Mjesto: Hanns Martin Schleyer Halle / Stuttgart / Njemačka
Datum koncerta: 08.11.2008
Broj posjetitelja: 12000
Cijena ulaznice: 48,40€ (stajanje)
Nakon što smo se napokon skupili, poslije burne noći druženja i lunjanja s Uriah Heep u Burghausenu, na njemačko – austrijskoj granici, nakon okrepljujućeg doručka i uživanja u pravom ruralnom okruženju krajnjeg juga savezne zemlje Bavarske, bilo je vrijeme da protegnemo udove i uputimo se prema sjeverozapadu Njemačke, u saveznu zemlju Baden-Württemberg i njezin glavni grad Stuttgart, dakle Mercedesov grad. Na redu je bio koncert legendarnih pionira carstva rock glazbe, Deep Purple. Pred golem stadionsko – muzejsko – dvoranski kompleks kojeg čine stadion nogometnog kluba VfB Stuttgart zvan Gottlieb-Daimler Stadion, muzej Mercedes-Benz, Carl Benz Center, Hanns Martin Schleyer Halle i Porsche Arena parkiramo negdje oko 15.00 sati. Poslijepodne provodimo uz pune tanjure i pune čaše žitnog piva pred TV ekranima, gdje pratimo izravne prijenose s nogometnih borilišta njemačke lige. Idealan kasnoposlijepodnevni opuštajući ambijent zrelog muškarca, dakle.
Sat otkucava 19.00. Pred dvoranom Martin Schleyer Halle doslovno vrije. Disciplinirani njemački državljani marljivo su punili doista golemu dvoranu, ukupnog kapaciteta 15.500 mjesta za stajanje i sjedenje.
GOTTHARD: 20.00 – 21.00
Točno u 20.00 sati dvoranu su obavili mrak i uvodna melodija koja je najavila koncert predgrupe što prati Deep Purple na ovogodišnjoj jesenskoj turneji. To su švicarski hard rockeri Gotthard, odličan izbor i prvoklasna hard rock atrakcija! Danas, osobito na tlu srednje Europe, iznimno cijenjena postava koja se bez sumnje nalazi na vrhuncu svojih snaga. To momci potvrđuju osobito redovitim izdavanjem vrhunski izbrušenih hard rock albuma, koje Gotthard svake godine pomno predstavljaju i na svojim opsežnim europskim turnejama. Momci, koji su svoje headlinerske turneje u potporu aktualnom studijskom albumu “Domino Effect” (2007) već odradili, ovaj su put dobili izvanrednu priliku predstaviti se pred dupkom punim gledalištima pojedinih njemačkih dvorana. Da sam im prije nekoliko godina nagovijestio da će jednom otvarati koncertne večeri samim Deep Purple, proglasili bi me potpunim ludakom.
Gotthard slove po iznimno energičnim nastupima, nabijenima visokim naponom, koji na pozornici raspiruju osobito pjevač Steve Lee i gitarist Leo Leoni. Prvi je izniman pozornički glumac, sa slikovitim karizmom koketnih pogleda i poza te ubojitim hard rock vokalom, a drugi neukroćeni gitaristički sjekač, koji je sposoban vezati svoje solaže u najnemogućijim pozama i pritom ne promašiti nijedan ton. Godine garanja da bi skrenuli pozornost na sebe očito su se počele visoko isplaćivati, pa su Gotthard osobito u prednjim redovima bili primljeni bučnim pljeskom i gromoglasnim sudjelovanjem publike, u kojoj nije manjkalo ni mnogo pravovjernih Gotthard fanova. Njihov je hard rock vrlo zarazan i ako se nađeš na njihovom koncertu kao potpuni laik, teško je vjerojatno da se tijekom koncerta nećeš pretvoriti u novog obožavatelja grupe. Momci su neumorni radnici i još od prošlog ljeta neprestano bogato promoviraju svoj novi album “Domino Effect” (2007). Set listu nisu previše mijenjali ako je usporedimo npr. s onom koju su predstavili prošlog listopada u Sloveniji bliskom Grazu. Zapravo su je samo skratili na duljinu jednog sata te u nju vratili novije skladbe Said & Done (“Lipservice”, 2005) i The Oscar Goes To… (“Domino Effect”, 2007).
