Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Laško / Jagoče (pozornica Zlatorog) / Slovenija
Datum koncerta: 17.07.2014
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 20,00€
Ovogodišnji festival Pivo in cvetje u Laškom svojevrstan je prijelomni trenutak. Već je u prošlim sezonama pozivom izvođačima poput Gov’t Mule nagovještavao da se možda ipak počinje otvarati prema zvučnijim imenima međunarodne rock scene, a ove godine, pozivom izvođača kao što su The Winery Dogs, Triggerfinger, George Clinton i Steve Stevens Band, zapravo je počeo nagovještavati da možda izrasta u festival koji je počeo graditi na izgrađenoj karizmi i karakteru. Kad sam stao pred pročelje pozornice Zlatorog, odpuhala me sva ta perfekcija koja dosiže razinu najprestižnijih festivalskih pozornica Zapadne Europe. Organizator je doista mislio na sve detalje. Izvanredna scenska rasvjeta, čak i wireless kamera koja je tijekom događanja švigala amo-tamo po zraku, nadalje konkretan šator za zvučne inženjere,…Po uzoru na najveće europske festivale. Ukratko. Nadajmo se da će to postati kontinuitet i da će se ovaj festival postupno preobraziti u jedan od važnijih i najprepoznatljivijih u srednjem dijelu Europe, koji će ubuduće privlačiti i hrpu stranih posjetitelja. Budući da jedna lasta još ne čini proljeće, pričekat ćemo što će nam donijeti bliska budućnost.
Ukratko. Ovogodišnji Pivo in cvetje zapravo je prvi koji RockLine medijski prati i s ekipom na terenu. Na prostor festivala ekipa od jednog jedinog člana stigla je jako kasno. Jednostavno, ponekad nepredvidiv splet okolnosti spriječi da stvari krenu onako kako ih isplaniraš. Sat je pokazivao dobrih pola deset navečer kad su na pozornicu u Jagočama stupili belgijski alternativni rockeri Triggerfinger. Bend koji djeluje od 1998. godine u džepu ima četiri studijska albuma. Aktualni »By the Absence of the Sun« izdao je sredinom travnja ove godine. Oduvijek me fascinirala činjenica da je energetski učinak formacije »trija« u rock glazbi onaj »fatalan«. Zapravo najučinkovitiji. Optimalan. Kemija zamiješana u trokutu, u trosektoru. Tri jedinice glazbenog tijela. Bez obzira na glazbeni smjer. Od Motörhead do Rush, Grand Funk Railroad, The Police pa sve do The Winery Dogs i naravno Triggerfinger.
Triggerfinger su dobili na raspolaganje sat vremena. U njemu su izveli 11 točaka i nije bilo junaka koji bi se nakon koncerta usudio tvrditi da nije oduševljen onim što je doživio. Zvuk je bio rušilački. Izuzetno glasan. Ozvučenje bučno. Triggerfinger su postava koja gradi na masivnoj zvučnoj slici. Fraze su jednostavne, jezgrovite, urezane prema aksiomskom vodilu »manje je više«, bez daška komplikacija. Zbog toga mnoge skladbe stonerskog karaktera podsjećaju na Queens of the Stone Age, osobito nakon što im se vokalom pridruži gizdavi Ruben Block, koji djeluje dječački drsko. Bend nipošto nije nepoznat. U prošlosti je otvarao koncerte za The Rolinig Stones, a poznat je i po uvodnom nastupu na finalu dvoboja između Vitalija Klitchka i Tonyja Thompsona u superteškoj kategoriji (švicarski Bern, srpanj 2012). Triggerfinger su »zarazni«. Zapravo je zarazan već i sam Ruben. Čovjek je izniman frontmen. Karizmatičan je i točno odmjerava prave riječi u pravim trenucima kako bi publiku cijelo vrijeme držao budnom i na oprezu. Basist Paul Van Bruystege, dvometarski jedri div, naoružan čak sa četiri bas gitare, od toga dvije marke Rickenbacker, silno je grub basist, jer to od njega zahtijeva glazbena narav grupe. Njegove su linije često opterećene akordnim sviranjem, a čovjek neumoljivo trga i kopa po bas gitari trzalicom, kao da gledaš Lemmyja Kilmistera (Motörhead). Ruben mu pritom ni u čemu ne ostaje dužan. I on se služi gitarama koje stvaraju masan, lagano razglašen, ali grozničavo hrujeći zvuk, u kojem važnu ulogu igra i scenska mikrofonija, što pridonosi stvaranju dodatnih zavijajućih zvukova koji se prikradaju u pozadinu općeg štrcajućeg brujanja cjelokupne zvučne slike. Ruben koristi i poluakustičnu »f-hole« gitaru, a većinom se drži provjerenih ljepotica marke Telecaster. Bubnjar Mario Goossens došao je u središte pozornosti u svojoj solo točki, u kojoj su Ruben i Paul svaki sa svoje strane osvjetljavali moćnog bubnjara tijekom soliranja snopovima reflektorskog svjetla. Pokidanih žica nije bilo, kao ni probijenih bubnjeva ili drugih oblika krvarenja ušiju publike. Triggerfinger su u svojoj lucidnoj, gotovo bizarnoj profesiji stilskog minimalizma rušilački do jaukanja. Pod svoje riffove polažu disko, plesne ritmove, čime stvaraju anthemičnost i koketan groove koji slušatelja odmah natjera da se zaljulja i uključi. Dečki znaju u stoner zvuk ubaciti fragmente surfa i rock ‘n’ rolla. U završnom dijelu koncerta postava je još jednom istaknula svoju notu lucidnosti tako što je bubnjara Maria »ubacila« u elektronski ritmički uzorak, a on se pretvorio u udaraljkaša šalica kad je bend odsvirao sarkastičnu verziju hita I Follow Rivers švedske indie rockerice Lykke Li . Triggerfinger su se pokazali kao izniman začin festivalskog dana na pozornici Zlatorog i definitivno publici priredili punokrvno zagrijavanje pred nastup prvih zvijezda večeri i glavnih nositelja dana, The Winery Dogs.
