Lokacija: Tolmin (sotočje Tolminke i Soče) / Slovenija
Datum: 6. 8. 2012
Stenjemo svake godine i stenjemo cijelu godinu. (Opravdano) se žalimo na izbor bendova, koji izgleda kao »rooster« izdavačke kuće Nuclear Blast i/ili agencije Rock the Nation, na džabe dijeljenje slovenskih putovnica sastavima poput Amon Amarth, Eluveitie i Korpiklaani te na dojam da je riječ o vatrogasnoj veselici s harmonikama i frulicama na koju je slučajno zalutalo nekoliko tisuća metalaca. Ok, svakom svoje, ali zahtjevniji metal fan je zapravo teško mogao naći deset bendova koji ne bi spadali u prije nabrojene kategorije. Ovogodišnji Metalcamp je u tom pogledu uspio iznenaditi nešto uzbudljivijim izborom nastupajućih, isticali su se prije svega headlineri Machine Head i At the Gates (uz njih i alternativni velikani Korn, koji po mom mišljenju na festival tipa Metalcamp naprosto ne spadaju), pa Testament i Sanctuary i mnogi drugi. I bez obzira na sve gunđanje tijekom godine, nezaboravno je zaroniti u fantastičnu atmosferu koja okružuje Metalcamp, uživati u spektakularnoj prirodi i sa slašću ispiti hladno pivo uz još hladniju Sočу.
Ove je godine festival na velikoj pozornici otvarala domaća black/death metal postava Morana, odmah iza njih pak, s moje strane s nestrpljenjem iščekivani veterani američkog power metala Vicious Rumors. Naravno, imao sam tu sreću da sam zbog poslovnih obveza uhvatio točno zadnjih deset sekundi zadnje pjesme. Gorčinu je ublažilo hladno pivo, još više pak užitak mučenja ušiju na nastupu kultnih kanadskih tehničkih death metalaca Gorguts, koji su se u Europu vratili nakon sedamnaest godina odsutnosti. Gorguts su festivalsku Europu inače trebali napasti već prošle godine, pa smo ostali praznih ruku, uz službeno objašnjenje da dečki snimaju novu ploču (o kojoj za sada još uvijek nema ni traga ni glasa). Kako god, vođa i mastermind benda, gitarist i vokalist Luc Lemay okupio je oko sebe posve novu postavu, koju osim njega čine basist Colin Marston (Behold… the Arctopus), bubnjar John Longstreth (Origin) i gitarist Kevin Hufnagel (Dysrhythmia), a dečki su u nešto manje od sat vremena izveli fenomenalan tehnički death metal masakr s klasicima bolesnog, izopačenog, nezemaljskog death metala s albuma The Erosion of Sanity i Obscura. Raspoloženi Lemay se pobrinuo za brutalnu vokalnu predstavu te je s trojcem instrumentalnih čarobnjaka/psihopata nanizao za cijelu ploču kompleksnih matematičkih jednadžbi prenesenih u glazbeni oblik. Gorguts su odsvirali koncert koji je naprosto bio nužan za sve fanove tehničkog death metala i bio je istodobno orgazam svemirskih razmjera i kao da ti u lijevo uho tlače Linearnu algebru, a u desno Teoriju struna.
