Autor: Primož Novak
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Gasometer / Beč / Austrija
Datum koncerta: 23.11.2014
Broj posjetitelja: 2000
Bečka dvorana Gasometer je u svojoj povijesti ugostila mnoga priznata imena rockerske i metalske scene. Nakon tri godine vratili su se Machine Head, koji su do sada još uvijek uspijevali napuniti dvoranu do rasprodanog. No ovaj put balkon je bio zatvoren, vjerojatno zbog neodgovarajućeg izbora predgrupa. Ali bez obzira na zatvoren balkon, Gasometer je bio pun crnine.
Na samoj turneji kao prva predgrupa trebali su se predstaviti Devil You Know, nova grupa bivšeg pjevača sastava Killswitch Engage, Howarda Jonesa, ali nažalost bili su primorani otkazati. Umjesto njih svirali su belgijski Diablo Boulevard, koji nažalost svojim stilom nisu oduševili. Radilo se naime o slabijoj kombinaciji južnjačkog i hard rocka, i to nažalost prilično neuvjerljivoj. S druge strane, jednostavno nisu pasali uz ostale, jer Machine Head uvijek prate moderni bendovi koji se drže više corovskih smjernica.
Kod Darkest Hour dogodio se preokret. Grupa je promovirala posljednji samonaslovljeni album (recenzija OVDJE), koji općenito nije dobio najbolje kritike zbog previše komercijalne usmjerenosti i koketiranja s metalcoreom. Srećom, grupa je naglasak stavila na agresivnije skladbe, no teško bi se moglo reći da je svatko čuo svoj favorit, osobito stariji obožavatelji. Sami Darkest Hour su solidno uigrani, gitaristi si doduše dopuste poneku pogrešku, a bubnjar Travis Orbin je nedvojbeno dokazao da je i uživo pun mašte i izuzetno precizan. Malo zapne kod pjevača Johna Henryja, koji svoj nastup odradi energično, i sam grubi vokal je moćan, ali kod melodičnog vokala, koji je zvučao promuklo, čulo se da na koncertu nema studijskih uljepšavanja. Darkest Hour su nakon vijenca novih skladbi i nekih slatkastih hitova a la Love as a Weapon zaključili s dvije skladbe koje su bile po guštu starim obožavateljima, i to s The Sadist Nation i With A Thousand Words To Say But One. Za Darkest Hour se može potvrditi da su svoj nastup odradili solidno, ali u njihovom nastupu nije se dalo najbolje uživati, jer sam zvuk nije bio ušima prijazan, a previše odjeka također nije davalo dobar osjećaj za glavne aktere.
Očekivanja za sam koncert Machine Head uvijek su visoka. Machine Head naime već desetak godina slove po podivljalim koncertima i odličnoj uigranosti. Sama ukrašenost pozornice, na kojoj se naravno isticao logotip MH, dala je naslutiti da su MH postali osjetno bogatiji bend. Ništa loše u tome zapravo, dakle očekivao se pravi mali spektakl.
Iz zvučnika se prije samog početka čula legendarna skladba Ozzyja Osbournea, Diary of a Madman. Kad su se ugasila svjetla, uz dolazak benda na pozornicu očekivao se početak sa žičanim instrumentima koji bi prešao u skladbu Now We Die, uvodnu skladbu novog albuma Bloodstone & Diamonds (recenzija OVDJE). No na veliko iznenađenje Machine Head nisu udarili spomenutom skladbom, nego su odsvirana dva tona koja su dala naslutiti da će početak biti u dug koncert bez milosti. Riječ je o skladbi Imperium, koja je publiku bacila u čisti razvrat kad su svi zajedno zapjevali: »Hear me now!« Prednji redovi već su bili u moshpitu, a ostali su, stisnuti kao sardine, sudjelovali pjevanjem i raznim migoljenjem. Nakon ludog Imperiuma bend nije popustio. Nastavio je skladbom Beautiful Morning, a publika se opet jednoglasno zaderala: »Fuck you all!« Tu treba potvrditi da bend nedvojbeno ima strastvene obožavatelje, koji su u svakom trenutku pjevali refrene i razne hardcoreovski obojene jednoredke po kojima je bend prilično poznat. Između samih skladbi često se čulo zajedničko dranje: »Machine fuckin’ Head!«
S trećom skladbom bend se ipak odlučio za promociju novog albuma. Uvodna skladba Now We Die doživjela je nedvojbeno dobar odziv, ali ne tako glasan kao na početku. Novitetima naime uvijek treba malo vremena da uđu u krv obožavateljima. S Now We Die može se također potvrditi da je bend bio u odličnoj formi, s obzirom na umorno stanje na Metalcampu 2012. I novi basist Jared MacEachern odlično je zamijenio Adama Duceja, iako će mu trebati još malo više kilometraže. Jared je cijelo vrijeme sudjelovao kao prateći vokalist zajedno s gitaristom Philom Demmelom. Uigranost je bila na vrhuncu, Flynnov vokal zvučao je očuvano, snaga mu naprosto nije nestajala, fušova na gitari bilo je malo, a bubnjar Dave McClain je svojim povećanim setom ponovno pokazao da ga se zbog izuzetno preciznog i snažnog sviranja može opisati kao kibernetski organizam. I soliranje dvojca Flynn/Demmel bilo je uvjerljivo, osobito Demmel sa svojim maštovitim i melodičnim solažama.