Supergrupu čine tri izvanredna glazbenika kojima je teško naći prave superlative kad god treba okarakterizirati njihov stvaralački dosje: bubnjar Mike Portnoy (ex-Dream Theater, Transatlantic), basist Billy Sheehan (Mr. Big, Niacin, ex-David Le Roth, ex-Steve Vai, ex-Talas,…) i gitarist/vokalist Richie Kotzen (solo, ex-Poison. Ex-Mr. Big). Suvišno je dodavati da su dečki na ovaj ili onaj način karijerno povezani s plejadom srodnih glazbenika koji talentom štrle visoko iznad prosjeka ostalih glazbenika naše galaksije. U 2013. godini izdali su studijski prvijenac. Za The Winery Dogs nevjerojatna je spoznaja da sva tri glazbenika, koji dolaze iz različitih glazbenih okruženja, tvore tako izvrsnu fuziju unikatne glazbene slagalice. Svaki glazbenik jednako donosi svoj dio u taj živopisni mozaik. Kotzen kao tipični predstavnik bluesa i soula, nadalje neizlječivi jazz rock fuzionist Billy Sheehan i jedan od najboljih svjetskih progresivnih bubnjara Mike Portnoy, za kojeg jednostavno nije jasno kako to da pred njegovo članstvo u Dream Theater već više od dvije godine treba stavljati riječcu »ex«.
The Winery Dogs savršena su mješavina najboljeg što ova trojica glazbenika isporučuju kao pojedinci. Kad se zaplove u vokalne dijelove, u kojima središnju ulogu naravno preuzima Kotzenov specifični, blago crnački zvučeći soul vokal, dinamična ritam linija postaje silno funkoidna, opterećena masnim grooveom koji proizvodi čvrsto zveckavi zvuk Sheehanove bas gitare i Kotzenove Telecaster gitare (Kotzen je posljednjih godina posve odustao od sviranja trzalicom), a dijelovi koji su melodijom temeljito preliveni u svakom se trenutku (naglo) pretvore u jam točke, u kojima svatko iz trojca isporučuje najbolje što u danom trenutku može iskreirati njegov izgrađeni osjećaj za slobodoljubni izlet na poligon vrhunskog solističkog teatra, gdje sila, moć i jezgrovitost improvizacija doslovno oduzimaju dah posjetitelju njihova koncerta. Sličan učinak ostavlja i iskustvo gledanja koncerata Dream Theater, što znači da već sada možemo reći da su The Winery Dogs zasigurno trenutačno jedna od najmoćnijih i najatraktivnijih rockerskih »teškokategornica«, odnosno supergrupa planeta, koja isporučuje vrhunske koncerte.