Ponedjeljak je bio dan za nastup još jednih legendarnih povratnika na scenu. Ako je raspad Nevermore donio išta dobro, to je ponovna aktivacija kultne seattleske power metal postave Sanctuary, u kojoj su prije osnivanja Nevermore svirali basist Jim Sheppard i vokalist Warrel Dane (a kao live gitarist neposredno prije raspada benda i Jeff Loomis). Ako su na zgarištu Sanctuary početkom devedesetih izrasli Nevermore, na zgarištu potonjih među žive su se ponovno podigli Sanctuary. Oni zbog inteligentnih Warrelovih tekstova, intrigantne, gotovo progresivno intonirane glazbe i genijalnih gitarskih vragolija dvojca Lenny Rutledge/Sean Blosl, još i danas važe za biser američkog metala kasnih osamdesetih, a ploče Refuge Denied (1987) i Into the Mirror Black (1989) za kultne (prvu je, doduše očajno, jer se u to vrijeme udubljivao u drukčije linije od gitarskih, producirao nitko drugi nego Dave Mustaine). Bilo je mnogo nagađanja kako će se Sanctuary trenutačno snaći na pozornici, mišljenja su se nakon koncerta križala i po forumima te išla od potpunog razočaranja do doživljaja glazbene ekstaze. Sam spadam u potonju skupinu i smatram da su Sanctuary bili vrhunac ponedjeljka, a već dugo nisam doživio koncert tijekom kojeg bi mi cijelo vrijeme žmarci putovali niz leđa. Glavninu sumnji jasno je predstavljao Daneov vokal, upitno je bilo ponajprije hoće li moći izvesti nečovječno visoke falsete iz vremena prvog djelovanja Sanctuary (kod Nevermore ih je u velikoj mjeri, odnosno gotovo posve izostavljao). Dane doduše više ne vrišti kao u stara vremena, ali bolju vokalnu predstavu nije pokazao barem od turneje s Nevermore za album This Godless Endeavor, uspjelo mu je nekoliko vriskova koji oduzimaju dah, iscrpila ga je tek završna klasika Battle Angels. Odlično i suvereno snašao se i novi član, gitarist Brad Hull (ex-Forced Entry), koji s Rutledgeom već čini moćan gitarski duet i doista me zanima što će pokazati na nadolazećoj ploči (zvat će se The Year the Sun Died). Setlista? Nezaboravna, puna rušilica i epova – Soldiers of Steel, Die For My Sins, Jefferson Airplane obrada White Rabbit pa Future Tense, Eden Lies Obscured i The Mirror Black!!! Doista mi je nedostajao samo jezivi poklon Tutankamonu, Veil of Disguise, a bend je predstavio i novu pjesmu I Am Low, koja doduše zvuči previše nevermoreovski i melankolično za Sanctuary, ali pričekajmo što će donijeti novi album. Dobrodošli natrag, Sanctuary!
Nastup legendarnih britanskih pionira grindcorea Napalm Death, s obzirom na njihove česte posjete našim pozornicama, zamijenio sam hladnim pivom i posjetom sutoku, pred glavnu pozornicu sam se opet protisnuo nešto poslije devet i s velikim oduševljenjem pozdravio thrash velikane Testament, koji su novom pločom Dark Roots of the Earth dokazali da im među velikima trenutno nema ravnog. U stilu najvećih, Testament su na čelu s poglavicom Chuckom Billyjem zakoračili na pozornicu Metal Campa i pozvali nas na ustanak rušilicom nove ploče Rise Up, koja je naprosto stvorena za live situacije. Nažalost, savršeno uživanje pokvario je očajno loš zvuk koji je posve pojeo Billyjev vokal i većinu gitara dvojca Peterson/Skolnick (sumnjam da je na zvučnik sjeo Gene Hoglan), ali se srećom do treće pjesme po redu, klasične Testament thrash makulature The Preacher, barem za nuždu popravio. Zatim šus adrenalinskog thrash metala sve do kraja, a pod pozornicom se nije vidjelo kraja (ni početka) čupanju i beskonačnom moshanju. Testament su u (prekratkom) vremenu koje su imali na raspolaganju sastavili setlistu na kojoj je svoje mjesto dobio predstavnik s gotovo svake ploče (nažalost nije ostalo vremena za neko iznenađenje s nepravedno previđenih Souls of Black, The Ritual, Low i Demonic). Vječnim klasicima, krvavim slovima upisanima u povijest – The New Order, The Preacher, Into the Pit, Over the Wall – lako su se uz bok postavila nova remek-djela, koja će bez sumnje postati dio željeznog repertoara grupe. Native Blood, True American Hate i Dark Roots of Earth imaju sve karakteristike klasičnih Testament, pomiješanih s agresivnijim tvorevinama devedesetih – pjevne i zarazne refrene, fenomenalan gitarski rad briljantnog dvojca Eric Peterson i Alex Skolnick, povrh svega još i bubnjanje ljudskog atomskog sata Genea Hoglana (čovjeku su nakon Černobila vjerojatno narasli dodatni parovi nogu i ruku). A Testament ne bi bili pravi bez Chucka Billyja, koji je i ovaj put dokazao da je jedan od najmarkantnijih thrash metal vokalista! Čovjek koji je preboljeo rak riče kao lav! Pa neka je riječ o agresivnim thrash linijama, čistom pjevanju ili čistom death metalskom režanju u The Gathering bombama D.N.R. i 3 Days in Darkness. Vrhunski nastup su unatoč lošijem zvuku Testament u kraljevskom stilu zaključili s Formation of Damnation.
