Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Whitesnake
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 65:58
Ocjena: 4/5
Nedavno je David Coverdale došao na ideju da posveti album skupini Deep Purple. Ideja nije neumjesna. Bend zapravo produljuje kreativnu autorsku stanku i hvata se zabavne obrade rockerskih klasika. Usput, nije zanemarivo ni to da Coverdale ovaj album posvećuje i samom sebi, jer je bio dio postave Deep Purple. A obrade se odnose na sva tri albuma na kojima je Coverdale pjevao u Deep Purple. Ni više, ni manje.
Vrapci na grani cvrkuću da Coverdale već godinama ne može dosegnuti vokalnu magiju nekadašnjih dana. To treba uzeti u obzir. Njegov je vokal nažalost istrošen i dotrajao. Ipak, vrli si muž time nikako ne para glavu. Pretkan je lisac i u studiju takve zaglavine još kako spretno zamaskira. Album su snimili Whitesnake u malo promijenjenoj postavi u odnosu na album »Forevermore« (2011). Gitarista Douga Aldricha zamijenio je Joel Hoekstra, koji je u ekipu stigao iz redova west coast/AOR veterana Night Ranger.
Materijal puca od napetih mišića. Riječ je o albumu »zametaliziranih« Deep Purple, u skladu s Coverdaleovom glazbenom filozofijom koju njeguje negdje od albuma »Good To Be Bad« nadalje. Coverdaleov je vokal često primjereno »uronjen« u sigurno okrilje harmoniziranih pratećih vokala, a često su pojedine vokalne linije zamijenjene linijama koje odsviraju gitare. Linije koje u izvorniku pjeva Glenn Hughes na ovom su albumu pronašle iznimno spretnu zamjenu, a vrlo vjerojatno ih je tako majstorski preuzeo upravo basist Michael Devin, koji nikad nije skrivao velike pjevačke talente. Gitarski su solaži namjerno odsvirani drukčije u odnosu na Blackmoreove izvornike. To je dobro iz više razloga. Bitno je već samo to da Beach i Hoekstra sviraju »sami sebe«, odnosno da u solažama ostavljaju svoj autorski pečat. S druge strane, Whitesnakeu nitko u galaksiji ne može predbaciti »aljkavost« u slijeđenju Blackmoreovih izvornika, jer toga na albumu nema. Whitesnake su ovdje izveli »zaobilaznicu spretnog pojednostavljenja«. Vjerojatno je Coverdale na početku znao da si na tempolomima može polomiti sve zube. Prvo, nema junaka na planetu koji bi mogao producirati zvučni približak čuvenom jecanju Blackmoreova Stratocastera, a još manje čovjeka s magičnim dodirom koji bi se mogao i na dlaku približiti jedinstvenim solističkim interpretacijama »crnog čovjeka«. Tome su se dakle Whitesnake na albumu majstorski izbjegli i u tom im se pogledu ne može ništa prigovoriti. Hoekstra i Beach fantastični su gitarski strojevi. Svojom igrom opčinjavaju svakog ljubitelja neslućenih gitarskih vragolija i akrobacija kojima u srednjim instrumentalnim dionicama nema kraja. Isto tako, skupina si nije dopustila »preturati« po Hammond zvuku jedinstvenog Jona Lorda, što se računa kao još jedan vrlo promišljen i pametan potez Whitesnakea pri pojednostavljenju aranžiranja, koje je slijedilo aksiome: »Prilagođeno kopiraj detalje« odnosno »strogo kopiraj samo nosive motive skladbi«.
Većina skladbi doživjela je i konkretno prearanžiranje. Puno je novododanih aranžmana kojih izvornici nemaju (na to vas odmah upozori već You Fool No One), neke su stvari skraćene, neke oduzete, neke novo dodane. To je vrlo dobro, jer su si dečki u procesu snimanja dopustili lijepu mjeru kreativnosti, a osvježenje stoji posve vjerodostojno, jer zrači Coverdaleovom glazbenom vizijom, iza koje stoji ime Whitesnake u novom razdoblju. Što se Coverdaleova vokala tiče, on pokazuje svoje slabosti već u uvodnoj Burn, a kasnije ga vrlo spretno maskiraju već spomenuti elementi opisani u jednom od gornjih odlomaka ove recenzije.
»The Purple Album« bio je za Coverdalea i društvo niz velike zabave u studiju. S obzirom na to da skupina nije bila opterećena traženjem kreativne inspiracije, jer nije stvarala autorski materijal, ovaj je album nastajao u iznimno opuštenoj i ležernoj atmosferi. I to se osjeti. Whitesnake su spretno obavili naizgled težak zalogaj. Stvari su promišljeno pojednostavili, prilagodili aranžmane, tako da su im dali čak i poneku kreativno osvježavajuću novost. Riječ je dakle o oštro navijenom, zapravo posve »zametaliziranom« skupu pjesama Deep Purple, autentičnog otiska glazbene esencije Whitesnakea novih vremena.
Postava
David Coverdale – vokal
Reb Beach
Joel Hoekstra – gitare
Michael Devin – bas gitara
Tommy Aldridge – bubnjevi
Produkcija
David Coverdale
Popis skladbi
1. Burn
2. You Fool No One (interpolating Itchy Fingers)
3. Love Child
4. Sail Away
5. The Gypsy
6. Lady Double Dealer
7. Mistreated
8. Holy Man
9. Might Just Take Your Life
10. You Keep On Moving
11. Soldier Of Fortune
12. Lay Down Stay Down
13. Stormbringer