Očekivano, Gotthard su od prve sekunde nametnuli nepopustljiv tempo koji je poput vatre zahvatio prostor dvorane. Momci, koji su iz set liste izbacili sve obrade koje obično sviraju na svojim nastupima, pomiješali su među novije skladbe posljednja dva albuma, koje su činile glavninu nastupa, i standardne klasike koje ne smiju izostati s njihovih koncerata, poput rockera zarazne erotske note Sister Moon (album “G”), nestašne Mountain Mama bombastičnog rifa (album “Dial Hard”), koju je Leo najavio kroz efekt svinjskog hrkanja “Are you ready for the Mountain Mama?”, nadalje Let It Be (album “G”), The Top Of The World (album “Human Zoo”),. Tijekom The Call Leo je koristio Gibson gitaru s dva vrata. Leo i Steve privoštili su si kraći skeč, što nije ništa novo kad su koncerti Gotthard u pitanju. Stvar se opet vrtjela oko napuhane gitare na kojoj je Leo učio Stevea svirati gitaru. Falling, odlična studijska polubalada s novog albuma, na koncertima je pretvorena u pravu baladu, gdje na pozornici ostaje samo Steve, a društvo mu je pravio klavijaturist Nicolo Fragile, koji je pridonio i prateći vokal, koji je, zanimljivo, u ovom slučaju djelovao čak pomalo dosadno, jer je snažan, visoko melodičan i na vrhovima stihova hrapav Steveov vokal sve što takva skladba, pogotovo ako je balada, treba. Steve je u vrhunskoj formi, njegovo je pjevanje uvjerljivo, eksplozivno i puno autoritativne dikcije, koju čovjek kruni iznimnim samopouzdanjem pozorničkog kretanja i teatra.
Gotthard su svoju izvrsnost začinili vrhunskim zaključkom skladbi visoko pjevnih refrena The Oscar Goes To…, Lift U Up, u kojoj su s lakoćom natjerali na pjevanje mnoštvo, koje je ostalo visoko na nogama i u završnici s himničnom Anytime Anywhere. U dobrom satu pokazali su svu svoju veličanstvenost. Poslužili su prvoklasni hard rock šus, koji je zahvalna njemačka publika nagradila gromoglasnim ovacijama. Momci su odsvirali nastup bez kiksa, a ponudili su i besprijekoran zvuk, što je kod predgrupa inače prava rijetkost. Gotthard potvrđuju pojam velike kvalitete koji je nužno okusiti tijekom prve nove headlinerske turneje i tako ostaju u današnje vrijeme važan akter očuvanja tradicije okoštale hard rock škole.
GOTTHARD – set lista:
1. Master Of Illusion
2. Gone To Far
3. Top Of The World
4. The Call
5. Mountain Mama
6. All We Are
7. Sister Moon
8. Falling
9. Let It Be
10. Said & Done
11. The Oscar Goes To…
12. Lift U Up
13. Anytime Anywhere
Točno u pola deset na napola zamračenoj pozornici pojavljuju se dobro poznate silhuete. Stroboskopi se usmjeravaju na bubnjeve, Ian Paice istrese iz sebe uvodne rollinge u pjesmi Pictures Of Home i dvorana je spremna za ludovanje.
Prostrana pozornica, odlična scenska rasvjeta s šarenom razigranom igrom reflektora i bučni pozdravi publike zasigurno ni za Deep Purple ni u 2008. nisu ništa novo. Momci su na pozornici standardni. Roger Glover s gusarskom maramom nabijenom na glavu, koju vjerojatno ne skida ni kad ide spavati, dugim odmjerenim koracima koračа po pozornici vitlajući svojom Vigier bas gitarom, gitarist Steve Morse sa zapešćima i ogrlicama indijanskih “amblema”, u ukrašenoj ljubičastoj majici, kako i dolikuje biti “Purple”, u karakterističnoj poziji s pritisnutim kapcima usred rafala gitarskih solaža, u pozadini desno iza posve novog Hammonda “skriven” Don Airey, lijevo od njega “mali” Ian (Paice) s kosom svezanom u rep i naravno ikona bez premca, “veliki” Ian (Gillan), kao uvijek već nekoliko zadnjih godina, u svojoj uniformi “dobro jutro, donesi mi kavu molim”, koju čine obična bijela majica kratkih rukava u kombinaciji s izlizanim trapericama i bosim stopalima.
Momci su opet malo promijenili set listu, koja inače zadržava zrelo provjereni repertoar, izgrađen većinom od njihovih neuništivih klasika. U nju su ponovno vratili odlične post seventies bombončiće Knockin’ At Your Back Door (“Perfect Strangers”, 1983) i osobito bogatom melodijom prožetu, melankolično žuboreću Sometimes I Feel Like Screaming (“Purpendicular”, 1996), gdje se Gillanovoj vokalnoj izvedbi u refrenu s dodatnim vokalima pridružuju i Roger i Steve. Pravi šlag iznenađenja bio je instrumental Wring That Neck (“The Book Of Taliesyn”, 1968), naravno u skraćenoj verziji, s obzirom na zlatno doba nezaboravnih unakrsnih vatri na relaciji Lord – Blackmore, koje nažalost nikad više nećemo doživjeti, a nasljeđuje ga skladba The Battle Rages On “kobno pogubne” atmosfere, koja počiva na kompaktnom rifu i podložena je trzavim i posebno istaknutim udaranjem Iana Paicea. “Paicey” je te večeri na pozornici bio posebno topovski navijen, a bubnjevi su u zvuku djelovali razigrano, dinamično i eksplozivno, no on više nije raspoložen za uključivanje duljih bubnjarskih solo dionica u repertoar. Za te dionice standardno su se pobrinuli Morse i Airey. Osobito Aireyeva točka inteligentnom virtuoznošću uvijek ostavlja jedinstven pečat na slušatelju. Hipnotički efekt odvede te daleko i teško se otrijezniš da bi shvatio kako se točka iznenada prelila u svečani uvod Hammond orgulja skladbe Perfect Strangers. Odavde pa do kraja koncert je atmosferski skočio na višu razinu, jer su Purple odavde nizali same klasike. Jednu za drugom, s glavninom usmjerenom na sviranje materijala s “Machine Head” (1972). Tako su si privoštili duhovit prijelazni “most” ritmične improvizacije i gradnje novog raspoloženja između Space Truckin’ i Highway Star, koje su podigle cijelu dvoranu na noge. Vrhunac je naravno završna Smoke On The Water. Prije početka pozornica se zamrači na samo nekoliko trenutaka. Morse “odpali” monstruozni Blackmoreov rif kar u mraku, kad se reflektori napokon upale, a Glover se na pozornici samo za ovu skladbu pojavljuje s legendarnim Rickenbacker basom, koji koristi samo za ovu pjesmu i na kojem je svirao ovu skladbu na famoznim koncertima turneje Machine Head u prvoj polovici sedamdesetih i čiji je zvuk zarobljen i na legendarnom koncertnom klasiku “Made in Japan” (1972).
