Autor: Urban Bolta
Mjesto: Max Klub / Velenje / Slovenija
Datum koncerta: 25.12.2013
Broj posjetitelja: 340
Cijena karte: 7€
Svaka dobra stvar jednom dođe kraju, pa čak i kad govorimo o rock’n’rollu, koji obično ne dijelimo na ovostrano i onostrano, nego obuhvaća cijelo polje svemira. Naravno, rock’n’roll (još) nije dočekao svoj kraj, ali su svoj put završili jedni od njegovih najiskrenijih promotora južno od Karavanki i sjeverno od Kupe, velenjski trubaduri Res Nullius.
U karijeri koja je trajala skoro četvrt stoljeća nikad se nisu kupali u zlatnicima niti posezali za zvijezdama, slijedili su samo svoje iskonsko shvaćanje glazbenog izraza, pa je studenska vijest da se nakon niza klupskih nastupa po domovini opraštaju šokantno udarila još jače. Gdje leži razlog za naglu odluku, zna samo sama grupa, a razloge u svom prilogu od prije dva dana na tu temu nije tražio ni novinar Dnevnika Gregor Bauman, koji je svoju odluku za to objasnio riječima: »Radije sam se suzdržao, jer nisam htio da mit postane činjenica. Svi mi naime volimo legende o usamljenim progonjenim revolverašima s moralnim kodeksom, vještima u svom poslu i opčinjenima prokletim imenom.« Nakon četiri odiseje u Ljubljani, Dolenjskim Toplicama odnosno Kopru, zvijezda Res Nulliusa posljednji je put zasjala na Badnjak, gdje drugdje nego u rodnom Velenju.
Koliko tanka može biti granica između ovostranog i onostranog, na vlastitoj smo koži spoznali nas četvero ljubitelja grupe, koji smo se u Šaleško dolinu zaputili iz središnje Slovenije. Na ulazu u Klub Max, koji se nalazi u sklopu daleko poznatije Crvene dvorane, nekoliko minuta prije osam navečer kupili smo posljednje četiri ulaznice. Doslovno zadnje četiri. Pravila su jamčila da predprodaje neće biti, da ni mediji neće biti akreditirani i da će se ulaznice početi prodavati u osam navečer, no usprkos tome što organizatori nisu održali obećanja, ipak smo za dlaku uspjeli uskočiti u unutrašnjost kluba, gdje je već sve bilo spremno za posljednji koncertni testament miljenika lokalne scene.
U pola jedanaest navečer u klubu se već gurala gomila oznojenih tijela starije generacije, koja grupu prati još od njezinih prvih koraka, pa sve do onih dvadeset godina mlađih, koji su se s rockerskom stratosferom tek počeli upoznavati. Po pozornici su se rasporedili bubnjar Janez Marin, basist Boštjan Časl, gitarist Boštjan Senegačnik i kao zadnji još frontmen Zoran Benčič te su s Zadnjim plesom ušli u posljednji krug četvrtstoljetne etape. Središnja figura scenskog performansa bio je naravno karizmatični Zoki, koji je minimalističkim pristupom, sebi svojstvene škole, liriku grupe još potencirao i iz nje iscijedio sve tajne na prvi poslušaj zamršene poruke. Nekoć je Zoki bio poznat po tome što zna predubo zaviriti u čašu i koncertima primitivnim ispadima dodati negativnu notu. Budući da je ovaj put bila riječ o posljednjoj vožnji grupe, bojao sam se da će se sjetiti svoje stare navike, ali na sreću nije bilo tako! Kvartet je skladbe nizao jednu za drugom i publici na ekspresnoj vožnji kroz većinu zadnjih petnaest godina stvaralaštva benda nije dao ni sekunde odmora. Unatoč tome što se grupa s oba glavna aktera na čelu držala svog motoa »manje je više« i po instrumentima drndala prividno ležernim tempom te bez raspaljenih pogleda, nabijeno puni klub veselo im je jeo iz ruku. Držanje grupe tako je i na njezin posljednji dan ostalo uspravno!
Kroz godine je njihov glazbeni govor ostao jednako nakostriješen i sa svakim novim albumom samo još bolje oblikovao identitet koji su Res Nullius izdavanjem prvijenca definirali davne 1993. Središnji dio koncerta podredili su skladbama njihova zadnjeg albuma »Prekletih bazar«. V vagonu raztrganih duš, Plešem s krvavimi podplati ili Prekletih bazar s inteligentnim miksom naizgled nespojive osjećajnosti, depresije i ljubavi tako su udarile jednako izravno kao i godinama uvrijeđene himne radničke velenjske publike Rojen leta ’72, Revolver ljubezni ili Nekje v Sloveniji. Jedan od atmosferskih vrhunaca koncerta bio je naravno plesno snažni Dečko v belem, u kojem je zarobljen središnji karakter četvorke: rock’n’roll do daske i adrenalinski preskok u završnom dijelu komada. Sat i pol dugo oproštaj bio je začinjen standardnim bisom, prije nego što su Res Nullius zauvijek nestali s pozornica. Bez primanja ovacija, bez osvrtanja preko ramena, bez pompe. Dakle, u svom stilu.
Zoran Benčič, Boštjan Senegačnik, Boštjan Časl i Janez Marin (te svi ostali bivši članovi), hvala za priču bez koje bi slovenski glazbeni prostor bez sumnje bio siromašniji.
Budući da za koncert nismo bili akreditirani, reportaža je opremljena fotografijama njihova nastupa iz ljubljanskog Orto bara s početka mjeseca (reportaža OVDJE).
Galerija slika
