Autor: Aleš Podbrežnik, Sebastijan Videc
Fotografije: Nina Grad, Jerneja Jerak
Mjesto: Tolmin / Slovenija
Datum koncerta: 26.07.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Hrvati Rising Dream iz Zadra su scenu ozbiljno prodrmali 2008. godine kad su izdali svoj studijski prvijenac »Failed Apocalypse«. Tad su nastupili čak i kao predgrupa Iron Maiden u Splitu! Vrijeme neumoljivo bježi, a Rising Dream su se u tom razdoblju do nastupa pet godina kasnije u Tolminu i stilski poprilično promijenili. Na vokalu sad imaju pjevačicu Ines. A Ines zna biti prava bestijalna figura, jer njezina interpretacija, osim čistih melodičnih dionica, preuzima i pravo death metal grunjanje, koje su Rising Dream kremenito ugradili u svoju izvornu power metal melodičnost. Novi Rising Dream znatno su nabrijaniji i zvuče puno ekstremnije! Isto tako, grupa je sklona kompleksnim figurama, pa se u njihovoj glazbi kreše mnogo riffovskih i ritmičkih figura koje potječu iz thrash metala. Naravno, primjesa melodičnog death metala više se ne može odrezati. No ispred pozornice je bilo posve prazno. Deset do petnaest ljudi, i to vjerojatno prijatelja koji su došli iz Hrvatske. Grupa ove godine obećava novi studijski album naslova »System Corrupt«. Hrvatski Arch Enemy? Bez brige. Ni slučajno!
Slovenski Last Day Here, koji su u danima prije MetalDays festivala porodili svoj drugi studijski album »A New Begining«, važe za jednu od zanimljivijih grupa koje su se posljednjih godina pojavile na našim prostorima. Tog vrućeg petkovog poslijepodneva Last Day Here ponovno su dokazivali da u skladu sa svojim sloganom svaki dan (i koncert) žive kao da im je posljednji. Termin u pola tri poslijepodne bio je, blago rečeno, brutalan – jako sunce, temperature preko trideset stupnjeva Celzijusa i samo male zakrpe hlada oko glavne pozornice pridonijeli su tome da je njihov nastup pogledala samo šaka posjetitelja. No usprkos svim nepogodama, dečki su dali sve od sebe. Izuzetno energičan nastup s mješavinom skladbi s oba albuma nije nas ostavio ravnodušnima. Ako nas je na početku koncerta u njihovoj izvedbi uživalo pedesetak, do kraja se broj udvostručio, a vrijedan spomena je i dolazak Stua Blocka (Iced Earth) među publiku, koji je vidno uživao u glazbenoj energiji što je strujala s pozornice. Postavlja se samo pitanje bi li bilo bolje da se bend takvog kova pojavi u večernjim satima na manjoj pozornici, ili možda još bolje, da ga se uvrsti kao domaćeg predstavnika među zvučnija imena večernjih nastupa.
Britanski death metalci Bloodshot Dawn svojim su masakrom predstavili odličnu ritam sekciju, razgibanu i tehnički konkretiziranu. Završna Godless u izlaznom je dijelu ponudila pravu žanrovsku mješavinu keltskih harmonija potkrijepljenih modernim »breakdownima«, što je alarmantno odisalo modernim stazama nekih sunarodnjaka Bullet For My Valentine. Ukratko, Bloodshot Dawn su odlično uigran kvartet koji je bez ikakvog pompa došao, odsjekao svoj materijal i temeljito zagrijao inače malobrojnu publiku ispod pozornice, koja na kraju nastupa nije zaboravila zatražiti bis.
A onda su bili Gravewrom. Sunce je tuklo u čelo. Neumoljivo i bezobzirno. Zafrkavali su se i Graveworm. Južni Tirolci donijeli su svoje lice simfonijskog black metala koje rado prelazi u death metal »melodiciranje«. Grupa, rodom iz Brunecka, ponovno je naišla na poprilično razmazan zvuk, gitare su brujale kao pčelice, a vokal ih je konkretno prekrivao. Početak koncerta otvorio se snažno dinamičnom The World Will Die In Flames, a zatim su kroz skladbe I – The Machine i Legions Unleashed Graveworm sve neumoljivije zabijali svoje čavle u lijesove. »Kratko« su (podrazumijeva se) povukle u zvuku i klavijature. No nema veze. Grupa se držala korektno, s profesionalnim odnosom, i iako je pred pozornicu bio prikovan poprilično lijep svežanj znatiželjnika, zacijelo su usrećili šačicu vrelokrvnih navijača koji su ih poticali tijekom koncerta. Nažalost, hrpa veselog brujanja. Činjenica je da Graveworm u svojim autorskim stvarima ne napuštaju konkretnu glazbenu prepoznatljivost.
