Mjesto: Menza pri koritu, Ljubljana
Datum koncerta: 19.02.2010
Broj posjetitelja: 0
Mono je japanski četveročlani sastav (uglavnom dvije gitare, bas i bubnjevi) koji je u novom tisućljeću izbacio hrpu albuma koji su se doduše ponosili izraženim smislom za epsko i emotivno, no radilo se više o derivatima već poznatih zvukova koje su posuđivali od već etabliranih post rock sastava nešto većeg kalibra. Unatoč tome ustrajali su u svojoj misiji i vrlo brzo počeli dobivati priznanja slušatelja iz cijelog svijeta – ne toliko zbog originalnosti, nego više zbog esencije koja se krije u glazbi i koju je teško ponoviti.
Zbog straha od virusnih oboljenja Amerikanci (mono je kod njih naime kolokvijalni izraz za mononukleozu) željeli su sastav prvo vidjeti u Europi, pa ako ne bi došlo do pretjeranih žrtava, pozvali bi ih i k sebi doma. Japanci su na svojim europskim migracijama doista zarazili većinu posjetitelja svojih koncerata, koji nikad više nisu bili isti, jer se njihov zvuk upija u cijelo tijelo i ispunjava ti svaku stanicu. Ni Ljubljana nije bila sigurna i Mono su se zacijelo nadali da će se i Slovenija zaraziti njihovom misijom.
Mono su lani izdali izvrstan album Hymn to the Immortal Wind, koji je bio u središtu pozornosti i na subotnjem koncertu u Menzi. Naravno, muškarci i žena (basistica) nisu zanemarili ni ostavštinu koju su stvorili u prošlosti. Sa svakog svog studijskog albuma naime su odsvirali barem po jednu skladbu, samo je najnoviji uradak bio znatno bogatije zastupljen. No idemo lijepo redom.
Prvo su nas na divlju vožnju poveli Balžalorsky / Drašler 3o, koji sa svojom inačicom jazz rocka zacijelo ne zaslužuju biti tako nepravedno previđeni na slovenskom prostoru. Brzi prsti gitarista lako mogu zamutiti razum pa nam se pred očima pojavi John McLaughlin, dok nam sporije i demonske vragolije dočaraju čak i lik zlovoljnog diktatora Roberta Frippa. Glazba je prilično opuštena i ostavlja mnogo prostora za vlastiti glazbeni izraz svakog člana trija, no povremeno bi ipak dobro došlo malo više kompozicijske discipline.
Uslijedilo je nekoliko minuta stanke u kojoj smo se mogli pripremati na japansku ekstazu zvanu Mono. Tko poznaje njihovu glazbu i oznaku post rock koja ih je kroz godine pratila, znat će da se Japanci baš ne mogu pohvaliti najvećom mjerom originalnosti na tom području. Naveliko naime posuđuju od Godspeed You! Black Emperor i Sigur Ros, a neki im pokušavaju natovariti i srodnost sa Škotima Mogwai. Post rock je zapravo žanr koji dosta počiva na gradnji neizvjesnosti i napetosti te konačnom dramatičnom oslobođenju. To je zajedničko svim većim izvođačima na tom području i Mono naravno nisu iznimka. Svoje strukture počinju graditi polako, a postupno s nirvanom gitarske distorzije dolaze do vrelišta.
Njihova glazba nije viša matematika i ne donosi previše očita tehnička razračunavanja među pojedinim članovima, nego se više radi o prepuštanju glazbenom transu koji Japanci znaju stvoriti dramatičnim mijenjanjem našeg poimanja glazbenih pravila – ali samo ako dotad niste čuli još nijedan post rock sastav. Japanci naime u potrazi za vlastitim izražajnim prostorom doista nisu ne znam kako originalni, a i njihov je nastup poprilično predvidljiv, no prepuštanje njihovim opojnim i plemenitim sekvencama od slušatelja zahtijeva sudjelovanje na ne baš toliko znanstvenoj osnovi. Doslovno se treba opustiti, kao da si legao na mekani oblak. Ta glazba naime najviše apelira na naše osjećaje, na našu desnu moždanu hemisferu, a s pretjeranim znanstvenim analiziranjem njihova nedostatka vlastitog ja i tehničkih sposobnosti ta čarolija jednostavno ishlapi.
Mono raspolažu tipičnim rockerskim pomagalima koja na albumima obično još dodatno začine (i nekim gudačima). Ovaj put su se pak morali osloniti samo na osnovnu formu svog znanja. Zadatku su ipak bili dorasli, jer je ta iskonskost njihovu nastupu dodala još veći dašak autentičnosti. Gitaristi, koji često čak i sjede, propovijedaju nam svoje meditacije, koje su očito toliko intenzivne da bi svakog trena mogli doživjeti prosvjetljenje i srušiti se sa stolca. Ipak su se Mono malo morali ogriješiti upotrebom pomagala poput zvončića i klavira, što je samo još dodatno založilo publiku.
Možda se netko i namrštio zbog nedostatka komunikacije s publikom, meni se to pak činilo sasvim primjereno. Glazbenici su, skriveni iza svojih dugih kosa, djelovali kao u zanosu, a pretjerano brbljanje bi možda uništilo čarobnu atmosferu koju su stvorili. Najanimiranija je bila basistica, koja se predano njihala u ritmovima putenog transa.
Tko se znao opustiti i prepustiti svojim osjećajima (te naravno i rado sluša takvu glazbu), koncert ga zasigurno nije ostavio ravnodušnim, jer su Japanci jedni od boljih graditelja grandioznih zvučnih slika. Koncertno iskustvo dodatno je obogaćeno obećavajućim predbendom koji se možda žanrovski nije najbolje slagao s idealima sastava Mono, ali je zato večer s njegovim uključivanjem dobila još veću raznolikost. Glavne zvijezde večeri, Mono, ispunili su u sat i pol svog nastupa sva očekivanja i unatoč predvidljivosti utažili apetite glazbenih gurmana na Metelkovi. Možda u blizini doista nije bilo nijednog oblakodera, ali guščje kože ipak nije manjkalo.
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
