Autor: Rok Klemše
Izvođač: Zero Hour
Izdavačka kuća: Sensory Records
Izdanje: 2006
U poplavi današnjih MTV “metal” bendova već je gotovo teško pronaći novi originalni metal sastav. Jedan od takvih dragulja nedvojbeno je kalifornijski sastav Zero Hour. Istina, Zero Hour nisu novi sastav, daleko od toga, djeluju naime još od 1993., a ja ih do sada, priznajem, nisam poznavao. Uz prvi paket albuma za recenzije urednik mi je izazvao znatiželju izjavom da podsjećaju na Control Denied. Prste da poližeš, dakle!
Pomalo skeptičan može li doista dosegnuti veličinu masterminda iza projekata Death i Control Denied, Chucka Schuldinera, ubacujem pločicu u player… Bomba! Trenutačni šut ravno u slušni centar mozga! Zero Hour su zapravo nešto što tražim još od fenomenalne ploče The Fragile Art of Existence.
Zero Hour su već izdavanjem istoimenog prvijenca 1999. izazvali zanimanje kako kritičara tako i progresivnih metalaca izvrsnom mješavinom progresivnog metala tipa Control Denied, “Bay-area” thrasherskih zahvata i udarnosti floridske škole death metala. Nakon tri ploče napustio ih je prvi pjevač Erik Rosvold, no prazninu nastalu njegovim odlaskom uspješno je popunio Fred Marshall i oduševio širokim spektrom vokalnih sposobnosti, a podsjećao je čak i na odličnog Warrela Davea iz Nevermore. Očito divlji tempo nije izdržao pa je grupu napustio odmah nakon ploče A Fragile Mind. Što sad, rekli su dečki i u bendu se našao Chris Salinas (bivši vokalist progresivaca Power of Omens). Time su povukli odličan potez, usudim se čak reći da je Salinas najbolji vokalist grupe do sada i mislim da se upravo u njemu krije vrlo svijetla budućnost za ovaj izvrsni progresivni sastav. Ali idemo lijepo redom.
Nakon inače vrlo dobre ploče A Fragile Mind, dolaskom Chrisa Salinasa put Zero Hour ponovno se usmjerio prema agresivnijoj i snažnijoj strani. Ako na A Fragile Mind prevladavaju teške klavijature i melodičnije vokalne linije, na novoj ploči u prvi plan vraćaju se sirove gitarske linije i još tehničkiji aranžmani. Zero Hour su tim korakom vratili u prošlost i nastavljaju smjerom koji su zacrtale ploče Metamorphosis i The Towers of Avarice.
Uvodnim tehnički nevjerojatnim basovskim linijama Face the Fear nas nosi u sfere odličnog, tehnički potkovanog progresivnog metala. Troyeve vještine sviranja ne bi se posramio ni velikan bas-gitare u metalu, Steve DiGiorgio. Trojcu Jasun, Troy i Mike, koji čine odličnu instrumentalnu osnovu, Salinas predstavlja nadogradnju. U progresivnom metalu se naime često događa da je vokal prisutan samo zato što tamo pač mora biti. Salinas tu pojavu više nego uspješno poriče. Tip je fenomenalan, iskazuje se i u visokim registrima, gdje bi se mogle vući paralele s velikim Geoffom Tateom, i u srednjim registrima, gdje se pokazuje kao uistinu odličan vokalist. Ne samo da svojim iznimno širokim rasponom pridonosi dinamičnosti instrumentalne podloge i snažnim krikovima izaziva trnce, Salinasu uspijeva mirnim, govorenim i šaptanim dijelovima stvoriti snažnu atmosferu kakvu u progresivnom metalu nismo navikli. No Salinas se nije iskazao samo svojim vokalnim sposobnostima, pridonio je i većinom tekstova.
Stup sastava zasigurno čine braća Tipton, gitarist Jasun i basist Troy, koji zasigurno spadaju među tehnički najpodkovanije dvojce u metalu. Kao većinski autori glazbe dokazuju da su sposobni napisati i progresivno izuzetno zahtjevne skladbe i pjevne skladbe koje bi se brzo uvukle u uho i manje zahtjevnim slušateljima. To dokazuju ponajviše u odličnoj instrumentalnoj stvari Embrace, koja je pretežno akustična, a nadograđena jednostavnom, ali vrlo učinkovitom linijom koju svira električna gitara.
Ako Embrace nakon prve dvije stvari malo smiruje tempo ploče, naslovna skladba čini upravo suprotno. Gotovo osam minuta dugi Specs of Pictures Burnt Beyond zasigurno spada među najteže i najagresivnije stvari koje su Zero Hour napisali u svojoj karijeri. Braća Tipton pokazuju se u najboljem svjetlu. Stalno bombardiranje staccato rifovima, dah oduzimajućim arpeggiima i nadzvučnim solažama, poduprto pilanjem power chordova… Majstori svog zanata!
Pitate se zašto dosad nisam spomenuo bubnjanje Mikea Guya? Jednostavno. Za nešto takvo teško je pronaći riječi. Guy se uistinu iskazao i iz sebe izvukao vjerojatno čak i svoj najbolji nastup do sada. Mike je za bubnjevima prava hobotnica, njegovi prijelazi tehnički su izvanredni, ritam savršeno precizan, da ne spominjem da se 4/4 timing gotovo i ne čuje. Posebno oduševljava time što se ne oslanja na što brže mlaćenje po bas-bubnjevima, kako se rado događa osobito u death metalu, nego donosi dinamično bubnjanje uz iskorištavanje svih dijelova bubnjeva, od raznih vrsta činela pa sve do tomova.
Budući da nakon tako psihički zamornog slušanja zapravo trebamo odmor, to nam nudi akustična balada I Am Here, prije završnog udarca s Evidence of the Unseen. Po završetku gotovo tričetvrtsatne ploče ne preostaje nam ništa drugo nego ponovno pritisnuti tipku Play i prepustiti se novom slušanju. Iako te ploča pogodi već iz prve, riječ je o izdanju koje traži višekratno slušanje jer tek tako možemo upiti sve slojeve glazbe koje nam je ponudio kvartet.
Specs of Pictures Burnt Beyond veličanstvena je paučina koju su isplele niti instrumenata Jasuna i Troya Tiptona, Chrisa Salinasa i Mikea Guya. Pustite se uloviti…
Postava
Jasun Tipton: gitara
Troy Tipton: bas
Chris Salinas: vokal
Mike Guy: bubnjevi
Produkcija
Dino Alden
Popis skladbi
1. Face the Fear (9:00)
2. Falcon’s Cry (8:00)
3. Embrace (Instrumental) (2:24)
4. Specs of Pictures Burnt Beyond (7:35)
5. Zero Hour (Instrumental) (2:27)
6. I Am Here (4:58)
7. Evidence of the Unseen (8:44)
Trajanje: 43:12
