Autor: Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum intervjua: 07.05.2013
Ljeto 2005. Gitarski dvojac Igor Manasijevič i Nejc Vidmar počinje stvarati autorski materijal, a duo novonastaloj grupi daje i ime. Black Diamond. Iznimne poteškoće u traženju i pridobivanju dodatnih članova gitarski dvojac ne pokolebaju, Igor i Nejc cijelo vrijeme nesmetano stvaraju materijal koji javnosti putem MySpacea prvi put predstavljaju negdje 2008. Već prvi objavljeni demo snimci svjedočili su o tome da ovaj novomješki dragulj u sebi krije potencijal vrhunskog heavy metal sastava. Black Diamond se zbog neuspješnog traženja potrebnih članova u tom razdoblju priklonio »session« glazbenicima, a među ostalima su grupi pomogli Žanil Tataj Žak (Turbo, Mary Rose), koji je snimio vokal za nekoliko skladbi, te bubnjar Robert Kovačič (Scaffold). Pozornost su uspješno izazvali, a Igor i Nejc uporno su brusili i obrađivali glazbu poput dijamanta do savršenog sjaja. Taj je u svojoj briljantnoj crnini napokon zasjao na prvijencu Last Man Standing (recenziju tog albuma možete pročitati OVDJE), a naposljetku i uživo na “release partyju”, 16.5.2013. u ljubljanskom Orto baru (reportaža OVDJE)! U povijest sastava i pozadinu nastanka prvijenca poveli su nas očevi sastava Igor i Nejc, a svoje je dodao i “treći član iz pozadine”, Samo Urbančič, koji dvojac prati još od prvih koraka.
RockLine: Iza vas je dug put od osnivanja do izdavanja prvijenca Last Man Standing. Počeci grupe sežu u 2005., a prve demo snimke objavili ste na MySpaceu 2008. Poprilično dugo razdoblje, u kojem treba uzeti u obzir i probleme s traženjem članova. Kako vam je uspjelo tako dugo izdržati i pritom od samog početka stvarati strogo autorsku glazbu?
Nejc: Nije bilo ni teško izdržati, jer drugo ionako ne znamo raditi (smijeh). Znali smo da to što radimo ima potencijal i nismo imali drugu alternativu osim izdržati. Znali smo da će se, kad snimimo ploču, ustaliti i ekipa s kojom ćemo moći dalje.
RockLine: Ustrajnost ste svakako dokazali, ali jeste li ikad bili na tome da sve zajedno završite?
Nejc: Ne, nikako i nikada.
RockLine: Samo, ti si Igoru i Nejcu od samog početka pomagao s stvaranjem, a posebno sa snimanjem, produkcijom i sl.?
Samo: Da, istina je, s njima surađujem od samog početka, kad su bili još posve sami i kad sam vjerovao u njih. Već su mi se sami nacrti pjesama, ideje, činili toliko dobrima da sam ih u svemu podržavao. Pomagao sam im s mikrofonima, kad sam još imao studio, snimali su kod mene prve demo snimke. Na početku sam ih poučio i o korištenju određenih programa, u čemu su sada već sami stručnjaci. Vjerovao sam u njih od početka i stajao uz njih i kroz dugogodišnje traženje članova. To da su izdržali zaista je malo iznenađenje, iako nije ni čudno jer su oboje tvrdoglavi i veliki perfekcionisti. Imaju široko glazbeno znanje, radili su sustavno, planski i polako.
Nejc: Zaboravio si da si pomogao i tako što si prilošio jednu pjesmu.
RockLine: Tears In Eyes, koju si otpjevao i za ploču.
Samo: Da, istina. Zapravo je to bio prvi demo. Po mom mišljenju su ta i sve ostale pjesme sada na puno višoj razini jer su sazrele, dečki su svemu pristupili vrlo profesionalno, od upotrebe instrumenata nadalje. Za pjesmu Tears In Eyes dečki su rekli da jednostavno paše na moj vokal i moram reći da se pjesma već kao demo vrtjela na nekom finskom internetskom radiju.
Nejc: Na stranici za borbu protiv dječje pornografije i zlostavljanja djece.
Samo: Pjesma je tada još bila u obliku sirovog dema. Izgleda da je imala nešto što su primijetili, neku poruku.
RockLine: Ipak postoji razlika između dema te pjesme i konačne verzije na ploči, kojoj ste dodali i ženski vokal.
Nejc: Tako je, verzija skladbe koja je sada na ploči ima i dodatnu solažu.
