Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zenith Halle / München / Njemačka
Datum koncerta: 27.11.2007
Broj posjetitelja: 4500
Cijena karte: 37,00€
Švrljanje po opskurnim malim klubovima već poprilično dugo, na lokacijama s prosječnom posjećenošću od 100 do 150 ljudi po koncertu, sigurno s vremenom ostavlja duševne rane. Kažu da se klin klinom izbija pa u stanju apatije takvog slučaja uvijek dobro dođe posjet koncertu za koji znaš da će ponuditi rušilački udar koji ti dobro prebroji kosti i pročisti slušne kanale. Koncert Motorhead – prikladniji naslov za takav istočni grijeh doista teško možeš naći.
OVERKILL: 20.10 – 20.50
U dvoranu Zenith Halle, s kojom me uvijek vežu lijepe uspomene, kad se sjetim posjeta Black Sabbath 1999. godine, uskočili smo tek poprilično nakon 20.00 sati, s golemim zakašnjenjem. Naravno, predgrupe Valiant Thorr i Skew Siskin smo propustili, a na pozornici su nas pri ulasku već maltretirali masu svojom “thrash metal” propovijedi Njujorčani Overkill. Legendarni razgrablјivači nisu te večeri baš bili naša ciljana meta. Najradije bih ih prespavao i preslušao da se može. Zvuk im je pošteno zeznuo stvar, a na udaljenosti od kojih dobrih 20m od pozornice bio je jako “pocast” ili “zapacan”, sve što je dolazilo s pozornice bila je nerazaznatljiva grmljavina u koju su se naizmjence upletala posve nečujna gitarska solaža. Pjevač Bobby Blitz je ipak opet uspio uvjeriti da je nezamjenjivi ultimativni frontmen grupe, koji posjeduje nevjerojatan karizmu, snažan egoistični nastup, pun za njega tipične pozorničke igre, zasićen gestama masturbiranja, dizanja srednjeg prsta desne ruke u zrak i vječnog podgrijavanja kako suigrača na pozornici tako i publike. Dečki su orali kako najbolje znaju, ali kvalitetna zvučna slika im te večeri nije bila suđena, pa nastup nipošto nije bio optimalan. Doduše, to je konstanta Overkill, ali mene osobno jako smeta. Naime, “thrash” metal nije poziranje, a Overkill sa svojom “topless” figurom pjevača Bobbyja Blitza djeluju baš naporno, tome se u nesmanjenoj mjeri pridružuje i ritam gitarist Derek “The Skull” Tailer, a pritom naravno dvojica iskorištavaju vrijeme i za razmetanje tetovažama. Kao ne-ekspert za Overkill, uspio sam uhvatiti ušima najavu (i posljedično izvedbu) nove skladbe Skull and Bones, a momci su završili večernju tlaku s obaveznom Fuck You. Overkill bičevanje ušiju prestalo je 20 minuta prije devet navečer. Aleluja.
MOTORHEAD: 21.30 – 23.15
Koncert Motorhead ne može biti loš ni u kojem slučaju. U 2007. zacijelo više ne. To su legende, precizno podešen kapitalistički stroj koji je egzistencijalno dobro zbrinut, s jasno istaknutom komponentom nezaboravne rock n’ roll ponude, koja je na planetu Zemlji jedinstvena. Kad god želite oslikati lik rockera, a ne znate točno što bi to moglo biti, prizovite u sjećanje Iana “Lemmyja” Kilmistera. Iskrenije od toga naime ne ide.
Ono što je nagovijestio prošlogodišnji posjet RockLine ekipe koncertu grupe Motorhead u Zagrebu, potvrdio je i obilazak njihova nastupa u dvorani Zenith. Lemmyju se unatoč svemu teret godina na plećima sve više osjeti. To je prije svega potvrdila prilično prosječna setlista s apsolutnim favoriziranjem posljednjeg albuma grupe “Kiss Of Death” (2006) s kojeg je trojac odsvirao čak 5 komada, nadalje to nije skrivao ni solo bubnjarski ekskurs umetnut u razvučenu “Kiss Of Death” verziju skladbe Orgasmatron zvanu In The Name Of Tragedy, u kojoj je kancelar mogao dobro uhvatiti zraka, zapaliti cigaretu i sve to isprati srkanjem Jack Colе, a još manje country blues rock n’ roll orgija večeri Whorehouse Blues s Lemmyjem na harmonici i oba kompanjona na akustičnoj pratnji, što nema što tražiti u bisu koncerta Motorhead. Možda je u toj točki mogao kao posebni gost nastupiti Brian Robertson, pa bi mu i baletne papučice pristajale. Osim toga, Lemmy je ovaj put poželio izreći posvetu Philu Lynottu pa su Motorhead morali obavezno vratiti u setlistu i Thin Lizzy skladbu Rosalie, mekšeg podrijetla. The Chase is Better Than The Catch iz sjevernoameričkog dijela turneje naslijedila je u setlisti Born To Raise Hell, s namjerom da se Lemmyju na vokalu refrena skladbe priključi pjevačica Nina C. Alice, iz postave Skew Siskin, koji prate Motorhead po Njemačkoj, a koja je uspješno začinila trenutak večeri. Bez poljupca za oproštaj vrlog kancelara plemenita rock n’ roll kobila naravno nije otišla. Lemmy si je opet pomogao nasnimljenim vokalima u Killed By Death, u kojoj se osjetilo da legenda više ne uspijeva dohvaćati najviše sekvence u melodiji