Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Camel
Izdavač: Decca Records
Izlazak: 1981
Ocjena: 5/5
Kad su Camel izdali “Nude”, vjerojatno nisu ni bili svjesni da su nakon dugo vremena opet stvorili jedno od svojih najvećih remek-djela i album koji će ostati upisan kao jedan od najboljih albuma progresivnog rocka s početka 80-ih, kad su ostali srodni sastavi većinom već odavno prešli na pop i AOR. “Nude” je naime značio stilski zaokret natrag prema njihovim epskim skladbama i priličan odmak od AOR utjecaja koji su prevladavali na prethodnom albumu “I Can See Your House From Here” (1979). Isto tako riječ je o puno ambicioznijem projektu, jer je to njihov prvi konceptualni album nakon legendarnog “The Snow Goose” (1975), koji je nekako postavio kvalitativne standarde sastava. “Nude” tako nakon dugo vremena opet donosi opsežne improvizacije, orkestralne pasaže pa čak i nešto utjecaja world glazbe. Tih se utjecaja nedostajalo još od vremena njihova prvijenca. Ja sam oduvijek smatrao da u glazbeni identitet Camela izvanredno pristaju takvi utjecaji svjetske, ponajprije orijentalne glazbe, koju je moguće osjetiti i na “Nude”, koji je nakon “The Snow Goose” bio njihov prvi album bez neke duže epske skladbe, već sadrži više kraćih, međusobno dobro povezanih dijelova. Na albumu se osjeti i mnogo elemenata new age glazbe, kao i nekoliko rijetkih AOR pokušaja kojih se jednostavno nisu mogli odreći, iako su već tada znali da na taj način nikad neće postići veći komercijalni uspjeh. Svi ti elementi koji krase ovaj album bitno su pridonijeli razvoju neo proga, odnosno pomogli su da se 80-ih ponovno oživi zanimanje za progresivni rock.
Camel su, uz izuzetak američkog klavijaturista Kita Watkinsa, kojeg je zamijenio jednako izvrsni Duncan MacKay (ex-Colosseum II, The Alan Parsons Project, Budgie), zadržali okosnicu postave s prethodnog albuma te privukli na suradnju niz zanimljivih gostiju, među kojima je i nekadašnji službeni član Jan Schelhaas, koji ovaj put svira samo klavir. Članom sastava ponovno je postao dugogodišnji flautist i saksofonist Mel Collins, čije službeno članstvo nikad nije bilo samo po sebi razumljivo zbog njegovih brojnih suradnji s drugim sastavima. Iako na albumu većinom prevladavaju instrumentali koji se prelijevaju jedan u drugi, na njemu ima i nekoliko vokalnih trenutaka. Tam kjer so pa je Andy Latimer postregel z nekaj najboljšimi vokalnimi delnicami v svoji karieri. Kao već toliko puta prije, i ovaj put je njegova gitara onaj prepoznatljivi i noseći instrument cjelokupnog zvuka sastava jer ponovno ne štedi na nekim izuzetno suptilnim solažama koje su tako karakteristične za njega. Ritam sekcija, osobito Wardovo bubnjanje, ponovno je na zavidnoj razini i prava je šteta što ovaj album predstavlja njegovo posljednje poglavlje sa sastavom. Klavijature su isto tako ponovno važan element sastava, a simfonijski aranžmani nakon dugo vremena opet su na zavidnoj razini. Camel su se dakle vratili svojim korijenima, ali s produkcijom tipičnom za 80-e.