RockLine: Kako ste došli do te ideje, pjesma ipak ima neku vrstu dijaloga?
Igor: Već sama priča prenosi ideju o zlostavljanju i upravo taj ženski vokal predstavlja zlostavljanu djevojku »s druge strane ulice.« Zapravo smo se pokušali uživjeti u tu priču.
RockLine: Kako je došlo do suradnje s vokalisticom Sandrom Tomovič (ex-Moveknowledgement)?
Samo: Naša je dugogodišnja prijateljica, i s glazbenog područja i općenito. Time smo htjeli podići baladni osjećaj pjesme. Tijekom snimanja pjesme isprobali smo mnogo stvari koje smo na kraju spojili i jedna od njih bio je i taj ženski vokal. Pokazalo se da je stvar bila vrlo dobro izvedena i da je odluka bila prava, jer pjesmu nadograđuje. Super je bilo već na snimanju, kad je Sandra počela pjevati i kad smo se Igor i ja samo pogledali (smijeh). Ja sam se na početku ipak malo bojao potencijalnog neslaganja boje svog vokala s njezinim.
Igor: Ja pak nisam, jer sam već na prvom isprobavanju pustio njezin vokal sa Samovim i vidio da je riječ o dobitnoj kombinaciji. Poslije je išlo sve glatko, ona je skladbu uvježbala i snimljena je onda poprilično brzo. Riječ je o provjerenom vokalu, jer je odlična pjevačica. Inače pjeva solo glazbu za koju su tehnički zahtjevi veliki, pa sam znao da neće biti većeg problema.
Samo: Njezin je vokal još podigao spektar pjesme, dao joj je neku atmosferu, i otpjevana je na takav način. Ja sam inače više rockerski pjevač i ponekad sam teško pratio Igorove zahtjeve za raznim triolama, dizanjima, spuštanjima. Ponekad mi je morao sve skupa vrlo slikovito objasniti. Pjesma tako ima neku stalno rastuću atmosferu i otpjevana je na način koji prije svega dočarava poruku pjesme.
Igor: To je vrlo realistično i upozorava na nešto pred čim ljudi zatvaraju oči, odnosno teško priznaju da se zlostavljanja zaista događaju, i to u našim domovima.
RockLine: Već su skladbe u demo obliku snimljene s jakom ekipom, Žak je otpjevao jednu od prvih pjesama, Robi je odbubnjao Opus. Kako je zapravo uopće došlo do tih suradnji?
Igor: Žaka je predložio Nejc.
Nejc: Prije nekog vremena kupio sam Turbo cd…
RockLine: The Power of Metal ili A Glimpse of Home?
Nejc: A Glimpse of Home, koji mi je već u mladosti bio fenomenalan uradak. Prvotno smo imali na umu da će Simon Jovanovič pjevati i ostale pjesme, ali nije imao vremena, pa smo nazvali Žaka.
Igor: Prva pjesma bila je Tears In Eyes, koja je sada posljednja pjesma na ploči, jer nismo htjeli miješati pjesme, budući da prvih osam pjeva Žak, zatim Simon i na kraju Samo i Sandra. Nakon prve, Tears In Eyes, slijedila je pjesma Mastermind, koju je otpjevao Simon, nekadašnji pjevač Prospecta. Tada smo s njim još htjeli surađivati, ali mu se vremenski zbog drugih obveza to nije izlošilo. Kontaktirao sam Žaka i dogovorili smo da snimi jednu pjesmu i već nas je tada oduvao. Bili smo oduševljeni, osim toga je super čovjek i rekli smo si za!to ne bismo s njim još surađivali.
RockLine: Kada je došao onaj trenutak kad ste rekli da je demo snimaka koji su prethodno već objavljeni na MySpaceu dovoljno i da je vrijeme za pravu studijsku ploču?
