Izvođač: Levin, Tony
Izdavač: Narada Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 4/5
Tony Levin je jedno od prvih imena na svijetu kad god netko spomene sviranje bas gitare. Svojim je inovacijama donio revolucionaran uzlet u popularizaciji bas gitare, a posebno Chapman Sticka, jer je Tony zapravo sudjelovao u samom razvoju tog instrumenta. Tony Levin se na novoj ploči, u usporedbi sa svim svojim dosadašnjim solo radovima, u ulozi pjevača pojavljuje u najvećem opsegu do sada.
Skladbe krasi izniman raznolikost, a kad slušaš treću pjesmu, praktički više ne znaš što se događalo na početku, ako to smijem reći na malo bizarniji način. I to ne nakon prvog slušanja, nego nakon višestrukog. Tony dokazuje da se osjeća kao kod kuće u baš svakom glazbenom žanru. Sa svojim suradnicima zafrkantski niže uvjerljive preokrete raspoloženja.
Album otvara poskočnim rock’n’roll štiklom koji po bas liniji podsjeća na onog Levina iz “krimzona”, a onda se komad neočekivano na refrenu prelomi u sferu čistog “hendrixizma”. To pjesmu začini i odmah donosi atribut koji možemo nazvati duhovitošću inovativnog istraživanja, a taj se drži ploče od početka pa sve do kraja. To sve govori da je “Resonator” tipičan progresivni album. Progresivan u smislu da je potpuno drugačiji od svega što si čuo, što znači da je riječ “progresivno”, ako zanemarimo (tom riječju) često zavaravajuće imenovanje jednog od žanrova rock glazbe, u ovom slučaju zaista potpuno na mjestu.
Već druga pjesma Places To Go dočarava pravu suprotnost napuhanom otvaranju. Riječ je o izravnom dokazu Levinova genija. U komadu ti zastaje dah od same činjenice koliko prostora može ispuniti samo golo sviranje bas gitare. Podložen udaraljkama i vođen duhovitošću stihova, Levin uvjerava svojim vokalom, no najveću pozornost izaziva njegovo istodobno složeno sviranje bas gitare. Levin se služi svim mogućim trikovima, od fascinantnih pull offova do vrućih flažoleta, ukratko, sviranje je eksplozivno, ali Levin istodobno pristupa s nevjerojatno profinjenom mekoćom svojih zahvata, što pjesmi daje prizvuk pospanog uživanja i nestašne, razigrane ležernosti. Apsolutno te ponovno diže na noge Throw The God A Bone, u kojoj gostuje Adrian Belew (King Crimson). On u pjesmu donosi tradicionalni zvuk svoje gitare, a posebno njegovo solo, i na skladbi i na cijeloj ploči, dodaje dodatnu raznolikost i strogo odstupanje od poznatih standarda. Pusti već psa na miru da mu se ne pomuti pamet i baci jadniku već tu kost (bogu koji laje)! Puna zdjela smijeha. Stiže Utopia, gdje je atmosfera opet potpuno iz drugog tijesta. Srednje brza pjesma s pop primjesama i sa Steveom Lukatherom (Toto) na gitari, koji posebno briljira stvarajući atmosfersku zvučnu zavjesu u pozadini refrena, a ona daje osjećaj kao da tijekom slušanja plutaš kroz zvjezdane galaksije. Beyond My Reach kraljuje s fretless lickovima i pull offovima, uz njega su klasični klavir i Tonyjev vokal. Pjesma zadimljenih noćnih kabarea, kad se noć oprašta i rađa se novi dan, a svi su već otišli kući spavati ili su ostali ležati ispod šanka. Atmosfera je ledena, gotovo pomalo jeziva, no vokal je taj koji ovdje unosi zraku topline. Pjesma izrazito kontrastnih dubina. Nevjerojatno je kako nekoliko kratkih i jasnih poteza može stvoriti takvu savršenost spektralne ispune zvuka. Shadowland je pak pjesma koja je naprosto napisana za neki sci-fi soundtrack. Kontrast