stihova refrena. Sve to dokazuje da je Lemmy prilično zasićen izvedbom klasika Motorhead i da se trudi začiniti atmosferu koju je prisiljen preživati na pozornicama, nakon svoje inače goleme koncertne kilometraže, i dalje u novom tisućljeću. Odabrao je način zasićenja setliste novim skladbama, sviranjem obrada, a posebno je zanimljivo to da je naročito u srednjem i završnom dijelu repertoar slijedio redoslijed brza skladba, spora/srednje brza skladba. Motorhead su posebice izgubili poznati nepopustljivi šarm svoje rock n’ roll magije nezaustavljivog valjanja, koje tako slavno raspale i razviju da može zaglušiti svaki štakor podzemlja i kojim mogu srušiti još tako visoko leteće orla nad nebom, u nizu In The Name Of Tragedy s umetnutim bubnjarskim solom, Sword Of Glory, koja je kao peta skladba (od ukupno pet) značila apsolutno pretjerivanje s albumom “Kiss Of Death” i obradom Rosalie. Taj energetski manjak vratila je na pozornicu Born To Raise Hell, a momci su pred kraj regularnog dijela ipak izvukli skrivenog jokera iz rukava i iskupili se rušilačkim završetkom Killed By Death i Iron Fist. No bis Motorhead mora se sastojati od triju klasika. Tu su uvijek obavezni Ace Of Spades i završni Overkill. Manevarskog prostora tako uvijek ostane za jednu skladbu. Bomber su opet izbjegli u širokom luku, možda se boje da bi to na turneji povuklo za sobom tovarenje “No Sleep Till Hammersmith” He-111 čelične konstrukcije te “gubljenje” vremena s njezinim postavljanjem. Ionako smo se polako pomirili s činjenicom da grupe sve više podižu cijene ulaznica i sviraju sve manje. Čak i ako koncert traje sat i tri četvrt, nije nužno da se u tom vremenskom intervalu svira, svira u fizičkom smislu (bubnjarski solo, mlitavi trenuci Whorehouse Blues, Rosalie…). Banalno rečeno, čovjek bi u bisu ubijao od sreće za We Are The Road Crew, ili bilo koji Motorhead klasik iz osamdesetih!!!!
Motorhead standard navijanja gumba na zaglušujuću jačinu postignut je tijekom koncerta. Po očekivanjima, što uvijek nudi silno zanimljivo promatranje komunikacije Lemmyjeva Rickenbeckera s tehničarima, u stankama između skladbi. Zvuk sprijeda posve nerazaznatljiv, cca. 10m od pozornice, na poziciji oči u oči s kancelarom! Zato sam otišao nakon strastvenog stiskanja s mularijom prednjih redova, nakon izvedbe skladbe Metropolis, koji se naravno ni upola toliko ne opterećuju setlistom i izvedbom repertoara kao (povremeni) cmizdrilo moje branše, u prostore bliže mikser pultu, šanku i službenom “merchandise-u”, gdje je Lemmyjev hripavac/hropac napokon bio odlično čujan. Vrhunac koncerta Motorhead bio je ovaj put uključivanje i izvedba skladbe Over The Top! Oh, kad bi bilo više takvih reliktnih cvjetova te večeri…
Nema što. Unatoč mom gunđanju, masovna poplava obožavatelja grupe dočarala je izuzetnu energiju u dvorani, divlje “banganje” i “mosh pit” prednjih redova, ponovno su se ljudi kotrljali jedni preko drugih i radili salta ispod pozornice. Pogled na prostor ispred pozornice u trenutku kad su Motorhead napali pozornicu s Dr. Rock postao je pravo bojište, na moć nalik onome s koncerata Iron Maiden. Lemmy usput, još uvijek nije nabrcao Campbella da prestane na pozornici nositi trenirku i čarapu na glavi! Možda je Philu od Lemmyja napola oprošteno, jer Philov gitarski remen nosi onetanu ispisanu “Welsh Wanker”, pa ipak malo više gradnje na karizmi ne bi škodilo, nakon više od 20 godina Campbella u postavi Motorhead, definitivno ne. Mikkey Dee ostaje fascinantna životinja i Motorhead bez njega si danas čovjek teško može predstaviti na pozornici. Dakle, koncert Motorhead ne može biti loš, ali kako smo zajedno zaključivali nakon koncerta, može biti samo više ili manje oduševljavajući. Ovaj put bio je manje oduševljavajući, kao posljedica gore navedenih argumenata. Dokle god ikonoklastični Lemmy drži uzde u svojim rukama, posjet svakoj turneji Motorhead po svim postkoncertnim izračunima na temelju dojmova, još uvijek je apsolutna obveza, koju preporučam baš svakom Zemljaninu koji išta drži do svoje opće naobrazbe. Barem jednom u životu vrijedi izgubiti nevinost! Zašto se onda to ne bi dogodilo baš na koncertu Motorhead? Glatko i slatko.
Setlista
1. Dr. Rock
2. Stay Clean
3. Be My Baby
4. Killers
5. Metropolis
6. Over The Top
7. One Night Stand
8. I Got Mine
9. In The Name Of Tragedy
10. Solo bubnjevi
11. Sword Of Glory
12. Rosalie
13. Born To Raise Hell
14. Just ‘Cause You Got The Power
15. Going To Brazil
16. Killed By Death
17. Iron Fist
—bis—
18. Whorehouse Blues
19. Ace of Spades
20. Overkill
Galerija slika
