Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trst (Trieste) / Etnoblog / Italija
Datum koncerta: 11.04.2012
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 20,00€
Seventh Wonder danas predstavljaju jednu od središnjih figura živahne skandinavske progresivne metal scene, predvođene sastavima Mind’s Eye, Circus Maximus, Majestic, Minas Tirith, Moonlight Agony, Vindictiv, Triosphere, Silent Call (a mogli bismo nabrajati i dalje), koji doduše nemaju tako široku bazu obožavatelja kao njihovi zemljaci iz Pain Of Salvation ili Opeth, ali se ipak mogu pohvaliti opusom od 4 studijska albuma koji blistaju tipičnim skandinavskim perfekcionizmom. A svaki novoizdani među njima nadogradnja je svog prethodnika.
Za progresivni metal “na skandinavski način” tipa Seventh Wonder karakteristično je profinjeno spajanje melodične, vrlo slušljive kompaktnosti glavnih motiva s crescendom u refrenskim napjevima te vragolija satkanih po uzoru na kompleksne dreamtheatrovske izvedbe od kojih zastaje dah. U komponiranju skladbi ne gube jezgrovitost i kompaktnost na račun iskazivanja virtuozne kompleksnosti. Zato su Seventh Wonder istodobno vrlo slušljivi, a s druge strane zapanjuju svojom tehničkom izbrušenosti i izvedbenim savršenstvom.
Sastav je svoj posljednji studijski album izdao prije dvije godine. Zove se »The Great Escape«, a možda je nekome u sjećanju ostao barem po naslovnici koju krasi golemi pauk crna udovica raširenih udova.
Dobro je poznato da se na talijanskoj strani stvari namijenjene zabavi i opuštanju uvijek počinju vrlo kasno. Ni u tržaškom klubu Entnoblog nije bilo drukčije. Povrh toga je tog dana pakleno lilo, kao na početku svjetskog potopa, a opće ozračje, sve do trenutka prelaska praga kluba, djelovalo je doista kao od boga zaboravljena zabit.
Etnoblog je u devet i petnaest bio konkretno pun. U njemu se stiskalo blizu 200 ljudi, što je obećavalo dobar nastup Seventh Wonder. Međutim, pokazalo se da je većina došla pokazati podršku predgrupi Sinheresey, domaćima iz Trsta. Sastav koji se zakleo špuri bendova poput Nightwish, Leave’s Eyes, Epica itd…, tj. simfonijskom power metal maršu sa ženskim vokalom u središtu (što kombiniraju i s muškim), upravo je tog dana izdao svoj debitantski EP »The Spiders And The Butterfly«. U punih 50 minuta repertoara na veliko su predstavili svoj autorski materijal, no ovaj se put može govoriti o manje posrećenom nastupu. Sastav je naletio na očajne zvučne uvjete koje mu je priredio tonski majstor. Svi su instrumenti brujali posve nerazgovjetno, gitara prigušeno, a klavijature se tijekom koncerta uopće nisu razaznavale. Uz to se ušuljalo i povremeno osjetno falširanje tonova u vokalnim melodijama, koje, ovako ili onako, osim prodornog soprana s nerazvijenim karakterom nije ponudilo ništa više. Isto tako je u aranžerskom smislu stvar djelovala vrlo generično. Možda bi drugi uvjeti na pozornici dočarali drugačije dojmove, no nema potrebe zavaravati se. Sinheresey naime trebaju kilometražu. Isto tako sastavu nedostaje više scenske dinamike i karizme izgrađenog vanjskog izgleda, što ide zajedno sa scenskom igrom i kretanjem. Šeširi kranjskih Janeza u metal ne spadaju, što se nadam da će muški vokal sastava razumjeti kao dobronamjeran savjet. Taj se još mora odlučiti čemu će dati prednost. Grlenom pjevanju, falsetu ili grunjanju. Često naime prebacivanjima između vokalnih pristupa prije kvari ozračje koje grupa uspostavlja s vodećim ženskim vokalom nego što bi mu pružao oporu.