“Nude” je, kao što je već spomenuto, konceptualni album koji pripovijeda neobičnu i dramatičnu priču o japanskom vojniku koji je ostao “zarobljen” na osamljenom pacifičkom otoku još dugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a da nije znao da je rata već odavno kraj. Nude je jednostavan momak koji živi pomalo dosadan gradski život (City Life/Nude) sve dok ga ne pozovu u vojsku (Drafted) i zajedno s ostalim vojnicima pošalju u obližnju luku (Docks), gdje se ukrcaju na brod koji ih odveze daleko prema Pacifiku. Tamo se iskrcaju na nekom nepoznatom otoku, gdje iznenada izbija okršaj s neprijateljem. Nude se u međuvremenu slučajno odvoji od svoje skupine i zaluta u obližnju šumu, a da nije ispalio ni jedan jedini metak prema neprijatelju. Kad nakon dugih dana neuspješnog traženja svoje čete odjednom shvati da je zalutao, da se bitka u međuvremenu već odavno završila i da su njegovi ratni drugovi otplovili bez njega (Beached). Shvaća da je ostao sam samcat na pustom otoku na kojem nema žive duše pa počinje istraživati okolinu (Landscapes/Changing Places). U to se vrijeme smjestio u špilju i danju obavljao rutinske pohode u punoj borbenoj opremi. S vremena na vrijeme uputio bi se i na najviši vrh otočja, gdje je obredno razvijao zastavu i palio signalnu vatru (Pomp & Circumstance). No mogućih posjetitelja nije bilo ni od kuda dok su godine prolazile u njegovu uvjerenju da rata još uvijek nije kraj. Jednog je dana iznad sebe ugledao zrakoplov koji je počeo bacati letke. Na njima je pisalo da je rata već kraj i da ga njegovi znanci već dugo godina predano traže kako bi ga doveli kući (Please Come Home). Ali za njega rata nikad nije bilo kraja jer se za njega zapravo ni nije počeo (s obzirom na to da nikad nije ispalio metak), a u tim se godinama potpuno uklopio u svoj novi okoliš, daleko od poludjele “civilizacije” (Reflections). Tako je bilo sve dok ga jednog dana, dok je opet stajao na vrhu planine, nisu iznenadili nepoznanici koji su ga silom uspavali injekcijom i odvezli s otoka natrag prema Japanu (Captured). Kad se osvijestio, ugledao je poznata lica, puna lažnih osmijeha, koja su ga dočekala kao narodnog heroja i objasnila mu da će mu po dolasku na domaće tlo prirediti svečanu povorku. To se doista i dogodi, uz masne naslove u novinama o “povratku dugo nestalog ratnog heroja”, dok Nude mora marširati u našminkanoj i licemjernoj povorci uz oduševljeno klicanje rulje (The Homecoming). Ubrzo zatim vlasti su ga kao ratnog veterana smjestile u dom za umirovljenike, gdje su ga držale pod nadzorom poput u kavezu, pod lažnim dojmom da brinu za svog ”počasnog građanina”. Nude je sve više spoznavao licemjerje i izvještačenost moderne društva i uzdisao za slobodnim danima na svom otoku, jer se nakon 30 godina odsutnosti nikako nije mogao uklopiti u društveni koncept (Lies). Kad je imao rođendan, upravitelji doma ispekli su mu veliku tortu u obliku otoka, dijelom da bi ublažili njegovu čežnju, a dijelom i iz poruge prema njegovoj sudbini (The Birthday Cake). Noću je Nude donio dramatičnu odluku, pobjegao iz doma i ujutro se ukrcao na brodicu u obližnjoj luci. Sljedećeg jutra, kad su upravitelji, odnosno čuvari, došli provjeriti je li već ustao, “ratnog heroja” više nigdje nije bilo. U novinama je sljedećih dana pisalo da je pronađeni heroj ponovno nestao nepoznato kamo. Nude se naime ponovno vratio na svoj voljeni otok, gdje je živio sretno i bezbrižno do kraja svojih dana (Nude’s Return).
Uvodna “City Life” u osnovi je odlična AOR skladba koja ima čak i elemente hita, a krasi je izvanredno spontana melodika. Za Camel je to razmjerno netipična skladba, jedina na albumu napravljena na taj način, i ukazuje na to da su još uvijek imali neke ambicije za radijsko emitiranje. Zanimljivi su osobito solistički ulomci na saksofonu, kao i Latimerova ultramelodična boja vokala i njegove razlomljene gitarske solaže. Zatim slijedi kratki instrumental “Nude”, koji povezuje sljedeću skladbu. Balada “Drafted” unatoč prividnoj jednostavnosti na prvi pogled postavljena je izuzetno ambiciozno. Latimer naime ponovno oduzima dah svojim melankoličnim gitarskim solažama kao i vokalom, koji se prepliću s klavirom i stupnjevanom ritam sekcijom. Nakon toga se Camel neko vrijeme prepuštaju simfonijskom progresivnom rocku u njegovu najboljem izdanju. Potom slijedi “Docks”, koja dobro dramatizira atmosferu izvanrednim orkestralnim aranžmanima, prvorazrednim solažama