Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Soen
Izdavač: UDR
Izlazak: 2017
Trajanje: 57:52
Ocjena: 4/5
Nevjerojatno. Soen, švedski glazbeni sastav koji je 2010. osnovao bivši Opeth bubnjar Martin Lopez, polako odrasta u jedan od ključnih entiteta progresivnorockovskog revitalizma, i to s važnom činjenicom. Uspjelo mu je definirati vlastiti glazbeno-artistički dosje. Nešto što Opeth nakon kameleonske preobrazbe, iskreno rečeno, s novim albumima sve teže opravdavaju.
Ovo učinkovito nastavljeno »krstarenje« poligonom glazbenog vizionarstva sastava Soen izvrsni novi album »Lykaia« samo potvrđuje. Album je novi manifest glazbene neobičnosti, a artističku privlačnost osiguravaju i povremeni pogledi na “eksperimentalno čudaštvo”. Svakako su i dalje moguće paralele s likom Opetha, osobito iz vremena Lopezova službovanja kod njih (čarolija nekih gitarskih prijelaza skladbe Opal, sekcije komada Sectarian, Sister). No Soen sa sve dubljim razvijanjem samonikle art kulture autorskog bića polako postaju progresivnorockovski entitet koji zna uhvatiti statuse sastava Riverside, Porcupine Tree i Opeth (nakon ženske transformacije). Pitanje je samo hoće li Soen ikada dosegnuti i popularnost kakvu uživaju spomenuti sastavi.
»Lykaia« donosi novi paket izvanrednih kompozicija, visoko zaraznu muzikalnost koja se istodobno može pohvaliti složenim aranžiranjem, bogatstvom moćnih, svečanih, u melankoliju i tamu zagledanih visoko vibrantnih ugođaja, nadalje osjećajem spontanog razvoja događaja odnosno nepredvidivim razvojem albuma te izvrsno izmiješanim dijelovima albuma, u kojima se umirene pasaže izmjenjuju s trenucima udarne metalsko-riffovske zarazivosti. Na albumu je kao cjelini opet moguće uočiti da Soen flertuju pretežno sa srednje brzim razvojem skladbi, dok se kod atmosferskih gradacija pasaža klavijature u gradnji zvučnog krajolika ravnopravno pridružuju gitarama. Album djeluje kao izuzetno dobar opijat. Psihodeličan je, “cerebralan” i »trip-oidan« album. Tijekom njegove konzumacije nije teško isključiti racionalno i slobodno se prepustiti plovidbi unutar svemira posebnosti glazbenog jezika ovog sastava. Kontrasti između mirnih pasaža i pasaža u kojima kraljuje masivni gitarski zid, podložen neprestanom istraživačkošću oduševljavajućih bubnjarskih eskapada Martina Lopeza, opet su nadasve izraženi. Ritmovi su progresivno lomljeni, neprestano izazivaju vrhunskom beri improvizacija i tako raspiruju moment dinamičnog razvoja događaja, koji je na albumu izniman. Tu je jasno zamjetan i neprestano trzajuće zveckav puls penetrativne bas gitare te naravno iznad svega toga čist, melodičan, autoritativan, neprestano otužan i u povremenoj sapunastoj te čulnoj mekoći nevjerojatno invazivan pečatni vokal, neprestano visoko karizmatične interpretacije Joela Ekelöfa.
Bend je odrastao u kvintet. Klavijature su postale integralni dio postave u ekipi, a ušao je i novi gitarist Marcus Jidell. Njegovo ime iznenadi, jer se odmah postavlja pitanje što dovraga radi bivši gitarist Royal Hunta kod žanrovski izrazito drukčijih Soen. To je kao da pokušaš vjenčati pauka i muhu. No Jidell je odličan nadomjestak za Platzbarzdisa. U novu glazbenu supstancu i esenciju sastava izvrsno se uklopio, a promjena je u stilskom smislu, na poziciji zamjene gitarista, jedva zamjetna, ako uopće.
Soen na albumu »Lykaia« ne nude ništa novo i neodsvirano. Marljivo glođu glazbene polazišne točke prethodnika »Tellurian« i u tom pogledu učinkovito njeguju te nadograđuju artistički ekspresivni domet prethodnog albuma. Osjećaj je da su aranžmani još malo razrahljaniji, fragmentiraniji, progresivnorockovski još razgibaniji, iako je masivni zvučni zid temeljen na volumenozno rušilačkom riffanju i ovaj put općenito autentičan. Opći je dojam ipak da »Lykaia« djeluje malo »mekše« od prethodnika, zbog dodatno razvučenih i progresivno još fragmentiranijih aranžmana.
Pomalo smeta slika skladbe Lucidity. Zanimljivo je da su Soen za nju snimili promotivni video i odabrali je za promotivni singl novog albuma, iako je sastav tim potezom sebi napravio čak i nezahvalnu uslugu. Zašto? Skladba je sama po sebi doduše izuzetno lijepa, sanjiva, melankolično čeznutljiva zadušnica, ali smeta njezina sličnost s onim što je na svojim solo albumima stvarao David Gilmour (vodeći vokalni napjevi vuku na nešto što bi Gilmour mogao upotrijebiti na svom albumu »On An Island«). Na toj točki doduše raste moment psihodelične estetike albuma, a istodobno cijela stvar može uznemiriti i poznavatelje Pink Floyda. Ako u nastavku ovih redaka ostanem još malo zajedljiv, David Gilmour danas može samo sanjati o nadahnuću za stvaranje takve kompozicije kakva je Lucidity (zajedno s Jidellovim markantnim solažama u drugoj polovici). Pa, paralele s Gilmourom na račun Jidellova sviranja solaža na gitari ponavljaju se u srednjoj instrumentalnoj pasaži skladbe Paragon (da ne bude zabune, ta solaža savršeno “sjeda” u kompoziciju).
Dakle, ono što je u izlazu recenzije prethodnika »Tellurian« zapisano, možemo glasno ponoviti iznova. »Lykaia« je još jedan predivan album, pun dovršenih melodija, ambiciozno eksperimentalno razrahljanih istraživačkom vrijednošću progresivno i tehnički složeno podastrtih glazbenih figura. Takav će pristup obavezno oduševiti sve glazbene puriste i gurmane koji tražite glazbenu perfekciju, izražajnu neobičnost i privlačnost artističke izazovnosti.
Soen – Sectarian (uradni avdio zvočni zapis):
Postava
Joel Ekelöf – vokal
Lars Åhlund – gitara, klavijature
Marcus Jidell – gitara
Stefan Senberg – bas gitara
Martin Lopez – bubnjevi
Produkcija
Marcus Jidell
Popis skladbi
01. Sectarian
02. Orison
03. Lucidity
04. Opal
05. Jinn
06. Sister
07. Stray
08. Paragon
09. Gods Acre
10. Vitriol
