Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Electric Light Orchestra
Izdavač: Legacy Recordings
Izdanje: 1973
Ocjena: 4/5
Prema Bibliji, bog je trećeg dana oblikovao zemljinu površinu, a u trećoj godini postojanja britanske art rock institucije Electric Light Orchestra njihov “bog”, to jest pjevač, gitarist i povremeni klavijaturist Jeff Lynne, stvorio je treći ELO album, znakovito nazvan “On The Third Day”. To je bio prvi album sastava bez ikakvog doprinosa osnivača Roya Wooda, koji je zajedno s Lynneom nakon raspada The Move posijao sjeme ELO-a.
Od svih ELO albuma, osim njihova prva dva izdanja, “On The Third Day” bio je najbliže onome što bismo mogli nazvati progresivnim rockom, iako bih zvuk većine albuma ipak najbolje opisao kao simfonijski melodični rock s prikrivenim sluhom za art rock eksperimentiranje. I na ovom albumu opet ne manjka veličanstvenih orkestralnih aranžmana i kompleksnih vremenskih prijelaza, koji su vrlo uspješno nadopunjavali Lynneovu viziju spajanja melodičnog rocka iz prave The Beatles škole i visoke simfonike iz klasične glazbe 19. stoljeća. “On The Third Day” ujedno je bio posljednji trenutak njihove karijere u kojem je Lynne u studiju tehnikom višestrukog presnimavanja gudačkih aranžmana violine i čela stvarao karakterističan ELO orkestralni zvuk, koji je prilagođavao melodičnim rock temeljima. Za sljedeći album već će unajmiti pravi orkestar.
Većina skladbi na “On The Third Day” bila je kraća i pristupačnija, a pojedini aranžmani postali su još melodičniji nego prije. Dvije skladbe na njemu mogle bi se već ubrojiti i u pop rock. Opće raspoloženje albuma također je postalo znatno manje mračno i romantičnije nego na prva dva albuma, na kojima se još osjećao Woodov utjecaj. ELO su tu primjetno izgubili na oštrini, ali su zato dobili na uigranosti i boljem protoku pojedinih aranžmana. Lynne je kao pjevač još napredovao. Njegov je vokal primjetno dobio na širini i melodičnoj profinjenosti, iako su mu tekstovi ovaj put bili prilično nezanimljivi. I njegovo sviranje gitare ovdje se još poboljšalo, premda za njega u karijeri nikad nije mogao dobiti prvu nagradu. Bevanovi bubnjevi bili su na većini skladbi nešto suptilniji nego prije, što ipak ne znači da nije oduševljavao svojom karakterističnom, duhovitom i razgranatom ritmikom i nepredvidljivim prijelazima. Klavijaturist Richard Tandy ovdje je dobro iskoristio i klasični prog rock instrument, mini moog, koji na nekim skladbama dolazi do posebnog izražaja, te je dokazao da nipošto nije bio za bacanje, iako će na njihovim kasnijim izdanjima često djelovati pomalo zapostavljeno. Ni ovaj put nije prošlo bez promjena u postavi. Novi violinist Mik Kaminski zamijenio je Wilfa Gibsona, dok je Colin Walker svojim odlaskom ostavio Mikea Edwardsa samog u ulozi jedinog čelista. ELO su na ovom izdanju ponovno prihvatili onu tvrdnju koja je ujedno bila i najveći kompliment i najgora kritika njihova zvuka – da često zvuče kao Beatlesi s orkestrom, iako su njihovi orkestralni aranžmani, a time i glavnina zvuka, uvijek bili prepoznatljivi iz daleka.
Prve četiri skladbe na albumu nemaju međusobnih stanki pa tvore svojevrsnu mini suitu, koja je ujedno činila kvazikoncept o stvaranju svijeta (otud i naslov albuma). Album otvara dramatični “Ocean Breakup/King Of The Universe”, u kojem slušatelja udare moćni orkestralni gudački aranžmani, dok se u pozadini razgovjetno čuje morseova abeceda koja signalizira kratice ELO. Nakon prvog prijelaza slijedi romantični motiv na električnom klaviru i čelu, koji tvori glavnu melodiju. Tada upada Lynne sa svojim prepoznatljivim vokalom, koji u nekim registrima bez problema povuče i na Johna Lennona. Solidan uvod u album, koji uspješno nastavlja spokojni i ugodni “Bluebird Is Dead”, u kojem su utjecaji The Beatles još očitiji. Riječ je naime o vrlo solidnoj melodičnoj rock tvorevini s ukusnim simfonijskim aranžmanima na čelu, sanjivim vokalom i vrlo duhovitim gitarskim solom. “Oh No Not Susan”, čiji tekst govori o apatičnoj ženi okruženoj pretjeranim luksuzom, ima moćan i kompleksan uvod te odličan završetak s ukusnim solom na violini. Ujedno predstavlja prvi i posljednji trenutak u njihovoj karijeri da je Lynne u tekstu upotrijebio čuvenu riječ od četiri slova na “F”. Četverodijelna suita zaključuje se pozitivistički intoniranim “New World Rising/Ocean Breakup (reprise)”. Ta odlična kompozicija ima zanimljiv, stupnjevan motiv na električnom klaviru, koji se preko zvukova čela prelijeva u kompleksnu dionicu s izvrsnim pasažama na mini moogu. Kompleksne instrumentalne dionice usput odlično povezuje dramatični Lynneov vokal.