Jedan od najiščekivanijih nastupa zasigurno je bio nastup američkih heavy metalaca stare škole i obrta Metal Church. Prava mala »slastoljubivost« za sve gurmane iskonskog nasljeđa heavy metala. Bez kiča, šljokica, scenskih dekora. Kod Metal Church je oduvijek brojao samo gitarski riff. Snaga njegove ekspresije! A ona je uvijek posjedovala karizmu i grabežljivost. Ekipa u postavi Kurdt Vanderhoof (gitara), Ronnie Munroe (vokal), Steve Unger (bas gitara), Rick Van Zandt (gitara) i Jeff Plate (bubnjevi, ex-Savatage) stupila je na pozornicu u najgorem dnevnom žaru. Udarila je ravno u zube zarazno rušilačkim Ton Of Bricks. Ronnie Munroe pokazao se kao izniman vokalist koji s lakoćom vrši re-kreaciju ugođaja klasičnih Metal Church koncerata, kad je kod njih pjevao još pokojni Dave Wayne. Odlična scenska egzekucija. Od prve do posljednje sekunde koncerta. Nažalost, žega je utjecala na samo raspoloženje grupe. Tijekom njihovog nastupa na pozornicu su donijeli čak i kalorifere. Najviše od svih vidno je patio šef grupe Kurdt Vanderhoof, koji se cijelo vrijeme nesretno kremžio jer mu je znoj u pljuskovima prelijevao lice. Usprkos odličnom setu, koji je uključivao izvedbu Gods Of Wrath, Watch the Children Pray, A Light In The Dark, Start the Fire, Fake Healer, Beloynd the Black, postava je završila nastup nešto ranije nego što se očekivalo. Tako nije izvela komad Metal Church, koji u načelu mora biti prisutan na svakom njihovom koncertu. Usprkos svemu, dočekala nas je prava pravcata šaka dinamita ravno u lice u režiji legendarne grupe koja je odsjekla nekoliko nezaboravnih riffova koji su s onu stranu bare krojili ranu povijest metala. Doista jedan od najzanimljivijih koncerata na festivalu. Napose za one koji volimo rijetke koncerte. Vi koji posjedujete »bootleg« iz 1986. naslova »Live!«, koji je izišao preko izdavačke kuće SPV Records 1998. godine, morali ste doživjeti pravu malu repriju tog koncerta, kad su Metal Church usred Tolmina valjali klasiku za klasikom. Za Metal Church budućnost je do nedavno bila zapečaćena. Bend se naime službeno umirovio 2009. godine, a onda se prošle godine ponovno okupio i službeno najavio da snima novi album. Nadajmo se da ih promocija istog možda odvede na klupski koncert u Ljubljanu!
Irski posebnjaci Primordial mogli su posve opravdano za mnoge predstavljati grupu petog dana festivala koju su najteže dočekali da se pojavi na pozornici. Donijeli su naime jedan od najboljih nastupa ne samo zadnjeg dana, nego cijelog festivala. Odlični veterani i ekstremni metalci, koji udaraju još od 1987. godine, predstavljaju jedinstvenu glazbenu mješavinu koja s jedne strane proizlazi iz temelja black metala, a tome dodaje tradicionalne elemente irske folk glazbe. To ne čini s frulama, harmonikama i violinama, nego koliko je moguće kroz svoju unikatnu prizmu kaljenja zlokobnog metalski naoštrenog zvuka, koji iza sebe ne ostavlja žive, kamoli zatvorenike. Bend je otvorio koncert oko pet poslijepodne. I to prvom skladbom aktualnog studijskog albuma »Redemption at the Puritan’s Hand« (2011), koja se zove No Grave Deep Enough. Nakon uvodnog sastavka dakle nitko nije očekivao koncert pun radosti i dobre volje. Na MetalDays je na sat vremena pala tama. Primordial su ukrali dan, priredili nebeska tijela u pomrčinu sunca. Samo da se još oblak otrgne i mjera bi bila puna. Vokalist Alan Averill (aka A.A. Nemtheanga) izniman je vođa. Jedan od najboljih frontmena u metalu uopće. Svoj scenski scenarij nastupa i igru doveo je do maksimuma. Scenska igra i karizma podsjećaju na još jedan vokalni lik, naime na Davida Bowesa iz NWOBHM postave Hell. Arsenala za kreiranje drame trenutka Alanu nikako ne ponestaje. Strastveno, uživljeno i nepopustljivo. Izuzetno prilagođavanje vokalnih karakteristika, vezano uz poruku stihova! Bend izniman! U svim karakteristikama! U najvišoj brzini isporučili su jednu od najboljih predstava na festivalu. Nastup koji ti prođe prije nego što je počeo i nastup za koji na kraju kažeš da ih moraš što prije ponovno vidjeti na pozornici!
