Izdavač: UDR Music
Produkcija: Marcus Jidell
Godina izlaska: 2017.
Trajanje albuma: 52.52 min
Žanr: Progressive Rock / Progressive Metal
Nevjerojatno. Soen, švedski sastav koji je 2010. osnovao bivši bubnjar Opetha Martin Lopez, polako prerasta u jedan od ključnih entiteta progresivnorockovskog revitalizma, i to s važnom činjenicom. Uspjelo mu je definirati vlastiti glazbeno-artistički dosje. Nešto što Opeth nakon kameleonske preobrazbe, iskreno rečeno, s novim albumima sve teže opravdava.
Taj učinkoviti nastavak “krošnjarenja” po poligonu glazbenog vizionarstva sastava Soen izvrsni novi album »Lykaia« samo potvrđuje. Album je novi manifest glazbene neobičnosti, a artističku privlačnost osiguravaju i povremeni pogledi na “eksperimentalno čudaštvo”. Svakako su i dalje moguće paralele s likom Opetha, osobito iz vremena Lopezova službovanja kod njih (đavolja posla nekih gitarističkih prijelaza skladbe Opal, sekcije komada Sectarian, Sister). No Soen produbljivanjem samonikle art kulture autorskog bića polako postaju progresivnorockovski entitet koji zna uhvatiti statuse sastava Riverside, Porcupine Tree i Opeth (nakon ženske transformacije). Pitanje je samo hoće li Soen ikada dosegnuti i takvu popularnost kakvu uživaju nabrojani sastavi.
»Lykaia« donosi novi paket izvanrednih kompozicija, visoko zarazne muzikalnosti, koje se istodobno mogu pohvaliti složenim aranžiranjem, bisagom moćnih, svečanih, u melankoliju i tamu zagledanih visoko vibrantnih atmosfera, nadalje osjećajem spontanog razvoja događaja odnosno neočekivanim razvojem albuma te izvrsno raspoređenim dijelovima albuma umirenih pasaža koji se izmjenjuju s trenucima udarne metalsko-riffovske zarazničnosti. Na albumu je kao cjelini opet moguće primijetiti da Soen koketiraju pretežno sa srednje brzim razvojem skladbi, dok se kod atmosferičnih gradacija pasaža klavijature u gradnji zvučnog krajolika ravnopravno pridružuju gitarama. Album djeluje kao izvanredno dobar opijat. Psihodeličan je, “cerebralan” i »trip-oidan« album. Tijekom njegove konzumacije nije teško isključiti racionalno i slobodno se prepustiti plovidbi unutar svemira posebnosti glazbenog jezika ovog sastava. Kontrasti između mirnih pasaža i pasaža u kojima vlada masivni gitarski zid, podložen neprestanom istraživačkom zanesenošću bubnjarskih eskapada Martina Lopeza koje oduševljavaju, opet su iznimno izraženi. Ritmovi su progresivno lomljeni, neprestano izazivaju vrhunskom bogatom improvizacijom te na taj način raspiruju moment dinamičnog razvoja događaja, koji je na albumu izniman. Tu je jasno uočljiv i neprestano trzajuće zveckav puls penetrativne bas-gitare, a naravno nad svime tim čist, melodičan, autoritativan, neprestano tužan i u povremenoj sapunastoj te putenoj mekoći nevjerojatno invazivan prepoznatljiv vokal, neprestano visoko karizmatične interpretacije Joela Ekelöfa.
Bend je prerastao u kvintet. Klavijature su postale integralni dio postave u sastavu, a stupio je i novi gitarist Marcus Jidell. Njegovo ime iznenadi, jer se odmah nameće pitanje što dovraga radi bivši gitarist Royal Hunta u žanrovski izrazito drugačijem sastavu Soen. To je kao da pokušavaš vjenčati pauka i muhu. No Jidell je odlična zamjena za Platzbarzdisa. U novu glazbenu supstancu i esenciju sastava izvrsno se uklopio, a promjena je u stilskom smislu, na poziciji izmjene gitarista, jedva zamjetna, ako uopće.
Soen na albumu »Lykaia« ne nude ništa novo i nečuveno. Marljivo grizu glazbene polazišne točke prethodnika »Tellurian« i u tom smislu učinkovito njeguju te nadograđuju artistički ekspresivni domet prethodnog albuma. Dojam je da su aranžmani još malo opušteniji, fragmentiraniji, progresivnorockovski još razigraniji, iako je masivni zvučni zid temeljen na voluminozno rušilačkom riffanju i ovaj put općenito autentičan. Opći je dojam ipak takav da »Lykaia« djeluje malo »mekše« od prethodnika, zbog dodatno razvučenih i progresivno još fragmentiranijih aranžmana.
Pomalo smeta slika skladbe Lucidity. Smiješno je to što su Soen za nju snimili promotivni video i izabrali je za promotivni singl novog albuma, iako je sastav tim potezom sam sebi učinio čak i nezahvalnu uslugu. Zašto? Skladba je sama po sebi doduše izuzetno lijepa, sanjiva, melankolično čeznutljiva zadušnica, no smeta njezina sličnost s onim što je stvarao na svojim solo albumima David Gilmour (vodeći vokalni napjevi vuku na nešto što bi mogao upotrijebiti Gilmour na svom albumu »On An Island«). Na toj točki doduše raste moment psihodelične estetike albuma, a istodobno cijela stvar može uznemiriti i poznavatelje Pink Floyda. Ako u nastavku ovih redaka ostanem još malo zajedljiv, David Gilmour danas može samo sanjati o nadahnuću za stvaranje takve kompozicije kakva je Lucidity (zajedno s Jidellovim markantnim solom u drugoj polovici). No paralele s Gilmourom na račun Jidellova sviranja solaža na gitari ponavljaju se u srednjoj instrumentalnoj pasaži skladbe Paragon (da ne bude zabune, taj solo savršeno “sjeda” u kompoziciju).
Dakle, ono što je zapisano na kraju recenzije prethodnika »Tellurian«, možemo glasno ponoviti opet. »Lykaia« je još jedan predivan album, pun dotjeranih melodija, koje su ambiciozno eksperimentalno otpuštene istraživačkom vrijednošću progresivno i tehnički složeno podastrtih glazbenih figura. Takav će pristup zasigurno oduševiti sve glazbene puriste i gurmane koji tražite glazbenu perfekciju, izražajnu neobičnost i privlačnost artističke izazovnosti.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 8.5 / 10
Popis skladbi:
01. Sectarian
02. Orison
03. Lucidity
04. Opal
05. Jinn
06. Sister
07. Stray
08. Paragon
09. Gods Acre
10. Vitriol
Postava:
Joel Ekelöf – vokal
Lars Åhlund – gitara, klavijature
Marcus Jidell – gitara
Stefan Senberg – bas-gitara
Martin Lopez – bubnjevi
