Autor: Rok Klemše
Mjesto: Cvetličarna, Ljubljana
Datum koncerta: 22.03.2011
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 25€
Zadnjih nekoliko godina veće koncertne “booking” agencije sve više preuzimaju američki model festivalskih turneja na kojima u jednom danu u dvorani nastupa veći broj bendova. Ti bendovi obično dolaze iz istog ili barem sličnog žanra. Jedan od većih zagovornika takvog modela na europskom tlu je agencija Rock the Nation, koja prednjači sa svojim turnejama Thrashfest, Heidenfest, Full of Hate, Neckbreakers Ball i Paganfest (tu su još Bonecrusher i Never Say Die u režiji Avocado Bookinga). Upravo se potonji ovaj put prvi put zaustavio na našem tlu s hordama pagan/folk/viking metal bendova, od kojih su daleko isticali švedski death metalci Unleashed.
Zbog izuzetno ranog početka događanja, nažalost sam propustio prve nastupajuće, druide kamene šume, Kivimetsän Druidi. Sudeći po svjedočanstvima, nisam baš puno propustio. Osim pjevačičina fušanja, hehe.
Druide je na pozornici naslijedio izraelski sastav Arafel, koji svira folk metal, povremeno pomiješan i obogaćen agresivnijim elementima black metala. Nažalost, to ne znači da bend nudi nešto više od onoga što bi ih izdvojilo iz poplave bendova sličnih kao jaje jajetu (Ensiferum, Finntroll i sl.). Bend se doduše može pohvaliti navodno najprodavanijom pločom (njihovom drugom, Second Strike: Through the Flames of the Ages) svih vremena u Izraelu, no prilično je jasno, kad čuješ Arafel, zašto nisu poznatiji i drugdje po svijetu. Prvenstveno su generičan bend s tipičnim epskim, kvazi folk pasažama i agresivnijim, ali još uvijek melodično otrcanim instrumentalnim linijama. Nešto više ljudi nego što je uobičajeno za “no-name” predgrupe doista su privukli pod pozornicu, ali sumnjam da je većinom muška populacija ponajprije pasla oči na simpatičnoj violinistici Eveline Guez. Žensku pak na nekadašnjem Equilibrium vokalistu Helgeu Stangu, koji je svoju ulogu s agresivnim i sirovim vokalnim pristupom odradio odlično.
Nešto više energičnosti na pozornicu su donijeli bavarski vukovi Varg, koji su sigurnim i vrućim nastupom napokon uspjeli potaknuti nestrpljivu publiku. U ratne boje i opremu odjeveni članovi benda zagnali su se u svojih pola sata poput izgladnjelih vukova i na brzinu preletjeli sva tri do sada objavljena albuma. Energičan nastup sastava prošao je u svjetlu pompoznih i visokoletećih instrumentalnih dijelova i zanimljivih rješenja bez previše folk instrumenata (hvala bogu). Publiku je uspješno podgrijavao frontmen Freki, a iznenađujuće je bilo vidjeti da grupa kod nas ima čak i lijep broj obožavatelja. Zanimljivo je bilo, u ozbiljnijem pristupu pagan/black metalu bez glupavog opjevavanja patuljaka, alkohola i slične navlake većine današnjih folk metal bendova, čuti tekstove otpjevane isključivo na njemačkom, što je iskustvu dalo još veći autorski pečat. Varg su svoj posao odradili sigurno i uspjeli večer prebaciti u višu brzinu.
U eteričnije sfere zaplivali smo nastupom finskog sastava Moonsorrow, bez sumnje jedne od najjedinstvenijih grupa u poplavi folk metal klonova. Sjajno je ispao njihov nastup odjeven u tamnoplave boje, jer su tako duge instrumentalne pasaže ispale još mističnije i gotovo tranceovski. Unatoč dugim skladbama, Moonsorrow uspijevaju zadržati koherentnost, tako da ponavljajući dijelovi ne ispadnu jednolično, nego naglase bit epskog pripovijedanja grupe. Opjevavanje finskog folklora ispada puno autentičnije u skladbama otpjevanima isključivo na finskom, a patnički i agresivan vokal odlično prenosi u glazbu epske, ratne i smrti pune priče. Unatoč priličnom uspjehu u zadnjih nekoliko godina, dečki su i dalje vjerni sami sebi i tekstove još uvijek pišu isključivo na finskom. Pohvalno! Moonsorrow ispadaju tako originalno i autentično da te već gotovo uhvati poriv da se opašeš mačem, obojiš ratnim bojama i kreneš u krvavi pohod. Po mogućnosti na neku vrstu poganske inkvizicije, hehe. Sjajno uspijevaju izgraditi atmosferu ambijentalnim klavijaturama koje ne poznaju masturbatorske solaže tipa Sonata Arctica ili Stratovarius, nego preuzimaju isključivo ulogu graditelja atmosfere i nadogradnje epskih i pompoznih gitarskih linija. Moonsorrow su svojih tričetvrt sata odradili odlično i lako bi zauzeli mjesto headlinera, da nije bilo sljedećih nastupajućih, koji su za ostale nastupajuće na ovogodišnjem Paganfestu značili točno ono što piše u naslovu.
