Izvođač: Halford
Izdavač: Metal-Is Records
Izlazak: 2000
Trajanje: 48:37
Ocjena: 4.5/5
Povratku Judas Priest pjevača Roba Halforda među žive s prvim pravim samostalnim studijskim prvijencem nazvanim “Ressurection” kumovala je u vrijeme njegova nastanka, kao i izdavanja, više nego povoljna klima na pan-metalskoj sceni planeta Zemlje. Ponajprije je Stara Europa u drugoj polovici devedesetih otkrila zaboravljene kvalitete isticanja melodične dovršenosti u metalu. Bum koji je za desetljeće otjerao u podzemlje dotad popularni thrash metal, u znaku zalaska zlatnog razdoblja Metallice, zvao se power metal. Skupine, ohrabrene Nuclear Blast Records izabranicima HammerFall na čelu, dobile su izvanredna krila za revitalizaciju klasičnih staroškolskih elemenata heavy metala, a puno legendarnih skupina, ponajviše u Njemačkoj, kao i u SAD-u, vratilo se s “come back” albumima koji su istodobno mogli značiti i odlična ostvarenja. U pohodu su dakle bile mlade skupine koje su cijenile i melodične čiste i eksplozivne vokale te su si za uzore u pjevanju postavljale pjevače klasičnih skupina poput Dio, Iron Maiden, Judas Priest, Queensryche…. U pohodu je dakle bilo pravo proljetno oživljavanje nekadašnje tradicije.
Tako je novi zamah za svoje buđenje pronašao i Rob Halford, koji u devedesetima, nakon što je napustio Judas Priest na kraju Painkiller turneje, svojim djelovanjem unutar projekata Fight i Two nije ostavio spomena vrijedan pečat.
Dodatna dva faktora koja su Roba doslovno zvala da se late nečeg poput albuma “Ressurection” bili su razočaranje fanova Judas Priest albumom “Jugulator” (1997) i ustrajanje Judas Priest u zacrtanom glazbenom smjeru s pjevačem Ripperom Owensom. Ne samo da su obožavatelji, deset godina nakon izlaska “Painkillera” (1990), pod svaku cijenu htjeli Halforda natrag u Judas Priest, nego su svjesno ili podsvjesno htjeli album koji bi barem približno mogao uhvatiti jedinstvenost i neponovljivost jednog od najvećih metal albuma svih vremena, “Painkiller” (1990). “Jugulator” je bio sve prije nego to, a Judas Priest su izdavanjem tog albuma svog Jokera već potrošili. Na redu za odgovor bio je dakle Rob Halford.
Ohrabreni Halford okupio je oko sebe izvanrednu ekipu glazbenika. U studiju mu je pomogao, ne samo u produkciji nego i u skladanju materijala, gitarist Brucea Dickinsona Roy Z, a skladbu Twist za album je napisao čak i Bob Halligan jr., poznat po svoja dva klasična doprinosa Judas Priest (Take These ) Chains i Some Heads Are Gonna Roll. Pri pisanju skladbi MetalGodu je pomogao i priznati producent Bob Marlette, poznat po suradnji s Black Sabbath i Alice Cooperom. Šarolika družina majstora, dakle.
Rob Halford je na ovom albumu iscijedio najbolje što ga je učinilo besmrtnim u Judas Priest i to učinkovito kombinirao s agresivnijom notom sviranja elemenata heavy metala, koja mu nije bila strana iz vremena Fight! Rezultat je odličan album, koji u mnogočemu može predstavljati kontinuitet izgubljene idilične Priest priče od albuma “Painkiller” nadalje, premda to nikad nije bila njegova namjera. Nadomješta naime veliki dio onoga što Judas Priest nisu uspjeli i htjeli osmisliti albumom “Jugulator”. Dakle, svojevrsni je flaster na ranu klasičnim Judas Priest nostalgičarima, razočaranima rezultatima “Jugulatora”.
Album “Resurrection” obilježava izvanredna dinamika otrovno valjajućeg bubnjanja bivšeg Riot bubnjara Bobbyja Jarzombeka. Živo i topovski detonira u produkciji svaki njegov udarac. Kontrastno se obostrano veže na njega masivna riffovska zavjesa, koja je odlično kombinirana s melodičnim prijelazima i sviranjem solo dionica. Halford je na ovom albumu pronašao pravu ravnotežu između agresivnog rifanja i melodičnosti koju je donio iz Judas Priest. “Resurrection” je dakle odrešit, neposredan, agresivan, a istodobno melodičan album s tradicionalnim himničnim napjevima koji izviru iz zlatne škole Judas Priest.
Otvarajuća Resurrection u trenu te usisa pobjedničkom formulom prethodno opisanog načina skladanja. Sve uzde pak drži u rukama istaknuta figura Halfordova vokala. Ona kombinira dramatično srednje do niže intonirano pjevanje sa slavnim paleći-do-pepela “screamovima” koji ga postavljaju na posebno mjesto u heavy metal glazbi.