metalnog bubnjanja i masivnih melotrona s druge strane priziva obrise Odiseje 2001. U komad se prikrade Gressovo solo izgrađeno na samo nekoliko tonova, koje komad dodatno razapinje i daje mu novu točku uzbudljive zavodljivosti. U komad su nasemplirani odbijeni zvučni efekti, a pjesmu vodi kolosalna tutnjava novodobne “krimzoidne” čudovišnosti ritam linije. Vjerojatno prvi progresivni vrhunac ploče “Resonator”. Slijedi “a capella” psihodelični umetak Crisis Of Faith, koji je zapravo produžetak Shadowland i kao takav bi zapravo mogao predstavljati drugi dio te pjesme. “Krimsoidno shizoidni feel” se dakle ovdje u svoj svojoj privlačnosti uvjerljivo nastavlja. Slijedi opet bluesy rockom začinjena What Would Jimi Do?, koja je zapravo posveta Jimiju Hendrixu. Otuda i pomalo slični stihovi u pjesmi, koje je rado koristio sam Jimi Hendrix, a o samom glavnom gitarskom riffu da i ne trošim riječi. Ukratko, novi preklop atmosfere. Slijedi drugi instrumental ploče, koji je genijalna obrada, odnosno Khachaturianov instrumental naslovljen Sabre Dance, gdje sastav ponovno eksplodira i ploča opet nagrađuje slušatelja svojom eksperimentalnom avanturističkom stranom. Ona spaja nekoliko kratkih potpuno različitih motiva usred svoje solističke ekstravagancije, koji pojedinačno gledano djeluju potpuno nekompatibilno, a ovdje su nanizani zajedno tako da se bolje ne bi mogli uklopiti jedan u drugi. To je drugi progresivni vrhunac ploče. Album zaključuje Fragile As A Song, balada s Levinom na klavijaturama i vokalu. Ona za kraj dobrodošlo smiruje opću karakternu crtu ovog albuma, koja je blizu karakternim crtama podivljalog dvorskog luđaka, što se tiče hrabrog istraživačkog šikaniranja i izazivanja ustaljenih glazbenih standarda. To znači da je “Resonator” kao ploča posebno glazbeno poglavlje i priča za sebe, dobrodošla svim glazbenim gurmanima čije razmaženo uši neprestano traže idealnu formulu koegzistencije slušljivosti i avangardnog istraživanja, odstiranja nevidljivih koprena koje vode prema novim glazbenim dimenzijama, kroz neprestanu hrabrost slobodarstva improvizacije. Čista desetka, jer je “Resonator” pronašao idealnu formulu onoga koji samo iznenađuje i iznenađuje svojom smjelošću.
Ovo je album koji će zadovoljiti baš svakoga. Spaja odličnu zdravu mjeru izuzetne slušljivosti, što će biti privlačno svima koji se ne da poniranju u glazbu i traženju “beyond horizons” informacija logičnih principa, a s druge strane bit će ovaj album beskrajno privlačan svima koji tražite virtuoznost, duhovitost, snalažljivost, svježinu, spontanost i “odpičene jamming session” trenutke čiji su naizgled složeni motivi na profinjen način slijeveni u krajnje zavodljivu slagalicu. “Resonator” je Levinov daleko najzreliji album u karijeri.
Postava
Tony Levin – vokal,čelo, bas gitara, Chapman stick
Jesse Gress – gitara
Pete Levin – klavijature
Larry Fast – klavijature
Jerry Marotta – bubnjevi
Tony Levin – klavijature na Fragile As A Song (10)
Gostujući glazbenici:
Adrian Belew – gitara na Throw The God A Bone (3)
Steve Lukhater – gitara na Utopia (4)
Produkcija
Tony Levin
Popis skladbi
1. Break It Down (7:02)
2. Places To Go (5:46)
3. Throw The God A Bone (5:23)
4. Utopia (6:20)
5. Beyond My Reach (5:16)
6. Shadowland (4:57)
7. Crisis Of Faith (2:10)
8. What Would Jimi Do? (4:32)
9. Sabre Dance (5:05)
10. Fragile As A Song (4:31)
Trajanje albuma: 51:18