Igor: Istina, demo snimke smo objavili, ali ostajao je kadrovski problem, nismo imali članove za živo predstavljanje materijala. Radije smo zato dovršili ovu ploču, iskoristili to vrijeme i usput tražili preostale članove. Krajem 2011. prvi smo se put čuli sa Simonom i dogovorili početak snimanja. Sredinom siječnja 2012. započeli smo sa snimanjem prve pjesme i onda dalje. Na početku se poprilično zapinjalo, jer je svatko najprije vukao na svoju stranu, jer je svatko htio ostvariti svoju viziju. Simon je imao svoj način rada, koji smo poštovali, ali smo mu dali i do znanja da ćemo ustrajati na svome. Bilo je nekoliko komplikacija, ali svađe nikad nije bilo. Simon je naš dobar prijatelj kojeg poštujemo. S vremenom je i osjetio što mi želimo od samog zvuka i dogovorili smo se da mu damo nekoliko referenci bendova i ploča sa zvukom koji želimo. Time se i polako otvorio. Na početku smo dolazili u njegov ljubljanski studio i tamo je bilo previše naših zahtjeva i gotovo se više nije znalo tko je producent, a tko bend. Tu smo možda doista pretjerali, ali smo Simonu objasnili da nismo imali loše namjere, samo smo htjeli ono što smo osjećali. Imali smo jasnu viziju kakav zvuk želimo, na čemu ćemo ustrajati i u tome nećemo popuštati. Vidio je da ga nemamo namjeru diskreditirati, nego pronaći neki kompromis kojim ćemo svi biti zadovoljni. Kad smo dovršili zvuk, odlučili smo da više ne idemo k njemu u studio, da će on miksati sam i poslati nam snimke, koje smo mi potvrdili i zatim amortizirali, uravnavali glasnoću i sl. Početkom kolovoza polako smo se napokon približavali kraju.
RockLine: Koga ste Simonu predložili kao reference?
Igor: Definitivno Black Album Metallice, koji je za mene osobno nešto najvrhunskije što se tiče produkcije, čak i za daneašnje vrijeme. Pa i Iron Maiden naravno.
RockLine: Upravo se to čuje i na ploči.
Igor: Da, istina, to su naši utjecaji. To je ono čemu smo Nejc i ja svih tih godina težili.
RockLine: Mastering ploče obavili ste u inozemstvu, u Finskoj kod Mikke Jusile. Kako ste došli do te suradnje i zaašto ste se odlučili upravo za njega?
Nejc: Dosta smo vremena vagali u koji studio poslati album na mastering. Od početka smo znali da želimo neki bolji studio, kojih u Sloveniji nažalost nema. Mikka je bio poprilično povoljan, napravio je i dosta ploča koje su po mom ukusu i zato je bio pravi izbor.
Igor: Ako pogledamo omjer cijene i kvalitete, i s te smo se strane odlučili ispravno. Cijena je bila povoljna, predviđena ispod 1000 EUR, što je za mastering svjetske kvalitete vrlo povoljno. Cijena je na kraju zbog naših zahtjeva doduše malo poskočila (smijeh). Ipak je to i dalje prihvatljivo s obzirom na ono što smo na kraju dobili. Osim toga, kod nas cijena nikad nije bila faktor koji bi spriječio nešto što smo zamislili. A viziju smo svakako imali. Pri snimanju prvih demo snimaka nismo imali pojma što radimo i zapravo smo učili samo snimanje. Glazbeni osjećaj smo pak već imali dobro razvijen, što nam je pomoglo i u nastavku. Ako si glazbenik, pogotovo ako je riječ o tvojoj glazbi, poznaješ svaku finesu, svaki detalj i to je svakako velika prednost. Nedostajalo nam je znanja o samoj produkciji, snimanju. Tijekom stvaranja smo puno naučili i zato imali puno riječi pri konačnom miksu, pošteno treba reći da smo zapravo koproducenti ploče. Vjerujem da smo zato nekome bili i »pain in the ass« (smijeh), ali i dalje mislim da danas svi znaju što smo htjeli i zaašto je bilo tako. Mislim da smo već bili tako suvereni jer smo se prije toga četiri, pet godina sami bavili produkcijom, doduše na amaterskoj razini, ali smo ipak već imali dobro razvijeno uho i viziju. Zato smo se i »smjeli« miješati u posao producenta, naravno, ali glavni producent je i dalje on i tako je i pravo. Bez njega tog konačnog proizvoda naravno ne bi bilo.
Samo: U završnoj fazi radilo se o doista minimalnim popravcima, koji su na kraju zaokružili sliku. To su sitnice koje su slušatelju možda nevažne, ali za završenu cjelinu itekako. Zato nisu bili takvi »pain in the ass« kako govore.