Uvodna melodija bisa pripada “zafrkanciji” dijaloga između Aireya i Morsea, kad Airey u nekom trenutku iznenada okrene osnovni motiv, koji uz karakterističan ritam publika prepoznaje kao Lazy. Preko Hush Purple dolaze do završne točke, čiji uvod pripada Gloverju, a cijela dvorana još jednom eksplodira u jedno kad se Purple late Black Night.
Gillan je standardan u svojoj komunikaciji. Na pozornici se neprestano ismijava sam sebe, kad se namjerno posrće i zaletava u kompanjone na pozornici, ili odglumi da ne zna postaviti mikrofon natrag na stalak jer ga ne može naći, ili ga traži nakon što ga je stavio u džep. Često, kao dio svog obveznog šaljivdžijanja, svojim očima izbuljenog pogleda namjerno probode publiku prvih redova, itd… Ponavljam se da Gillanov vokal nije tako svjež kao nekad, no čovjek odvrti repertoar posve suvereno i na razini koja je posve dovoljna velikom pedigreu Deep Purple klasika. Nekoliko si je puta ipak privoštio (s improviziranjem u stihovima predrefrena) gutanje “melodija”, što se može smatrati namjernim štednjom raspoložive energije i plućnog kapaciteta, no to nipošto nije djelovalo dosadno ni smetajuće. Gillan je za svoje godine iznimno vitak čovjek, zapravo djeluje mršav kao pauk.
Deep Purple ostaju uspravni. Dva sata repertoara koji je praktički u cijelosti postao narodni, jedinstveni zvučni uvjeti, jedinstvena publika, golema pozornica i dvorana, definitivno su bili kumovi izvrsnom raspoloženju Deep Purple. Doista se osjećala neka magija, koja je osobito preplavljivala prostor kad su se momci laćali svojih najvećih klasika u drugom dijelu koncerta i bisu. Tradicionalno vjerna i predana publika, koja je odlazak na ovaj događaj shvatila kao neku obvezu i čast da se može družiti s legendama i uživati u jedinstvenoj Purple energiji, definitivno je bila jezičac na vagi koji ovaj koncert uzdiže na posebno mjesto. Koncert koji ti ispuni očekivanja i više. Posve te ispuni nekom pozitivnom energijom koja je satkana u most između grupe i publike, a nevidljivo se pretače među njima. A to se ne događa uvijek. Očito se u Stuttgartu sve spojilo u pravu sliku. Vrijeme, prostor, ljudi, raspoloženje grupe. U takvoj formi, kakvu su momci pokazali na ovom koncertu, Deep Purple klasike moći ćemo uživati još lijep niz godina.
Ovaj je nastup pokazao da su koncerti Deep Purple, bez obzira na virtuoznost i vragolije koje si danas posve rutinirano privoštavaju pri izvedbi neuništivog repertoara, najjači u “indoor” dvoranama i da se grupu apsolutno iznad svega isplati posjetiti na koncertnim nastupima takvih dvorana u Njemačkoj. Dvoznamenkasti broj na ulaznici pokraj znaka “€” na prvi pogled ne čita se baš džepu prijateljski, no kad odbije zadnji takt Black Night, znaš da te nitko nije vukao za nos. Vidimo se opet u Münchenu, 15.11.2008.!
DEEP PURPLE – set lista:
1. Pictures Of Home
2. Things I Never Said
3. Into The Fire
4. Strange Kind Of Woman
5. Rapture Of The Deep
6. Wrong Man
7. Contact Lost
8. Well Dressed Guitar
9. Knockin’ At Your Back Door
10. Sometimes I Feel Like Screaming
11. Wring That Neck
12. Battle Rages On
13. Solo Airey
14. Perfect Strangers
15. Space Truckin’
16. Highway Star
17. Smoke On The Water
—bis—
18. Lazy
19. Hush
20. Black Night
Galerija slika
