Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavačka kuća: Rykodisc Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 38:39
Ocjena: 4.5/5
“Sleep Dirt” je jedan od onih triju Frankovih albuma koji je prema njegovim prvotnim planovima trebao izaći kao sastavni dio iznimno ambicioznog, četverodijelnog projekta “Läther”. Potonji je svoje službeno izdanje u obliku tri CD-a doživio tek tri godine nakon smrti tog legendarnog skladatelja, vizionara i višestrukog umjetnika te ponudio njegovu izvornu glazbenu viziju. Kao i njegova preostala studijska “braća”, to jest “Studio Tan” (1978) i “Orchestral Favourites” (1979), i “Sleep Dirt” krasi posve samosvojan, visoko eksperimentalan kompozicijski stil u kojem obitavaju genijalne i često vratolomne Zappine instrumentalne finese. Ovaj uradak crpi ponajprije iz elemenata jazz fusiona, avangarde, progresivnog rocka, mjestimice i šansone te je kao takav najbliži svima onima koji među Frankove najbolje domete ubrajaju “Hot Rats” (1969) i srodna jazz rock fusion remek-djela. Albumu nije falilo mnogo da se upiše među njegova najbolja ostvarenja, no neki logistički potezi nad kojima Frank nije imao kontrolu uskratili su mu nešto takvo, pa danas uživa u najboljem slučaju kultni status.
“Sleep Dirt” ima zahvaljujući izdavačkoj kući Warner Bros, s kojom se Frank nakon kratkotrajne suradnje posvađao i raskinuo ugovor zbog nepoštivanja zajedničkog dogovora, poprilično odstupanja od njegovih izvornih ideja. Prvo odstupanje jest to što su skladbe na albumu izvorno snimljene kao instrumentali, a u takvim verzijama, koje su ponešto drukčije od onih na “Sleep Dirt”, danas ih možete čuti na “Läther”. Warner Bros je, posebno za CD izdanje, na tri skladbe, i to “Flambay”, “Spider Of Destiny” i “Time Is Money”, angažirao ženske vokale u izvedbi Thane Harris te im dodao bubnjeve u izvedbi Chada Wackermana. Potonji se u povijest Frankovih suradnika upisao samo kao koncertni bubnjar i ne pojavljuje se ni na jednom drugom studijskom izdanju. Frank je doduše za sve navedene skladbe već prema svojim prvotnim planovima namjeravao snimiti vokale te ih kao takve iskoristiti u svom mjuziklu Hunchentoot (od kojeg poslije nije bilo ništa), no nije imao veze s izborom pjevačice i dodatnog bubnjara, koje je za CD izdanje na tim skladbama naknadno angažirao Warner Bros. Drugi nepoželjan potez Warner Brosa jest taj da je prvotni naslov albuma trebao biti “Hot Rats III”, što rječito dokazuje njegovu ambicioznu narav, no izdavačka kuća je još jednom pogazila zajednički dogovor.
Sumnjam doduše da se Frank zbog toga danas baš okreće u grobu, no nedvojbeno je albumu na taj način nanesena priličan šteta i zadan popriličan udarac poštovanju umjetnikovih autorskih prava i želja. Nepravedno bi bilo za to kriviti samo prisutnost Thaninog vokala, jer je vrlo dobra pjevačica. Njezin snažan i bogato ekspresivan glas odlično se uklapa u sve tri skladbe na kojima sudjeluje, no vjerojatno nema Zappa fana koji se ne bi složio da bi album u posve instrumentalnom obliku bio još jedno remek-djelo, posve zaslužno naziva “Hot Rats III”. Ovako je pak “samo” riječ o vrlo dobrom uratku koji će se najviše svidjeti svim ljubiteljima njegovih jazz fusion umjetnina. Treća stvar koja nikad nije dobila Frankovo službeno odobrenje, premda mu je zacijelo prirasla srcu, jest iznimno duhovita naslovnica Garyja Pantera. Nakaza na naslovnici je Hedorah, jedno od groteskih čudovišta iz japanskih filmova o Godzilli, za koje je bilo karakteristično da se hranilo i raslo što je veća bila koncentracija zagađenosti u njegovoj okolici.