Igor: Pošteno govoreći, bili smo, ali s jasnim ciljem. To prije svega zato što je, ako već na startu nemaš visokokvalitetnu snimku, kasnije u fazi produkcije i postprodukcije to vrlo teško, ako ne i nemoguće, kompenzirati. Upravo je to bio naš veliki problem, jer naše rane snimke nisu bile visoke kvalitete, najviše zbog neprimjerene opreme. Čak i nakon masteringa smo zapravo nastavili s radom, na kraju smo »tracke« još restaurirali, to je bio onaj sasvim završni postupak »poliranja.« Mikka nam je naime prethodno rekao da u mastering obično dobiva snimke neusporedivo više kvalitete. Kod njega naime snimaju svjetski bendovi koji isporučuju snimke najviše kvalitete. Zato smo se odlučili da na kraju cijelu stvar još »ispoliramo«, uklonimo manje šumove i slično. Simon je prije tiska cijelu stvar dobio na uvid i potvrdio je. Ništa nismo prepustili slučaju i mislim da možemo biti iznimno zadovoljni rezultatom.
RockLine: Kako vas dvojica možete opisati sam materijal, odnosno njegovo nastajanje? Već kad ste izdavali pojedine demo pjesme, činilo mi se da je kod svake vidljiv snažan napredak, i pjesme koje sada možemo čuti poprilično su zahtjevne, kompleksne. Polazite li pri pisanju pjesama od rifa ili pisanju pristupate nekako drukčije?
Igor: Da, većinom je osnova iz koje se onda gradi dalje rif.
Nejc: Ponekad i vokalna melodija. Nikad pak ne počinjemo s tekstom. Rif ili vokalna melodija, a zatim crpimo iz skupa rifova koje već imamo i sastavljamo nešto zajedno. Ne gledamo na duljine pjesama.
Igor: Nismo se htjeli opterećivati nekim komercijalnim trendovima duljine pjesama, koliko smije biti dugačka da bi došla na radio. Htjeli smo iskoristiti ono što možemo iskoristiti. Svjesni smo da sviramo vrstu glazbe koja svoje mjesto na radiju ne nalazi što često, pa zaašto onda ne bismo dali dušu i napravili kako želimo. Nejc i ja mislimo da su pjesme duge točno koliko moraju biti da bi bile najbolje moguće. Ni stilski ne znam postoji li neki bend u Sloveniji s kojim se možemo posve usporediti, imamo neki svoj samosvojan stil. Možda je ploča malo konceptualna, jer ima dosta klasičnih i akustičnih gitara, na Edge of Sanity pojavljuje se i violina. Na Dreams of Tomorrow je zbor djevojaka, osam djevojaka koje su pjevale uživo u jedan, u dva mikrofona, i snimanje je bilo doista veličanstveno. Rado smo eksperimentirali i mislim da smo vrlo dobro iskoristili uvjete u kojima se radilo.
RockLine: Lako je steći dojam da su pjesme poprilično progresivne, njihova je struktura kompleksna, osobito primjerice Dreams of Tomorrow s dva različita refrena.
Igor: Ja bih rekao da je aranžmanski glazba doista progresivna, a sama ideja rifa posve heavy metalska. Oboje dolazimo iz heavy metala i rocka, tako da bih rekao da u osnovi sviramo klasični heavy metal, koji mjestimice prate elementi progresive i rocka. U pjesmama se svakako nalazi više različitih utjecaja, koji dosta variraju. Posebno je zanimljivo pitanje do kojih granica glazba može odvesti, jer je ona po mom mišljenju bez granica. Zato bih i na pitanje kakva će biti druga ploča odgovorio da nemam pojma. To ćemo vidjeti kad budemo na toj točki snimanja nove ploče i što ćemo tada osjećati.
RockLine: Zanimljiva strana pjesama, koja je meni osobno vrlo fascinantna, jest podudaranje tekstova sa samom glazbom, tim više što su tekstovi nastajali odvojeno.
Igor: Da, tekstovi su uvijek nastajali u završnoj fazi, dok su vokalne linije oblikovane ranije. Većina pjesama nastala je iz rifa, zatim struktura, aranžman, ostali instrumenti, vokalna melodija i na kraju tekst. Iznimka je The Thing That Couldn’t Die, gdje je pjesma nastala iz vokalne melodije, tek onda je nastala rifovska osnova i sve ostalo. Tako zapravo radi većina bendova, kao već spomenuta Metallica, koja na taj način piše pjesme već trideset godina. Nikad pak zapravo nismo pjesme stvarali strogo zajedno. Obično je jedan od nas donio rif, a onda smo uglavnom zajedno radili na aranžmanu.
Samo: Uvijek su pak radili tako da tekst i glazba dišu zajedno, da priča funkcionira. Da slušatelj pri slušanju albuma čuje i osjeti prostor i ono što bend želi reći. Zapravo im je uspjelo u svim pjesmama stopiti tekst s glazbom.