U samom izboru skladbi bilo je nekoliko stalnica, ali i poneko iznenađenje. Četvrta skladba Bite The Bullet s albuma Through The Ashes Of Empires bila je malo zaboravljena, ali kratka i nagroovana skladba nedvojbeno je bila propuštena.
Slijedilo je kraće smirenje, kad je bend odsvirao skladbu Locust, koja počinje mirno, a nastavlja udarno u prilično tipičnom MH srednjem tempu, a još jednom se pokazala odlična uigranost gitarskog dvojca Flynn/Demmel u solo dijelu. Slijedio je skok natrag u 1999. sa skladbom The Blood, The Sweat, The Tears s albuma The Burning Red, na kojem je bend podlegao nu metal trendu. No za spomenutu skladbu nema smisla tvrditi da je smetajući faktor, jer nije prezasićena Flynnovim hip hop linijama. S idućom skladbom publika, koja se kleo u prva dva albuma, imala je opravdan razlog za ludovanje. Unatoč tome što je riječ o stalnici, skladbu Ten Ton Hammer uvijek je užitak čuti.
Sama setlista mijenjala se tijekom turneje, tako da je poneko iznenađenje bilo rezervirano i za Beč. Doduše nije se radilo o premijernoj izvedbi, ali predstavljena novost In Comes The Flood bila je za polizati prste. Riječ je naime o jednoj od istaknutijih skladbi na novom albumu, koja je dobila dobar odziv obožavatelja, a MH su je vjerojatno zbog toga naknadno uvrstili u svoj repertoar.
Nakon toga bend je napustio pozornicu, a natrag je došao Flynn s akustičnom gitarom, na kojoj je odsvirao prvi akord skladbe Darkness Within, no time je započeo dug Flynnov govor o tome kako je kao tinejdžer slušao Black Sabbath i pušio travu te time dobio inspiraciju da počne svirati u metal bendu, pri čemu je spomenuo i dugogodišnjeg prijatelja Phila Demmela, s kojim je svirao u kultnom thrash metal sastavu Vio-Lence. Nakon svega tog blebetanja, kojeg ovaj put nije bilo previše, publika je ipak dobila skladbu Darkness Within, koja je glasnim pjevanjem odjekivala cijelom dvoranom, a ujedno je bila šlag na torti da Machine Head znaju napraviti koncert koji se svima urezao u srce. Unatoč Flynnovom blebetanju treba priznati da Flynn odlično zna komunicirati s publikom i poticati je na ludovanje. Frontmen u pravom smislu riječi.
Nakon pauze bend je odsvirao skladbu Bulldozer s nu metal albuma Supercharger. Riječ je naime o trulom jajetu njihova repertoara, koje Flynn i kompanija nažalost neće izostaviti. No taj gorak okus bend je brzo popravio novom, thrasherskom skladbom Killer & Kings, u kojoj se isticala odlična rasvjeta te dim uz refren. Publika u moshpitu već je izgledala umorno, Flynn je tijekom samog koncerta nekoliko puta bacio pun čašu vina da bi se mogli nazdraviti s njim. No i sam Flynn bio je pred kraj koncerta sve više pijan, ali srećom koncert je izveden do kraja.
Umor publike bio je neopisiv, ali uz legendarnu skladbu Davidian, kojom obično zaključuju koncert, publika je jednostavno bila primorana podivljati. Usred dvorane odvio se vjerojatno najveći circle pit na koncertu, a publika je glasno poduprla refren skladbe s: »Let freedom ring with a shotgun bell!« Najgore su MH sačuvali baš za kraj. Slijedila je skladba Aesthetics of Hate, koja je posvećena novinaru Williamu Grinu, koji je blatio ime preminulog gitarista Panter, Dimebaga Darrella. Bez milosti prema publici bend je odsvirao još zimzelenu skladbu Old s prvijenca, koja je pokrenula gotovo cijelu dvoranu na skakanje.
Koncert je napokon prešao u završni dio, koji je nedvojbeno bio epski. Bend se naime odlučio da ovaj put zaključi modernijim hitom, i to skladbom Halo s albuma The Blackening. Moćan nagroovan riff Flynn je mnogo puta popratio svojom tipičnom izrekom: »Headbang, motherfucker!« MH su pokušali zaključak učiniti epskim, ali s ispuštanjem konfeta djelovao je već malo kičasto i neprimjereno za takav bend. No kad se povuče crta, Machine Head su svoj nastup odradili odlično, bez većih pogrešaka. Mogli su doduše poslužiti s poneku skladbu s Burn My Eyes više, s obzirom na to da je album ove godine otpuhao dvadesetu svijećicu.
Ako smo već kliširani, možemo reći da Machine Head stare poput vina, s godinama postaju samo bolji. Uostalom, danas je sve manje bendova koji mogu svirati tako intenzivnu glazbu više od sat i pol. Mnogi bendovi danas napuste pozornicu nakon dobrog sata, a Machine Head trebaju skoro dva sata da konkretno predstave svoj materijal.