Slijedi veliki pop rock hit “Showdown”, koji je izvorno izašao samo na američkoj verziji albuma (i kao singl), gdje je postao jedini ELO hit s ovog albuma. I danas, posve opravdano, vrijedi za jedan od njihovih najomiljenijih hitova. Za ELO je tada predstavljao prvi veći stilski odmak. Ponajprije zahvaljujući funky ritmu na basu, koji na odličan način podupire dvostruku harmoniju na čelima i varijabilni Lynneov vokal. Ključni za uspjeh ove skladbe pak su odličan središnji refren, izvrsne vokalne harmonije, prekrasni gudački aranžmani i ukusan gitarski solo u srednjem dijelu. Bez sumnje jedna od njihovih najboljih pop skladbi, koja je zapravo postala svojevrsni preteča, ako ne i prototip svih njihovih kasnijih pop rock hitova. Odlični instrumental “Daybreaker” s druge je strane jedan od većih prog rock eksperimenata na albumu. Tu je zablistao ponajviše Richard Tandy sa svojim duhovitim arpeggijima na mini moogu. U glavnom motivu na tom instrumentu čak se naslućuje prototip zvuka koji je u 80-ima postao karakterističan za većinu kasnijih (neo) prog rock sastava. Tandy je tu nevjernicima dokazao da je odlično vladao klavijaturama, iako kasnije nikad više nije dobio pravu priliku da zasja kao solist onako kako je na ovoj skladbi.
“Ma-Ma-Ma Belle”, također izdan kao singl, druga je pop rock skladba na albumu. Tu se Lynneu kao posebni gost pridružio i glam “mangup 20. stoljeća” Marc Bolan (T. Rex). Njegov tipični boogie-woogie rif prepoznatljiv je na kilometar daleko. U biti je riječ o prilično bazičnoj, ali solidnoj rock and roll tvorevini s glupavim tekstom, no vrlo ukusnim pasažama na čelu i energičnim refrenom. Slijedi visokoenergični “Dreaming Of 4000”, u kojem također gostuje Bolan sa svojom gitarom. To je jedna od boljih stvari na albumu s brojnim promjenama raspoloženja i nepredvidljivim vremenskim prijelazima. Lynne je ovdje opet na izrazito varijabilan način iskoristio svoj vokal, dok su violinske linije takve da ćeš preliziti prste. Tekst je ovaj put, za promjenu, religiozno nadahnut, iako (kao što je to obično kod Lynneove poezije) ne govori baš puno. Završna skladba, obrada Griegove klasike “In The Hall Of The Mountain King”, veličanstvena je obrada u kojoj je remek-djelo klasične glazbe uspješno oživjelo u rockerskom ruhu. Vatrene i oštre gudačke pasaže koje tvore središnji mračni motiv odsvirane su izvanredno, a svoje odrađuje i izvrstan solo na violini. S vremenom tijek kompozicije postaje sve brži i završava veličanstvenim klasicističkim finalom. ELO su uz ELP (doduše u znatno manjoj mjeri) bili jedan od prvih i tada vrlo rijetkih rock sastava koji su se laćali duhovitih obrada klasičnih suita, što im je većinom i polazilo za rukom, iako su se klasični puristi nad tim uvijek zgražali. Osobno ne mogu zamisliti bolji način da se kod mladih rockerskih buntovnika bez ikakva razloga probudi zanimanje i za klasičnu glazbu, koja će uvijek ostati glavni temelj suvremene glazbe i opće naobrazbe pojedinca.
“On The Third Day” bio je jedan od najboljih ELO albuma, iako ga ne bismo mogli smatrati remek-djelom jer na njemu, usprkos barem solidnim kompozicijama, nije bilo nekog vrhunca njihove karijere. Njime su ELO započeli svoju postupnu preobrazbu iz ambiciozne simfo prog rock postave u simfonijski pop rock bend svjetskog kalibra. “On The Third Day” za razliku od većine njihovih kasnijih izdanja nije bio nešto osobito komercijalno uspješan jer se nije uspio plasirati na domaće ljestvice, dok je određeni uspjeh (ponajprije zahvaljujući “Showdownu”) postigao samo u SAD-u. Tome da danas, usprkos svojoj dinamičnosti između melodične/pop rock pristupačnosti i prog eksperimentiranja, ne spada među njihove najprepoznatljivije albume, najviše je možda kumovalo to što je bio premalo zahtjevan za većinu prog rock sladokusaca, a za ljubitelje klasičnog rocka još uvijek previše avanturistički. Tko se time ne opterećuje i uzme ga kao odličan art rock album, u njemu će bez problema uživati. O kvaliteti “On The Third Day” možda najbolje govori činjenica da je to bio jedan od najdražih albuma Johna Lennona. Navodno mu se čak toliko svidio da je ELO proglasio sinovima Beatlesa.
Postava
Jeff Lynne – vokal, gitara
Bev Bevan – bubnjevi, udaraljke
Richard Tandy – klavir, mini moog
Mike de Albuquerque – bas gitara, prateći vokal
Mik Kaminski – violina (skladbe 1-4)
Mike Edwards – čelo
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Marc Bolan (T. Rex) – gitara (skladbe 7 i 8)
Wilf Gibson – violina (skladbe 5-9)
Colin Walker – čelo (skladbe 5-14)
Produkcija
Jeff Lynne
Popis skladbi
1. Ocean Breakup/King of the Universe (4:05)
2. Bluebird Is Dead (4:25)
3. Oh No Not Susan (2:52)
4. New World Rising/Ocean Break up (Reprise) (4:40)
5. Showdown (4:15)
6. Daybreaker (3:50)
7. Ma-Ma-Ma Belle (3:52)
8. Dreaming of 4000 (5:00)
9. In the Hall of the Mountain King (6:35)
Trajanje albuma: 39:34