Odličan početak festivala u ponedjeljak okrunili su velikani modernog, u thrashu utemeljenog metala, američki Machine Head, koji su ovaj trenutak vjerojatno čak i jedna od najvrućih postava. Kalifornijska četvorka Robb Flynn (vokal, gitara), Phil Demmel (gitara), Adam Duce (bas) i Dave McClain (bubnjevi) nakon mnogih poteškoća u prošlosti sada je na vrhuncu svoje karijere, a još prije nekoliko godina bi se uz riječi Machine Head i headliner mogao samo smješkati. No karijera dečki nakon albuma Through the Ashes of Empires samo se strmo uspinje, vrhunac je dosegla s fenomenalnim The Blackening, a tempo je Machine Head uspjelo zadržati i s aktualnom pločom Unto the Locust. Ljetna festivalska turneja tako je većim dijelom još uvijek protjecala u znaku nje, Flynn i dečki su nas i pozdravili uvodnim epom I Am Hell (Sonata in C#). Doista se vidi da su Machine Head u tih nekoliko godina kao glazbenici narasli i sazreli, jer su nove pjesme razigrane i dinamične te pune neočekivanih iznenađenja, a da ne govorim o gitarskom dvojcu Flynn/Demmel (nekadašnjem duetu kultnih Vio-Lence), koji nadzvučno brze i prekrasne gitarske dvoboje istresa iz rukava kao od šale. Ni ritam sekcija nije za bacanje, ponajprije je užitak slušati fantastično, samosvojno bubnjanje Davea McClaina i duboko štropotanje Duceova basa. Machine Head su ovaj put glavninu seta namijenili pločama The Blackening i Unto the Locust, a nisu izostale ni željezne klasike Old, Bulldozer, Ten Ton Hammer i završna himna Davidian. Najbolje trenutke pak su bez sumnje predstavljale fantastično izvedene buldožerski moćne Aesthetics of Hate (posvećena bivšem zatvoreniku Randyju Blytheu) te epski Halo, koji je otvorio dodatak. Da je Flynn napredovao ne samo kao gitarist, nego i kao vokalist dokazala je ponajprije baladna Darkness Within, koja je uz prekrasnu igru svjetala uživo ispala još bolje nego na ploči. Flynn pak naravno ne bi bio Flynn bez beskonačnih “fuckova” i “mother fuckera”, a posve je promašio rečenicom da ne može vjerovati da nakon pet dana festivala imamo toliko energije i da Machine Head u Sloveniji sviraju prvi. Unatoč tome si se nakon završetka koncerta doista osjećao kao da te obradio čekić od deset tona. Machine fuckin’ Head!
Natrag u okrutnu stvarnost pobjegao sam još prije nastupa talijanske folk metal postave Krampus i tako prvi dan Metalcampa zadržao u lijepom sjećanju.
Autori: Rok Klemše & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
TESTAMENT:
1. Rise Up
2. The New Order
3. The Preacher
4. Native Blood
5. True American Hate
6. More Than Meets the Eye
7. Dark Roots of Earth
8. Into the Pit
9. Practice What You Preach
10. Over the Wall
11. D.N.R.
12. 3 Days in Darkness
13. Formation of Damnation
MACHINE HEAD:
1. I Am Hell (Sonata in C#)
2. Old
3. Imperium
4. Beautiful Mourning
5. Locust
6. This is the End
7. Aesthetics of Hate
8. Darkness Within
9. Bulldozer
10. Ten Ton Hammer
— dodatak —
11. Halo
12. Davidian