Nevjerojatno je pak kamo su dopuzali (nekoć pravi kičeraji u kratkim hlačama) Powerwolf. To su power metalci koji crpe ideje za scenski špas teatar i šminkanje iz legende o transilvanskom grofu Vladu II., ljubazno nazvanom Drakula. Posve generičan glazbeni iskaz, ali potkrijepljen i zapakiran u bajku o vampirima. I to je dovoljno. Hrpa je takvih bendova i to je jedini način da preusmjeriš publiku i odvratiš je od toga da se previše udubljuje u tvoju glazbu, da ne otkrije kako si zapravo generičan. Neka se narod radije bavi spektakularnošću tvojih nastupa. Američka logika tako se sve više uvlači i u pore stare Europske zemlje i izobličuje zdravu europsku misao i zdravo njegovanje, brigu i osjećaj za umjetnost. Nažalost. Postava je izdala jedva dobar tjedan dana prije dolaska u Tolmin svoj novi studijski album »Preachers Of The Night«. Naravno, glavni lik pozornice je pjevač Attila Dorn, koji je posljednjih nekoliko godina stekao izniman scenski samopouzdanje i zato je tijekom nastupa djelovao silno uvjerljivo. Narod je jednostavno uživao. Kruha i igara! Nema što. Sjećam se nastupa Powerwolf na Bang Your Head!! festivalu 2009. godine. Bilo je deset ujutro, grupa je imala 40 minuta na raspolaganju. Bili su zeleni. Vrlo zeleni. U kombinaciji s imenima nastupajućih tog dana, kao što su između ostalih bili Laaz Rockit, Cloven Hoof, Driver, Sacred Right, dakle trenutno promašeni. No dečkima treba čestitati da su u svom prkosu zakrmanili svoja kormila tako daleko i zapravo visoko.
Wintersun su bili teško očekivani bend dana. Od strane većine koja je ove godine došla na festival. Posve cijeli svemirski MetalDays festival natrpao se pred pročelje glavne pozornice. Sve lijepo i zaigra nam snimljeni uvod. Prva minuta je prošla. Sve lijepo. Sve normalno. No što će, kad se začuje »pok«! »Pa« crkne! Svjetla crknu, sve crkne. Publika odzviždi svoje, festival zanijemi. Prošao je poprilično velik komad vremena, kojih 15 minuta, dok nisu stvari sredili i grupa je naposljetku mogla početi s koncertom. No nije dugo potrajalo. Možda dvadeset minuta, kad se priča još jednom ponovila. I opet se čekalo i čekalo, a narod je bio tužan i neraspoložen. Doista su Wintersun vrući i hrskavi. Kao lepinjice. Metalci koji su po izjavama možda u osnovi melodični death metal, a u sve to miješaju baš sve moguće metalske podžanrove, od power metala do folk metala, neki im dodaju čak i predznak progresivni metal. Ukratko, šest komada Wintersun su isporučili publici na MetalDays festivalu i pritom pokazali svu srčanost i veliku volju te poštovanje prema svojim fanovima, koje nikako nisu htjeli ostaviti na cjedilu. Ponekad se dogodi i »najboljima«. No nadajmo se da će se Wintersun uskoro iskupiti novom turnejom svim obožavateljima koji su izgladnjeli za njihovom glazbom napuštali prostor glavne pozornice!
A za finale veliki povratnik, veliki dužnik i u tom pogledu jedno od najslađih iznenađenja ove godine. Izgubljeni i pronađeni zlokobni sin metala i tvorac najstrašnijih priča. King Diamond. King Diamond se nije promijenio ni za pedalj. Sve ostaje isto. Od scenske kulise do poznatog oslikavanja lica. Prije početka nastupa u zraku je vladala prava pravcata napetost. Osjećaj je bio kao da je ljudima posve svejedno što će King uštimati na pozornici, bitno je bilo samo jedno. Da nastupi. Da se pojavi na pozornici. Takav ili onakav. Doista smo ga propustili! Zapravo je nekoliko godina vladalo uvjerenje da se čovjek umirovio i da uopće ne namjerava više nastupati, niti izdavati albume. Pogotovo nakon što je došao studeni 2010. Baš u danima kad je njegov basist Hal Patino pomagao na turneji svojim danskim sunarodnjacima i kolegama Pretty Maids, koji su po Europi predstavljali album »Pandemonium!«, činilo se da ćemo ostati bez Kinga Diamonda. Doživio je nekoliko uzastopnih infarkta, pa su mu sretnom operacijom izveli čak trostruki »by pass« i spasili mu život! I King Diamond je tako na sreću donio sebe i sa sobom strahotu. Ali ne i uroke. Ili ipak?
