Posrednik između glave i ruku mora biti srce

Autor: Primož Novak

Izvođač: Sepultura
Izdavačka kuća: Nuclear Blast
Izdanje: year_month
Trajanje: 47:04
Ocjena: 4/5

Brazilska postava Sepultura i nakon 30 godina još uvijek drži do sebe. Iako ne uživa ni približno takav ugled kakav je imala u vremenima kad je na čelu bio Max Cavalera, treba priznati da bend unatoč svim kritikama još uvijek stoji na nogama. Sama kvaliteta glazbe s godinama se popravila, što se ponajviše vidjelo na albumima A-Lex i Kairos. Za album The Mediator bend se odlučio za opet drukčiji pristup. Sepultura je od odlaska Maxa Cavalere pokušavala na različite načine vratiti se natrag. Bilo je i dosta eksperimentiranja, koje im se zbog loših kritika nije pretjerano isplatilo. Ovaj put su se vratili u »korijene«.

Bend se naime ponovno povezao s producentom Rossom Robinsonom, koji je producirao album Roots, zadnji album na kojem je bio Max Cavalera. Roots doduše nije bio pretjerano dobro primljen zbog svog koncepta i ponajviše loše produkcije. Ipak su se Andreas Kisser i ekipa ponovno odlučili za suradnju s Robinsonom, što se može smatrati rizičnim korakom. No s godinama je vjerojatno i Robinson naučio poneki trik više.

The Mediator se otvara skladbom Trauma of War, koja pokazuje zvučne smjernice albuma. Riječ je o prljavijem zvuku, no sam princip pisanja skladbi drukčiji je nego na Roots, tako da se bendu ne bi trebalo prigovarati da samo želi podgrijavati prošlost. Nakon Trauma of War, koja se može pohvaliti agresivnim rifovima i istaknutim bubnjevima, Sepultura nudi Vatican, koja nakon jezovitog introa udara snažno brzim thrasherski obojenim rifovima u brzom tempu i dinamičnim bubnjanjem mladog Eloyja Casagrandea. Casagrande je svojim stilom podigao samu Sepulturu na višu razinu, jer da u bendu još uvijek svira Igor Cavalera, sve bi zvučalo poprilično jednolično i bez inspiracije. Skladbe na The Mediator poprilično su raznolike. U poneku sporiju skladbu ugrađena su i dodatna »tribal« udaraljka, što je bend prakticirao već u prošlosti, no na prethodnim albumima činilo se da je to napustio. Pretjerivanja tu doduše nema, kao npr. na prvim albumima Soulfly, a najbolje se ipak ističu sve dodatne udaraljke u skladbi Manipulation of Tragedy.

Album doduše ima nekoliko nedostataka. Poneka skladba je predugačka, a najviše smeta kraj albuma, kad se pojavljuje filler Da Lama Ao Caos (obrada Chica Science i Nação Zumbija). Skladba traje dobre 4 minute, no za kraj je ponuđen još i suvišni bubnjarski solo, koji album bespotrebno razvlači.

Članovi aktualne postave Sepulture odrađuju dostojan posao. Andreas Kisser doduše više nema toliko mašte, ali još uvijek ima svijetle trenutke s pojedinim rifovima. Glas Derricka Greena ostao je isti, iako pokušava i s poneki čistim vokalom, npr. na skladbi Grief, koja svojom sporošću u doom metal stilu i melankoličnošću daje albumu višeslojnost. Bubnjar Eloy Casagrande nedvojbeno je svijetla točka albuma, a basist Paulo Xisto ne ističe se, što je za njega oduvijek poznato, jer nikad nije bio neki basist.

Samu ideju albuma svakako treba pohvaliti. Uradak doduše nije konceptualan kao što su bili Dante XXI (Božanstvena komedija) i A-Lex (Paklena naranča), ali inspiraciju za ovaj album Kisser je dobio iz filma Metropolis, kultne znanstvene fantastike iz 1927. Sepultura se zadnjim albumima tekstovima približava malo intelektualnije, a i dalje naglašava kritiku društva i religije.

Sepultura je dio povjerenja vratila albumom Kairos (2011), a s The Mediator grupa dokazuje da se drži i da pokušava i nešto novo. Sepultura je danas još uvijek poprilično zanemarena grupa zbog starih fanova, što baš i nije pravi pokazatelj stvarnog stanja benda.

Postava

Derrick Green – vokal

Andreas Kisser – gitara

Paulo Jr. – bas

Eloy Casagrande – bubnjevi

Produkcija

Ross Robinson

Popis skladbi