Otvaranje albuma dakle uspješno lovi Painkiller energiju. U riffovima, u načinu sviranja solo dionica, u biti u svemu, i u glavnoj atrakciji – otrovnom Halfordovu vriještanju koje poput vrha britvice reže kroz zračni eter. Nakon valjanja koje ne jenjava ni u nastavku s Made In Hell, stvari se malo smire s mračnom Locked And Loaded, a za prvi istaknuti dramatični trenutak albuma zaslužno je Halfordovo srednje intonirano pjevanje prepoznatljive boje glasa. Praktički istim tempom slijedi nastavak s Night Fall, koja se otvara na sličnu foru kao klasični uvod Priest klasika Sentinel, a vatra u hladnoj biti skladbe rasplamsa se u refrenu s melodičnim, uho parajućim “halfordeskama”.
Ugođaj na albumu potresno preokreće istaknuta skladba istog. Riječ je o odličnoj baladi Silent Screams pogubno dramatične biti, koja s lakoćom dočarava Judas Priest klasik Prisoner Of Your Eyes i u izvedbeno-skladateljskom smislu ni za mrvu ne zaostaje za njom po kvaliteti. Ubrzani srednji dio, koji je ugrađen u nju u nastavku, približava skladbu u konačnom zbroju po formi Priest klasiku Beyond The Realms Of Death. Album ne prestaje oduševljavati u nastavku, kad se pojavi tipičan primjer skladbe (The One You Love To Hate) u kojoj je neosporno imao prste Roy Z, koautor većine najznamenitijih solo skladbi pjevača Iron Maiden Brucea Dickinsona. Na to upozorava sam uvod s tipičnom Maiden tercetnom harmonijom, a pobjedničke bodove u njoj odnosi duet Brucea Dickinsona s Robom Halfordom s posrećenom funkcijom međusobnog samopojačavanja. Album dobiva na vratolomnoj brzini s još jednom zavodljivom klasično zasnovanom heavy metal skladbom Cyber World.
Nakon Cyber World razina kvalitete ostatka albuma ponešto opada. Prva manje posrećena stvar je refren skladbe Slow Down, koji nekako ugušuje inače silno poticajan početni riff. Twist je očekivano najveći stilski odmak albuma. Izgrađen je tipično halliganovski, a “mekša” melodična zasnovanost mogla bi u nekim drugim vremenima iznjedriti još jedan “Defenders Of The Faith” klasik, ne skriva pak ni potencijal hard rock hita (naravno, u rukama klasičnog hard rock benda). Kao i njegov prethodnik, i ova skladba nastavlja s ispuhivanjem početne napetosti albuma. I Into Temptation je u mnogočemu “izgubljeni Defenders Of The Faith” klasik, naravno producirana otmjeno živo, s većom mjerom uhvaćene tragične atmosfere. Manje zanimljiva stvar albuma svakako je i Drive, dok je završna Savior po zasnovanosti rekapitulacija skladbe Resurrection, dakle njezin drugi dio.
“Resurrection” je dakle album koji se ne može pohvaliti 100% kvalitativnom dosljednošću i ravnopravnošću skladbi. No skladbe su po osnovnim motivima istodobno jasno raznolike, što održava izvanrednu dinamiku koju posjeduje. Faktor koji pridonosi tome da zanimljivost albuma poput “Resurrection” kroz minutažu ne popušta jest šaren izbor autora cjelokupnog materijala, kojima je u oblikovanju osnovnih ideja uspjelo na jedan te isti album smjestiti 12 izbrušenih heavy metal skladbi.
Suma sumarum, riječ je o albumu koji opravdava nadimak “Painkiller II.” samo utoliko što uspijeva utješiti razočaranje zbog “Jugulatora”. Po stilskoj strani, kao i energetskoj, na “Resurrection” mu se doista približava samo uvodna naslovna skladba, a inače Halford crpi nadahnuće iz vremenski starijeg razdoblja svog supostojanja s Judas Priest i umjetnički ga križa s otrovom i agresijom modnih pogleda metalskog produkcijskog zanata, što “Resurrection” u konačnom zbroju svrstava među albume posebne vrste. To je album koji je vratio Roba Halforda među žive. Nakon njegova izlaska, čovjek se otputio na svjetsku turneju radi promocije, koja je bila vrlo uspješna. Resurrection je primjer albuma koji su uz osnovnu Halfordovu želju katalizirale prije svega želje drugih, da ne kažem, prilično većinske metalske mase u drugoj polovici devedesetih. Vrlo važan čimbenik u svemu tome bili su odlični glazbenici i producenti koji su Robu pružali oslonac kako u studiju, tako i u samoj promociji albuma. “Resurrection” je Halfordov album koji se jedini po kvaliteti može postaviti uz bok Judas Priest klasicima.
Postava
Rob Halford – vokal
Patrick Lachman – gitara
Mike Chlasciak – gitara
Ray Riendeau – bas-gitara
Bobby Jarzombek – bubnjevi
Produkcija
Roy Z
Popis skladbi
1. Resurection
2. Made in Hell
3. Locked And Loaded
4. Night Fall
5. Silent Screams
6. The One you Love to Hate
7. Cyberworld
8. Slow Down
9. Twist
10. Temptation
11. Drive
12. Saviour