I tako je bilo i u Laškom. Ljudi su bili fascinirani, šokirani, zavedeni u cjelokupnoj jedinstvenoj očaravajućosti scenske pojave ove fantastične postave. Trio je bio izvrsno raspoložen. Tome je kumovala golema pozornica i lijep odaziv publike koja je sudjelovala, a posebno je u prvim redovima isijavala veliku privrženost triju, jer je dobro poznavala materijal studijskog prvijenca »The Winery Dogs« – RockLine recenzija OVDJE. Kotzen je opčinio svojom strastvenom vokalnom predanošću ispunjenom iskričavošću iskrenih emocija, a poseban otklon proizvela je izvedba njegove solo točke Doin’ What the Devil Says to Do, koju je pratio samo akustičnom folk gitarom. Karakter autorskih skladbi grupe u izvedbi je dobio novu kvalitetnu dimenziju zahvaljujući nepredvidivom odabiru solističkih melodija i dodavanju oštrih prijelaznih ornamenata, to jest dodavanju učinka spontanosti, što grupu čini posebno privlačnom. Sheehan ostavlja dojam 25-godišnjaka u najboljim godinama svoje »pastuhovštine«, iako je ove godine navršio 60. Stasiti guru bas gitare tijekom briljantne izvedbe neprestano je trčao na krajnji lijevi rub pozornice, pa natrag prema sredini do Portnoyeve bubnjarske utvrde, gdje su si s Mikeom tijekom koncerta izmjenjivali plejadu ošamućenih klaunovskih grimasa, kao odraz velike scenske radne kemije koja djeluje u doživljaju između ova dva glazbenika. Portnoy je na pozornici bio posve drugi Portnoy od onog u ožujku ove godine u Münchenu, gdje smo ga gledali na nastupu Transatlantic – RockLine reportaža OVDJE. Tamo je Portnoy bio ravnodušni »gunđalo« i zapravo nije podario ni jedan osmijeh publici. Prije koncerta ignorirao je obožavatelje, osim ako nisi kupio V.I.P. paket da se sretneš s grupom u backstageu, a bio je i u izjavama između skladbi odrezak i neuspješno sarkastičan. Portnoy na pozornici u Laškom predstavio se kao posve druga osoba. Raspoložen, pristupačan! Voljan za svaku glupost. Cijelo vrijeme nasmijan. Cijelo je vrijeme tražio kontakt očima s publikom, pokazivao palicama na pojedince u publici, penjao se po bubnjevima, a pri kraju koncerta, kad je u završnom »fade outu« njegov kolega Sheehan počeo bacati svoju slavnu tirkiznu Yamaha bas gitaru visoko u zrak, uhvatio je stalak s hi-hat činelom i zalučio ga visoko u zrak. Zatim se popeo na bubnjeve i doslovno razbacao tom-tomove i činele naokolo, tako da je set na kraju izgledao kao da je u njega udarila bomba.
Skladbe albuma »The Winery Dogs« u kompozicijskom su smislu kvalitetom ravnopravne i među njima je teško tražiti favorite. Unatoč tome, postava je za rep koncerta, kad je htjela nastup dovesti do velikog atmosferskog finala, odabrala skladbe I’m No Angel, The Dying i Desire, koje posjeduju posebno zajedljivu melodijsku zaraznost u refrenima, čime je potaknula publiku da i u kasni sat nakon ponoći odgovori punom suradnjom. Bend je iznenadio i u obaveznom bisu, kad se prihvatio Talas obrade Shy Boy. Sheehan je tu preuzeo, kao i na originalu, glavni vokal, a bend je isporučio svoj posljednji ultrabrzi šrapnel u koncertni mozaik i tako zaključio koncert još jednim teatralnim vrhuncem. Publika je ekstatično pozdravljala bend, koji je veliku dostupnost prema ljubiteljima svoje glazbe pokazao i završnim gestama srdačnih pozdrava publici. The Winery Dogs su grupa čiji je ogled vrijedan svakog grijeha. Pogotovo za kartu koja je u pretprodaji koštala samo 12,00€, a na dan koncerta 20,00€. Tko je propustio priliku da vidi The Winery Dogs na koncertu u Laškom, teško će si oprostiti tu pogrešku.
Lijepo je bilo vidjeti da se, uz snažnu zastupljenost kolega iz Austrije i Hrvatske, tog dana u publici našla i hrpa ljudi iz laško-celjsko-sevničke regije, koji inače ne prate redovito rock spektakle (osim ako nisu u blizini nastupa divova poput The Rolling Stones, U2, Bon Jovi ili AC/DC) i tako su sami sebi priuštili iskustvo koncerta super-rock postave kakvu još nikad u životu nisu vidjeli.
Setlista
TRIGGERFINGER:
1. Game
2. Short Term Memory Love
3. By Absence of the Sun
4. And There She Was Lying in Wait
5. On My Knees
6. My Baby’s Got a Gun
7. Perfect Match
8. Let It Ride
9. All This Dancin’ Around (incl. Mario Goossens drum solo)
10. I Follow Rivers (original Lykke Li)
11. Is It
THE WINERY DOGS:
1. Elevate
2. Criminal
3. We Are One
4. One More Time
5. Time Machine
6. Damaged
7. Six Feet Deeper
8. Hey Joe (original The Leaves)
9. The Other Side
10. Bass Solo
11. You Saved Me
12. Not Hopeless
13. Doin’ What the Devil Says to Do (Richie Kotzen solo)
14. I’m No Angel
15. The Dying
16. Desire
—bis—
17. Love Is Alive (original Gary Wright)
18. Regret
19. Shy Boy (original Talas)
Galerija slika