Igor: Nije lako pogoditi sferu glazbe i istodobno poruku. The Edge od Sanity je pjesma kod koje se to izrazito osjeća, dakle tamnoća melodije i istodobno poruka teksta.
RockLine: Pa Black Diamond s dvostrukom ulogom otac-sin. Tekstovi se inače bave mračnim, realnim temama i nose neku dublju poruku.
Igor: Nažalost, tako smo osjećali i tu si ne možemo pomoći (smijeh).
RockLine: Dotaknuli ste se tema rata s Opus 91-96, ludila s Edge of Sanity i zlostavljanja s Tears In Eyes. Teške teme koje te malo i iscrpe.
Nejc: Istina je, ali kakva je alternativa? Možeš pjevati o ženama koje ti nije uspjelo osvojiti, možeš pjevati o zmajevima i vitezovima ili pak pjevaš o stvarima koje vidiš oko sebe. Žanrovski ta glazba nije takva da bi mogao pjevati o nekim apstraktnim temama i tako ti ni ne ostane više neka druga tematika.
RockLine: Možda se i slušatelj lakše poistovjeti s tim temama i zato glazba bolje djeluje?
Nejc: Da, kad smo radili tekstove, pisali smo ih tako da se veći broj ljudi može poistovjetiti s njima i u njima pronaći svoje iskustvo.
Igor: Tako je, u heavy metalu ne možeš pjevati o cvjetićima i kako je sve fino fajn. To je buntovna glazba, zato smo htjeli biti što konkretniji, možda ponekad i ljuti i cinični, ali smo rekli ono što je istina, jer ne biramo riječi. Pjesma Black Diamond zapravo je najavila ono što se danas događa u Sloveniji, da ljudi izlaze na ulice i da im je svega dosta. Pisali smo ono što smo vidjeli da se polako događa i počelo se kuhati. Ovdje nije riječ ni o kakvoj političkoj opciji, nego jednostavno o tome da ljudi žele imati bolju budućnost. Nažalost je došao upravo onaj oblik kapitalizma kojeg smo se najviše bojali. (Na ovom mjestu rasplamsala se desetominutna žarka rasprava o aktualnim političko-socijalnim događajima, op.a.).
RockLine: Dugo ste godina tražili prikladne članove za sastav Black Diamond, koji ste ga sada napokon uspjeli upotpuniti.
Igor: Tako je, live postava je zaključena, Žak se odlučio pridružiti bendu kao redoviti član, počela je i suradnja s bubnjarom Klemenom Markljem. Kakav će biti njegov status, tek ćemo vidjeti, prije svega je odluka o tome postaje li redoviti član grupe na njegovoj strani. Riječ je o vrlo kvalitetnom pojedincu i njegovom ćemo doprinosu biti vrlo sretni. Na bas gitari nam se trenutno pridružuje Urban Medič.
Nejc: Svakako će u tom slučaju biti i puno lakše snimiti novu ploču, jer će se svatko moći usredotočiti na svoj posao.
RockLine: I još za kraj. S obzirom na to da je ploča Last Man Standing neka vrsta presjeka vašeg dosadašnjeg rada, možda već stvarate i materijal za nastavak, za drugu ploču?
Igor: Trenutno smo rekli da se time nećemo baviti, iako imamo pripremljeno već poprilično grubih aranžmana. Svakako je tih aranžmana s osnovnim rifovima i vokalnim melodijama za dvije ploče, jer je riječ o nekih dvadesetak pjesama.
Nejc: Ali to još nisu gotove pjesme, jer nedostaju još melodije i ostalo. No to je svakako dobar početak, jer je puno lakše nastaviti iz dobrog osnovnog rifa.
Igor: Tako je, jer najviše vremena uvijek oduzima upravo aranžiranje glazbe.
Samo: U ovoj je fazi najvažnije da se ova ploča promovira. Iako dečki već imaju ogromno materijala za dalje, neka to pričeka, glavno je da se ova ploča promovira koncertima i predstavi široj publici. Kraj je jednog razdoblja, ali tek početak drugog.
Igor: Odlučili smo da se određeno vrijeme sigurno nećemo baviti stvaranjem glazbe, nego ćemo se usredotočiti na to kako što bolje promovirati ovu ploču. Ako je riječ o ozbiljnom projektu, treba uzeti barem godinu, dvije za doista izdašnu promociju, Metallica je Black Album po svijetu promovirala čak četiri godine! I kako izgleda, s obzirom na reakcije, za ploču vlada zanimanje i iz inozemstva i pozitivni su odjeci, što nas jako veseli.
Galerija slika