Bogovima je naime konačno odzvonilo i božji čekić svom je snagom udario po Cvetličarni. Iz drakkara su na pozornicu bacili krvoločni, legendarni švedski death metal vikinzi Unleashed. Banda pod vodstvom legendarnog Johnyja Hedlunda, koji se zbog djelovanja u kultnom sastavu Nihilist smatra starješinom švedskog death metala, već dobrih dvadeset godina nudi nemilosrdan i jedinstven, vikinge opjevavajući death metal. Unleashed ni nakon dvadeset godina nisu nimalo klonuli i bez ikakve sumnje odsvirali su najenergičniji i najeksplozivniji nastup Paganfesta. Pod autoritativnim Johnnyjevim vodstvom, koji je iznenadio sačuvanim, brutalnim i agresivnim, a ipak jasno razumljivim vokalom, Unleashed su beskompromisno udarili odličnim setom, punim klasika, ali jasno s naglaskom na aktualnom albumu As Yggdrasil Trembles. Vrhunski su i danas spremni Šveđani, jer je nastup bio odsviran vrhunski, bez pogrešaka i s jednim jedinim, čistim death metal šutom. Hedlundov bas kopao je kao bager, gitarski dvojac je bez milosti sjekao pravim death metal rifovima švedske škole, a topovsko bubnjanje odzvanjalo je poput udaranja Thorova čekića. Unleashed su ugodno iznenadili ubojitim dvojcem s legendarnog prvijenca Where No Life Dwells, Before the Creation of Time i himničnom Into Glory Ride, a nisu izostale ni klasike poput Hammer Battalion, The Longships are Coming, Don’t Want to Be Born te Midvinterblot. Lijepo je bilo vidjeti da se tijekom odličnog nastupa Unleashed i ispod pozornice odvijao pravi kaos, moshpita je bilo napretek, za što su vjerojatno ponajprije pobrinuli stariji posjetitelji koncerta. Unleashed su svakako bili kao Odinova munja, brzi i svijetli poput bljeska, a za sobom su Cvetličarnu ostavili spaljenu i opustošenu. Unleashed su živi dokaz da se samoproglašeni viking metalci Amon Amarth mogu samo preplašeno, sramotno i slabašno sakriti pod najbliži kamen! Neprijeporni pobjednici festivala trebali bi s obzirom na svoj radni staž nastupiti kao headlineri, a svakako se nadam da će nam se uskoro javiti pravim headlinerskim koncertom i time također duljom setlistom.
Čast zadnjeg nastupajućeg benda na ovogodišnjem Paganfestu pripala je već starim znancima slovenskih pozornica, finskim folk metalcima Korpiklaani. Nevjerojatno je vidjeti da ta grupa još uvijek stječe na popularnosti, iako se već barem zadnja tri objavljena albuma užasno ponavljaju i tonu sve dublje u jednoličnost. Već i na samom pozornicom nastupu grupe bilo je odmah očito da je nestala ona originalnost, iskričavost i energičnost koja je još prije nekoliko godina tako definirala i odlikovala ovu grupu. Baš svi članovi bili su krajnje statični, čak i obično energični i zabavljački gitaristi Jonne i Kalle. Da o mrtvim licima basista Jarkka i harmonikaša Juhe niti ne govorim. Slabašno i dosadno zazvučale su čak i omiljene skladbe grupe poput Wooden Pints te Cottages and Saunas, a Korpiklaani su si ovaj put dopustili čak i doslovno skrnavljenje Motörhead klasike, Iron Fist. Da je to čuo Lemmy, vjerojatno bi sjeo u panzer i vlastoručno pregazio pozornicu Cvetličarne. Ovaj nastup Korpiklaani prošao je izuzetno suhoparno i uz slaboumne plesne ode alkoholu izvjetrio u prazno. Dokaz da grupa tone sve dublje u užasnu prosječnost?
Fotografije: Rok Klemše
Galerija slika