King Diamond ostaje King Diamond. Vokalno je superioran. Kao na pločama! Njegov na milju prepoznatljivi falset tijekom nastupa djelovao je u punom iznosu. S njegove lijeve strane uvijek vjerni podanik Andy La Roque, s njegove desne isprva basist Hal Patino i dalje Mike Wead te straga iza bubnjarske utvrde Mad Thompson!
O nastupu ne treba gubiti riječi. Improvizirano kućno predvorje s ogradom, postavljenom posve na rubu pozornice – dakle cijeli Kingov teatar morao si gledati kroz rešetke. Tu je s vremena na vrijeme između rešetaka provirila Kingova glava s mlataranjem jezika. Kao uvijek s mikrofonom, pričvršćenim na dvije prekriže kosti. Pozornica oživi uz uvodnu klasiku The Candle (»The Fatal Portret«, 1985), a vrlo brzo na pozornicu se dovezla i kremenita bakica u kolicima (Saxon bi uglas povikali: »She’s got Wheeels, Wheels of Steel!!!«), kad zasjedanje udara dalje s Welcome Home (»Them«, 1987). Špas teatar se brzo odvijao. Koncert je predstavljao neku vrstu šetnje kroz King Diamondovu diskografiju! Zapravo zbog stalne izmjene kulisa, kadrova,.. događaji su se brzo odvijali i minute brzo tekle. U načelu je improvizirano stepenište s lijeve i desne strane te balkon iskorištavao King Diamond, ostali su se na stepenište i balkon penjali samo povremeno. La Roque je tijekom koncerta učinio možda dva koraka lijevo i desno od svog osnovnog položaja na pozornici, za razliku od njega, pozornicu je uzduž i poprijeko prelazio hiperaktivni Hal Patino. Odlična uigranost Weada i La Roquea iskrila je u nekoliko nezaboravnih riffova King Diamondove karijere. Set lista je bila odlična, zapravo sastavljena od skladbi na temelju kojih je King Diamond u zlatnim osamdesetima izgradio kultni spomenik. Prema očekivanju i na veliko oduševljenje publike postava je urezala i dvije Mercyful Fate klasike (Come to the Sabbath, Evil). Jedina »mlađa« skladba bila je Shapes Of Black s posljednjeg albuma »Give Me Your Soul« (2007), a King Diamond je relativno brzo doveo regularni set do kraja kad je završio skladbom The Eye Of The Witch (»The Eye«, 1990). King nas je s ekipom poveo u intenzivan završetak uz dvije »Abigail« klasike te posolio obavezni bis po ukusu svih komadom Evil s Mercyful Fate prvijenca »Melissa« (1983).
Nešto kratak set i usputni bubnjarski solo naznačuju da King Diamond nije tako svjež kao nekoć. Ipak je vokalom i scenskim teatrom stvorio upravo ono po što smo došli. Naravno uz odličnu igru svojih vjernih slugu. Promašaja tijekom nastupa nije se osjetilo, tek malo štednje energije i najmanje 15 minuta prekratak repertoar. Novi studijski album je u nastajanju. Zatim čekamo novu turneju. Mogu zaključiti da je King Diamondov koncert, uz primjedbu o štednji energije, opravdao očekivanja jednog od vrhunaca MetalDays 2013 festivala.
Glavni nosioci večeri na drugoj pozornici bili su pak Švedski doom metalci Candlemass. Originalni članovi Leif Edling (bas gitara) i Mats Björkman (gitara), uz Jana Lindha (bubnjevi), gitarista Larsa Johanssona i najnoviju akviziciju, vokalista Matsa Levena, drže uzde u rukama, a kao šesti član Candlemass na koncertima pomaže klavijaturist Per Wiberg (ex-Opeth). Candlemass ne popuštaju i na festivalu su isporučili zasigurno jedan od najboljih koncerata u cijelom tjednu. Pravi izbor za pravi bend kojem je namijenjena čast da zaključi festival! Prošle godine Candlemass su izdali novi studijski album »Psalms For The Dead« (2012) i večer otvorili prvom skladbom albuma, nazvanom Prophet!
