Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Dirtswitch
Izdavač: Samozaložba
Izdanje: 2011
Trajanje: 50:07
Ocjena: 3.8/5
Prvo da rasčistimo činjenice – Dirtswitch nedvojbeno je ime o kojem ste na domaćim pozornicama (zasad) čuli bore malo, što pak nikako ne smije biti mjerilo kojim ćete a priori otpisati svaku stvar koja vam je naprosto nepoznata. Dečki iz Naklega pri Kranju su naime lani, primjerice, uspješno probili led i plasirali se u poluzavršnicu srednjoeuropskog natjecanja mladih glazbenih nada International Live Award, a rušilačkim koncertom u bečkoj dvorani Gasometer za dlaku su promašili plasman u finale. Unatoč svemu, u samo godinu dana postojanja uspjeli su prijeći rubikone uspjeha mnogih glazbenika i sastava u ovoj našoj tako zavidnoj i nesamouvjereno kompetitivnoj zafrustriranoj malenoj državici. Dirtswitch su ubrzo shvatili da su granice domaćeg kokošinjca preuske te da zaslužuju odmjeriti koji jard veće dvorište, a dokaz za pakleno ostvarenje svih mokrih snova mnogih jest i prvijenac Phoenix Down.
Neću vas zavaravati da je riječ o potpunoj revoluciji i da dečki ne vuku na široku paletu glazbenika koji su prije nekoliko godina tako uspješno osvojili radijske i televizijske valove kod kuće i u svijetu, a isto tako već na početku vam sipam malo more imena koja će vam štogod reći, a ako ste pristaša trenutnih modnih trendova, onda bore malo. U sjećanje se automatski prizivaju floridski post-grungeri Alter Bridge, negdje u pozadini naslućuju se obrisi karizme Chada Taylora i pensilvanskih izblijedjelih nada Live, tome dodajte malo melankolije i slatkoće kojom su vas 2001. mamili Staind te creedovsko-nickelbeckovskog mainstreamovskog etosa i dobit ćete grubi okvir slušanja. Ništa loše, ali i bore malo izvorno, rekli bi mnogi, s čime se mogu složiti samo djelomično. Činjenica je da su gore spomenuti slijedili trenutne trendove i pokušali izmusti i posljednje kapi hranjive mane iz vimena grungerske krave muzare, dok su slovenski entuzijasti proizlazili samo iz svoje iskrene zaljubljenosti u imaginarij nekoć moćnog flanelastog svijeta strasti, melankolije i udarne glazbe (pritom se radije referiram na primordijalni svijet Soundgardena, Pearl Jama, Nirvane, Stone Temple Pilotsa, u okove okovane Alice i ostalih imena zbog kojih je mladost unatoč tegobama i danas vrijeme u koje možemo gledati sa sentimentalnošću i strastvenom vjerom u nesalomljivost mentalnih dvoraca u oblacima …).
Po prvom glasu i akordu ploča se pozna i spozna, a sudeći po slidersko prljavoj gitari uvoda skladbe Restraints, dečki su dobro upućeni u estetske ideale zlatnog grungerskog reza. Nikako ne smeta ni slatki i ljepšem spolu bliski vokal pjevača Luke Lamuta. Drugi faktor ugode su, vjerovali ili ne, masivne i sočne gitare Janija Nendla, koje su taman dovoljno podržane bubnjevima Uroša Markiča i sasvim dovoljno razigranim basom Roka Seiferta. Restraints je od strane mladaca napisan dio dijaloga mlade generacije X ili pak djece već indigo generacije sa skrbnicima i starješinama svijeta odraslih s druge strane međugeneracijskog jaza. Svi pišemo svoja poglavlja i polazišta kojima kešemo spomenike u zidove vlastitog postojanja, a Dirtswitch su uvodnikom ispisali liniju kojom vas vode narednih 50 minuta.