na gitari i marširajućim ritmom. Atmosfera tijekom slušanja doista je uzburkana i sadrži i kraću jazz improvizaciju. Dramatika se dodatno pojačava s ultradramatičnom “Beached”, kad izrazito brza ritam sekcija Bass/Ward i brzoprste Latimerove gitarske solaže stvaraju pravu bitku instrumenata, što pridonosi i dijelu koncepta u kojem počinje bitka na obali. Slijedi ezoterična, new age obojena “Landscapes”, koja ugodno smiruje atmosferu sjajnim aranžmanima na klavijaturama, flautama i Andyjevim sviranjem autentičnog japanskog žičanog instrumenta kota. Unošenjem orijentalnih motiva daje osjećaj pravog otočno-pacifičkog ugođaja. Taj se poseban ugođaj još produbljuje na “Changing Places”, koja ima istinski pacifički etno prizvuk preko Wardovih udaraljki i Latimerove flaute. Camel se new age elementima uspješno poigravaju i na “Pomp & Circumstance”, koja izaziva pravu tropsku idilu. “Please Come Home” izgrađena je na klaviru te melankoličnom, ali namjerno i pomalo podrugljivom Andyjevom vokalu. To je jedini tekst na albumu koji je napisao sam, jer je ostale napisala njegova supruga. “Reflections” je još jedan ezoteričan trenutak u kojem prevladavaju umirujući soundscapei koji slušatelja lako podignu na višu razinu njegovih osjećaja. Atmosfera se pak naglo uzburka s “Captured”, koja nudi cijelu paletu dah oduzimajućih instrumentalnih dionica na klavijaturama, puhačima i gitari. “The Homecoming”, koja sadrži zvukove puhačkog marša kakav obično dočekuje ratne pobjednike na ulicnoj paradi, odlično se uklapa u koncept albuma kad se Nude vraća kući. “Lies” je bez sumnje jedan od vrhunaca albuma, na kojem Camel ponovno odlično spajaju svoje klasične simfonijsko-svemirske motive s prvorazrednim jazz fusionom. Latimer je ovdje u vrhunskoj formi i vokalno i instrumentalno, a njegove plačne solaže na slide gitari jednostavno para srce. Izuzetno emocionalnim vokalom ujedno potvrđuje i to da je kao pjevač oduvijek bio pomalo previđen i ostajao u sjeni svojih gitarskih mogućnosti. Slijedi suita “The Last Farewell”, koja se sastoji od dva dijela. “The Birthday Cake” ponovno je kratki instrumental koji povezuje završni, po ugođaju trijumfalni ep “Nude’s Return”, kad se Nude vraća na svoj voljeni otok. Zanimljivo, ta odlična tvorevina sadrži mnoge elemente koje bi se danas označilo kao neo prog rock, kroz izvanredno prepletanje sintesajzera, plačnih gitarskih pasaža i marširajuće ritam sekcije. To je izvanredan završetak koji slušatelja lako ostavi u želji za ponovnim slušanjem ovog odličnog albuma.
“Nude” je jedan od najvećih bisera sastava, koji bez sumnje spada među njihova najbolja ostvarenja i prema mom mišljenju ga je većina ljubitelja sastava pomalo previdjela. Ja bih ga bez sumnje postavio uz bok remek-djelima poput njihove prve četiri ploče “Camel” (1973), “Mirage” (1974), “The Snow Goose” (1975) i “Moonmadness” (1976). “Nude” doduše ne doseže simfonijsko-epske razmjere nabrojenih albuma, no svejedno nije ništa manje atmosferičan i potpuno je jedinstven album koji nadasve uvjerljivom ppričom, što lako oživi samom glazbom, oduševljava od početka do kraja. Camel mogu biti iskreno ponosni što su ovim albumom bili jedan od rijetkih legendarnih prog rock sastava 70-ih kojem je uspjelo ponoviti razinu svojih klasika i istodobno stvoriti jedan od najvažnijih albuma koji su ključno pridonijeli ponovnom uskrsnuću progresivnog rocka. Taj nagli zaokret natrag korijenima doduše nije dugo potrajao i za sastav su ubrzo uslijedila teža vremena (među njima primjerice odlazak izvornog bubnjara Andyja Warda i povratak komercijalizaciji), ali te su godine nedvojbeno bili na samom vrhu tadašnjeg progresivnog rocka.
Postava
Andrew Latimer – gitara, vokal, flauta, koto, klavijature
Colin Bass – bas gitara, prateći vokal
Andy Ward – bubnjevi, udaraljke
Mel Collins – flauta, saksofon
Duncan Mackay – klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jan Schelhaas – klavir
Chris Green – violončelo
Gasper Green – udaraljke
Herbie Flowers – tuba
Produkcija
Camel, Tony Clark i Haydn Bendall
Popis pjesama
1. City Life (4:41)
2. Nude (0:23)
3. Drafted (4:13)
4. Docks (3:50)
5. Beached (3:32)
6. Landscapes (2:39)
7. Changing Places (4:10)
8. Pomp & Circumstance (2:05)
9. Please Come Home (1:13)
10. Reflections (2:39)
11. Captured (3:12)
12. The Homecoming (2:48)
13. Lies (4:58)
The Last Farewell:
14. The Birthday Cake (0:30)
15. Nude’s Return (3:41)
Trajanje albuma: 44:52