Minimalizam scenske rasvjete silno je godio naravi postave. Još više je godio ambijent. Šumica. Napose kad su udarili skladbom Under the Oak, Mats Leven nažalost nikad neće biti Messiah Marcolin, no ipak je njegovo pjevanje odlično preuzelo priču o atmosferi koju kreiraju samo Candlemass. Leven je prekaljen čovjek. S Björkmanom je surađivao već u grupi Krux, a ujedno u malom prstu posjeduje poantu teatralnosti. Prije toga je naime surađivao s Therion. Iskusan umjetnik dakle. Naravno, karizma njegove scenske pojave zamiješena je od posve drugog tijesta nego Marcolinova, no ipak na prvom mjestu važi egzekucija. A Šveđani su na pozornici stvarni u svojim djelima i savršeni u egzekuciji! Manifest pravog skandinavskog perfekcionizma negdje u podzemlju zračio je iskrenom strašću glazbenika koji su nepopustljivo obračunali s riffovima repertoara. Kako s onima koji pripadaju najnovijima (Prophet, Waterwitch, Psalms For The Dead, Black As Time), tako i s onima najiščekivanijima, koji su ponudili podrugljive »očenaše« izvedbi klasika Emperor of the Void, At The Gallows End, Bewitched, Dark Reflections, Crystal Ball i u završnici očekivanu Solitude. Nastup na MetalDays 2013 festivalu zasjenio je balingenski nastup grupe u sklopu zagrijavajućeg dana Bang Your Head!!! festivala. Jednostavno zbog ambijenta u kojem su Candlemass nastupili u Tolminu. Odlično su se osjećali. Zračili su još više opuštenosti i još više komunikativnosti odnosno otvorenosti prema publici, koja je ispunila baš svaki kutak prostora ispred pozornice. Bio je naime posljednji nastup na festivalu, koji je tiho i polako gasnuo. I s Candlemass, kako zgodno ime grupe, ugasila se i posljednja festivalska svijeća. Briljantnost koncerta i atmosfere, gdje je kemija između publike i grupe doživljavala izuzetnu homogenost i u kojoj se osjećalo da će rastanak biti težak. Rastanak od ovogodišnjeg MetalDays festivala. Do sljedeće godine!
Setlista
METAL CHURCH:
1. Terminator 2 Main Title (intro)
2. Ton of Bricks
3. Start the Fire
4. A Light in the Dark
5. Fake Healer
6. Gods of Wrath
7. Badlands
8. Watch the Children Pray
9. Beyond the Black
SVART CROWN:
01. Intro
02. Apocalyptic Triumph
03. Into a Demential Sea
04. In Utero: A Place of Hatred and Threat
05. Nahash the Temptator
06. Profane
07. Ascetic Purification
08. Revelation: Down Here Stillborn
PRIMORDIAL:
01. No Grave Deep Enough
02. Gods to the Godless
03. Bloodied Yet Unbowed
04. As Rome Burns
05. Traitors Gate
06. The Coffin Ships
07. Empire Falls
POWERWOLF:
01. Lupus Daemonis (Intro)
02. Sanctified With Dynamite
03. We Drink Your Blood
04. Amen & Attack
05. Werewolves of Armenia
06. In the Name of God
07. Resurrection by Erection
08. Coleus Sanctus
09. All We Need Is Blood
10. Kreuzfeuer
11. Raise Your Fist, Evangelist
12. Lupus Dei
13. Wolves Against the World (outro)
WINTERSUN:
01. When Time Fades Away
02. Sons of Winter and Stars
03. Beautiful Death
04. Death and the Healing
05. Winter Madness
06. Starchild
AURA NOIR:
01. Upon the Dark Throne
02. Blood Unity
03. Abbadon
04. Hades Rise
05. Deep Tracts of Hell
06. Black Deluge Night
07. Hell’s Fire
08. Shadows of Death
09. The Stalker
10. Black Metal Jaw
11. Conqueror
12. Sons of Hades
KING DIAMOND:
01. The Candle
02. Welcome Home
03. At the Graves
04. Up from the Grave
05. Voodoo
06. Sleepless Nights
07. Drum Solo
08. Dreams
09. Come to the Sabbath
10. Shapes of Black
11. Eye of the Witch
—dodatek—
12. The Family Ghost
13. Evil
14. Black Horsemen
CANDLEMASS:
01. Marche Funebre (intro)
02. Prophet
03. Bewitched
04. Dark Reflections
05. Waterwitch
06. Emperor of the Void
07. Under the Oak
08. At the Gallows End
09. Psalms for the Dead
10. Black as Time
11. Crystal Ball
12. Solitude
Galerija slika
