Izdavač: AOR Heaven Records
Datum izlaska: 28. 5. 2021
Produkcija: Thomas “Plec” Johansson
Trajanje albuma: 44.49 min
Žanr: Heavy Metal/Melodic Metal
Ocjena: 8.5/10
Proud su švedski glazbeni sastav s zanimljivom pozadinom. Priča o bendu počinje duboko u osamdesetima, kad su Proud 1982. počeli djelovati, isprva pod imenom Burn, ubrzo potom prešli u Masquerada, da bi se 1984. skrasili pod imenom Proud i, nećeš vjerovati, kod tadašnje izdavačke kuće EMI Records, koja je među ostalima pod svojim okriljem imala i Iron Maiden, objavili jedini album naslovljen »Fire Breakes The Dawn«. Proud su tada djelovali kao kvintet. U postavi su imali dva gitarista, a aktivaciju benda zacijelo je potaknuo zamah klasičnog metala uz pojavu sastava N.W.O.B.H.M. pokreta. Tako zvuči i prvijenac benda, koji je pri izlasku 1984. temeljito zakasnio na pravi vlak, jer je iz pozadine već polako počela kucati na vrata nova žanrovska neman zvana thrash metal. Nitko se ne bi iznenadio kad bi album »Fire Breaks The Dawn« i danas netko proglasio najvećim »underground« heavy metal albumom koji je ikad izašao, pa makar i kod izdavača EMI. Opskurna, sirova, nezaglađena produkcija, ali iznutra proživljen osjećaj petorice talentiranih momaka za implantaciju muzikalnosti te ljutito-zlobno gitarsko »nagrizanje« kojim zapovijeda iznimno opskuran vokal. Zvuk kao s demo snimke. Kultno i za najveće sladokusce stare škole metala.
Čak 36 godina kasnije bend se vraća na scenu. S drugim albumom znakovita naziva »Second Act«. Proud su se obnovili kao trio. U ekipi su dva originalna člana iz osamdesetih, basist Bobby Horvath i pjevač Anders Magnell, koji je sada preuzeo i gitare. »Second Act« nudi tek malo onoga što se može čuti na prvijencu. Bend je zadržao veliki smisao za muzikalnost, ali je aranžiranje konkretno drugačije. Album zapravo djeluje vrlo AOR-ovski. Proud svejedno nisu u tome otišli u ekstreme. Zadržali su bučniju produkciju s naglašenim gitarskim fraziranjem, kojem društvo prave konkretizirane linije klavijatura, pa i zvuk orgulja. Do većeg izražaja dolazi i nota neoklasicizma, koja se inače rado prihvaća skandinavskih sastava, i u hard rocku i u heavy metalu. Upravo je taj element možda jedina stvar koja nekako održava vezu s osamdesetima, a Andersov je vokal znatno zreliji i djeluje znatno uglađenije i definiranije. Svakako treba napomenuti da je produkcija novog albuma svjetlosnim godinama udaljena od onog opskurnog, ali više nego obećavajućeg brujanja na prvijencu.
Zahvaljujući producentskom pedigreu Thomasa Plec Johanssona, bend je dakle zadržao tvrđi karakter, nikako nije posegnuo za ekstremima u postizanju bombastičnosti i pompoznosti, a zadržao je i prstohvat mračnog dodira koji prati energetsku vibraciju skladbi, odnosno albuma. S godinama su Proud počeli i “sporije razmišljati”. Sve su skladbe naime usmjerene na postizanje srednje brzog tempa. Balada nema. Ishod muzikalnosti pak je naprosto fascinantan. Hvata te odmah. Pogotovo refrenski napjevi, koji će se najprije svidjeti ljubiteljima melodičnog rocka i AOR glazbe, iako albumu možemo reći da je neka vrsta melodičnog metalskog križanca. Ali nevjerojatno uspjele i dopadljive naravi. Drama teater je zahvatljiv i sveprisutan. U skladbi Hold On postiže (vjerojatni) vrhunac.
Komadi se natječu među sobom koji će od njih razviti više zahvatljive muzikalnosti. Gradacija iz strofe u pretpjev (opcijski) i refren lukavo je izrađena i održava visoko vibrantan, raspoloženjski teater. Gitarska solaža svakako nisu tako brza i razjarena, a nema ni brzinskog pucanja nota. Magnell, koji na albumu opravdava svoju vokalnu ulogu odličnom izvedbom, dakle je prvenstveno pjevač. U sviranju solo dionica iznimno je racionalan. U mid-eight pasažama povremeno čak radije posegne za modulacijom i uvede posve novu melodiju, umjesto da na tom mjestu zadrži vodeću frazu i nad njom plasira solažu. Mnogo je neoklasičnih gitarskih ukrasa, odnosno harmonija, koje su poduprte linijama klavijatura. Švedsko detaljiranje i brušenje. Skandinavska zauzetost kojoj nema pare. Nasnimljeno je više gitarskih linija i album nosi izuzetnu zvučnu punoću. Zarazan je. Vrlo zarazan. A istodobno neprestano melankolično-muzikalan. Narav komponiranja, odnosno receptura skladanja, kroz cijeli je album vrlo slična i među skladbama nema bitnijeg odstupanja. Ono što privlači jest njihov izrađen ustroj, koji nosi izbrušen karakter i dopadljivu međusobnu idejnu raznolikost. Uz odličnu, živu produkciju, djeluje zanosno. Kvalitativnih oscilacija među skladbama nema. Povremena kontura zvuka Hammond orgulja nekim točkama daje čak dalek sentiment hard rocka sedamdesetih (Born For Your Love) ili odmah nakon nje Crying For The Night. A onda su tu trenuci koji bi uz drukčije poluge produkcije i aranžiranja mogli zvučati u maniri AOR glazbe (Higher).
Proud su sa »Second Act« dakle nakon 37 godina posve drukčiji bend od onoga što su predstavljali u osamdesetima. Ali to donose godine zrenja. Na kraju svakako broji samo kvaliteta. A nje ima u izobilju. Bend je dakle opet tu. Za koncerte, ako ih ikad bude, ipak će morati povremeno prerasti u kvintet, inače u živo definitivno neće moći izvoditi materijal sa studijskog prvijenca.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Sail Away
2. Broken Dreams
3. Magic
4. Born For Your Love
5. Crying In The Night
6. Dangerous
7. Higher
8. Hold On
9. I’m Ready
10. Fly Like An Eagle
Postava:
Anders Magnell – vokal, gitara, prateći vokal
Roberth Horvath – bas-gitara, prateći vokal
Mats Christiansson – bubnjevi, prateći vokal
Gostujući glazbenik:
Richard Larsson – klavijature