Što se nastupa Seventh Wonder tiče, nije bilo straha da bi nešto pošlo po zlu. Vrhunska oprema koju su slagali na pozornici prije nastupa sama je po sebi nalagala da se s glazbenicima ovog sastava nije zdravo šaliti. Pogotovo nakon što je vođa sastava, basist Andreas Blomqvist, navukao John Myungov model šesterožične Yamaha bas gitare, a sastav je petnaest minuta prije jedanaest eksplodirao na pozornici. Od današnjih originalnih članova Seventh Wonder Andreasu u sastavu društvo pravi još samo vražji gitarist Johan Liefvendahl, dok ostatak ekipe čine klavijaturist Andreas Söderin, novopridošli bubnjar Stefan Norgren, koji je prošle godine zamijenio bubnjara Johhnyja Sändina, i fenomenalni vokalist Tommy Karevik. Sastav je koncert otvorio skladbom Wiseman, s aktualnog albuma »The Great Escape«. Zanimljivo je da je glavninu repertoara činila izvedba skladbi s konceptualnog mračnog albuma »The Mercy Falls« (2009). S obzirom na to da sastav u repertoar nije uključio 30-minutni naslovni ep s aktualnog albuma »The Great Escape«, mogao je birati samo još među šest kraćih skladbi tog albuma, od kojih je na ovom koncertu odsvirao tri (Wiseman, The King Of Whitewater i Alley Cat).
Seventh Wonder su odmah uspostavili pravu koncertnu razinu koja dolikuje ovakvim švedskim radnicima. Perfekcionisti su koji teže besprijekornosti u svojim postupcima. Unatoč tome što je klupski prostor u akustičnim karakteristikama opet pokazao zube, zvuk je ipak bio prihvatljiv, jer su se instrumenti dovoljno razgovijetno čuli, a u zvučnoj slici posebno je Tommyjev vokal nosio jasan, prepoznatljiv, melodično čist i eksplozivno autoritativan karakter. Pjevač je sam nekoliko puta tijekom nastupa naznačio da ima problema sa slušljivošću svog vokala u ušnim monitorima, no prema van je scenska esencija sastava u zvuku posve zadovoljila.
Najviše je iznenadilo to što se publika do nastupa Seventh Wonder u klubu prepolovila. Ostalo je kojih 120 sljedbenika. I to vrlo gorljivih sljedbenika koji su već u samom uvodnom dijelu iznenadili poznavanjem tekstova. Isto tako je publika, koja se u Trst za ovaj koncert nagurala čak i iz udaljenijih krajeva sjeverne Italije, poput grada Padove, tijekom koncerta djelovala ekstatično i glasno odzivno. Baza pravovjernih fanova očito je mala, ali tih je nekoliko doslovno nabrijano na Seventh Wonder. Tijekom koncerta tih je 100 ljudi sa sastavom uspostavilo izuzetno intenzivan i iskren most kemijskih veza, što je na kraju priredilo silno lijep koncertni dojam u Etnoblogu.
Odlična uigranost ekipe i briljantno izvođenje drugo je ime za Seventh Wonder. Tu nema posrnuća. Osjeti se da su momci iza sebe ostavili lijep broj koncerata, da ih ne može izbaciti iz takta baš ništa i da svakoj situaciji na pozornici i tijekom koncerta prkose s mnogo samopouzdanja. Nakon sat i deset minuta, na veliko iznenađenje prisutnih, redovni je dio već završio. Od mlađeg sastava željnog dokazivanja čovjek bi očekivao najmanje sat i pol dug redovni dio. No sastav se vraća na obavezni dodatak, koji otvara obradom klasika Queena I Want It All. Sastav je svoj usađeni bogati osjećaj za puno iskorištavanje zadane vodeće melodije potvrdio posrećenim harmoniziranjem uvodnog napjeva uz inače zahtjevan klasik Queena. Skladbama s »Mercy Falls« – baladom The Last Goodbye i fenomenalnim prog metalskim sjekačem The Black Parade – Seventh Wonder su nakon sat i pol zaključili intenzivan nastup u Trstu.
Posjet sastava Trstu bio je prvi od ukupno pet nastupa na mini talijanskoj turneji, koja je nakon Trsta obuhvatila i gradove Torino, Parma, Milano i Rovigo. Zanimljivo je da u Trstu nije bilo nijednog slovenskog prog metal entuzijasta, iako su im usta uvijek puna progmetala. Tko god naime sluša Dream Theater i (posebno) Symphony X, ne može zaobići opus sastava Seventh Wonder, koji je u Trstu s perjanom lakoćom dokazao da je svojim stasom i glasom itekako vrijedan pažnje pravih ljubitelja ove vrste glazbe.
Setlista
SINHERESEY:
1. Intro
2. The Spiders And The Butterfly
3. Merciless Game
4. Lying Dreams
5. 7 Days To The Wolves
6. Forever Us
7. Come In The Shadow
8. Temptation Flame
9. Center Of The Universe
10. When Darkness Falls
SEVENTH WONDER:
1. Wiseman
2. Hide And Seek
3. Welcome to the Mercy Falls
4. Tears For A Father
5. A Day Away
6. Taint the Sky
7. Alley Cat
8. Unbreakable
9. King Of Whitewater
—dodatak—
10. I Want It All (Queen cover)
11. One Last Goodbye
12. Black Parade
Galerija slika