https://www.youtube.com/watch?v=OaDBfruHsww
Aranžmani su besprijekorni, a ni mrvice suvišnog nema ni u bombastičnom i visokooktanskom alternativnorockovskom produkcijskom konstruktu zbog kojeg si mladce lako možete predočiti na velikim festivalskim pozornicama širokog svijeta. Daljnji stihoklepski slatkiš nudi skladba Too Much, a ušima se sam malo više zaustavljam kod treće skladbe Sulfur, koja ime doduše posuđuje od maskiranih Slipknot iz Iowe, ali su Dirtswitch manje ubilački nastrojeni. Another Breath creedovskim potezima kista omekšava koljena pripadnica nježnijeg spola, a metrika rječnika ne probija zlatne kupole ovog poprilično klaustrofobičnog univerzuma za moj ukus malo previše zaslađene, a ipak radijskim valovima namijenjene patetičnosti, koju nadograđuje jedan od glavnih aduta ploče – najvjerojatniji kandidat za hit na prvijencu: skladba Looking Back. Kao što je Scott Stapp u rukavu uvijek imao pripremljene aduta skladbe My Sacrifice, tako Dirtswitch imaju napisane retke “Hey, I know it’s not too late / To make it better / Hey, are we the ones / Meant to stay together / Forever” i jamčim vam – uz pravo osvjetljenje i društvo bit će poneko oko zarosano, pri čemu ne aludiram samo na pripadnice poslovično sentimentalnijeg spola … Comatose u svojim nedrima ima zlokobnu kombinaciju energije Staindâ s ploče Dysfunction te elegancije albuma Throwing Copper iz diskografije sastava Live (a ako ste više orijentalno nastrojeni, čujte čak i umetke s albuma Secret Samadhi).
Zapravo je prilično očito da su dečki vješti i baladnim srcedrapateljnim zahvatima i organskijoj muževnosti tvrđezvučne nemilosrdnosti. Dokazi se samo nižu. Već skladba Over & Over opet uzburka do sada prilično uspavanu površinu duše, a u mekoće maglice sanjivosti zaziba vas jedna od ljepših balada na albumu – skladba Innocence. Meditaciji smirenosti zvuči provala strasti i boja života. My Story je hiperenergični magnet za oživljavanje zraka u dvorani, a uz malo brže kucanje srca nećete bespotrebno krvariti iz svih glavnih (i očima bolje skrivenih) otvora. Ja sam više oduševljen udarnijom ritmikom iskonskih rifova komada Overhang, na kojem smetaju za nijansu (dvije ili tri) previše pročišćeni i kristalno jasni vokali, kojih ste se dosad možda već malo prejeli pa vam fali malo sirovijeg, testosteronski nepeglanog krika ili hrapavog ispada neobuzdane pobune i bijesa. Dirtswitch se tako prije kraja radije vraćaju u sigurnije i većini ugodnije okrilje baladne predvidljivosti, što potvrđuje predzadnji standard, skladba Forever, a album zaključuje sanjivi i metafizički dovršeni balzam skladbe Today, kojom se prvijenac zatvara u cjelovit i svakako više nego preporučljiv paket za intimne večeri u dvoje.
Svim prikrivenim usporedbama ili aluzijama na sličnost s nekadašnjom prvom ligom s MTV-ja moram priznati da me je ploča Phoenix Down ugodno iznenadila produbljenim osjećajem za estetiku i aranžmane. Dirtswitch su naime uspjeli teške rifove prikrojiti svojim mogućnostima i srčanom dometu, zbog čega je Phoenix Down uradak koji si doista može obećati bogat i razigran put i ubuduće, a mladcima uza svu ljepozvučnost i galantna izvođenja polažem na dušu da sljedeći put malo više razapnu svoje vlastite registre i uz anđele na vidjelo puste i poneku vragu ili manje fotogeničnom demonu …
Postava
Luka Lamut – vokal
Jani Nendl – gitara, prateći vokal
Rok Seifert – bas
Uroš Markič – bubnjevi
Produkcija
Tine Janžek & Dirtswitch
Popis skladbi
1. Restraints
2. Too Much
3. Sulfur
4. Another Breath
5. Looking Back
6. Comatose
7. Over & Over
8. Innocence
9. My Story
10. Overhang
11. Forever
12. Today