Glavnina materijala snimljena je u razdoblju između 1974. i 1976. Od Frankovih dugogodišnjih zvjezdanih suradnika svoje umijeće su pridonijeli klavijaturistički maestro George Duke, bubnjarski teškaši Terry Bozzio i Chester Thompson, puhač Bruce Fowler i udaraljkašica Ruth Underwood. Od tih je imena u trenutku izlaska albuma surađivao još samo s Bozziom. Osim prisutnosti ženskog vokala na tri skladbe, jedna od glavnih posebnosti “Sleep Dirt” jest i to što na njemu prevladava gotovo potpuna odsutnost za Franka uobičajenih komičnih elemenata društvene groteske i apsurda. Uz iznimku više nego očitog sarkazma u tekstu “Time Is Money” ni u tekstovima ni u strukturama pojedinih kompozicija nije moguće uočiti nikakve izrazito šaljive elemente. S tog je gledišta album gotovo nešto posebno, jer je riječ o jednom od njegovih najviše “ozbiljnih” uradaka te će se kao takav najviše svidjeti svima onima koji su ga cijenili kao skladatelja, gitarista i glazbenika, a nikad nisu razumjeli njegov osebujan humor.
Već na “Filthy Habbits”, odličnom uvodnom jazz rock fusion instrumentalu, u kojem se granaju ponajprije Frankova fantazmagorična gitarska solaža u vezi s Bozziovom bubnjarskom kombinatorikom, nema ni traga uobičajenom Zappinom lakrdijašenju. Atmosfera skladbe je tajanstvena, mjestimice već gotovo mračna i jeziva. Zbog toga se katkad čini kao da je na njoj surađivao s Robertom Frippom i njegovim King Crimson. Pred očima se uživo stvara ponoćna slika starog, trošnog motela u kojem se iza zidova događaju neobične stvari. To vrijedi već od uvodnih taktova na valovima klavijatura, kojima se uskoro pridružuju složene gitarske pasaže i razrađeni bubnjarski prijelazi, koji polako grade iznimno razgibanu putanju instrumentala, dok se u pozadini šeću prkosne bas linije Davea Parlatta. Frankovi gitarski čarobnjaci, od brzoprstog šetanja po ljestvicama do duhovitih solaža, odsvirani su, kao i uvijek, na njegov posve unikatan način, kojem nikad neće biti ravan nitko od njegovih oponašatelja, predvođenih “malim talijanskim virtuozom”.
Na “Flambay”, gdje se miješaju elementi eksperimentalnog jazza i šansone, svojim se pjevanjem prvi put predstavlja Thana Harris. Njezin glas ima velik raspon i sadrži potrebnu izražajnu boju u kojoj se cijelo vrijeme miješaju ironija i satira. Vjerojatno bih ipak prešao granicu dobrog ukusa kad bih je označio kao Janis Joplin za intelektualce. Unatoč tome što ću uvijek tvrditi da bi ovaj album bez vokala bio još jedna potpuna Frankova pobjeda, mislim da je Thana ipak bila najbolji mogući izbor i da je izuzetno težak posao na kraju obavila vrlo dobro. Njezino pjevanje poduprto je sočnim improvizacijama na gitari i udaraljkama, debelom bas linijom i lakom klavirskom pratnjom.
Bez stanke slijedi kratki, ali visoko dramatični “Spider Of Destiny”, gdje Thanin vokal poprima neobično grube, da ne kažem muževne tonove. Između su podmetnute duhovite gitarske pasaže i zubati rifovi, a za žličicu duhovitosti pobrinula se uporaba raznovrsnih udaraljki. Fenomenalni jazz rock fusion instrumental “Regyptian Strut” možda je čak i najkomičnija tvorevina na albumu. Za razliku od nekih Frankovih prošlih jazz fusion umjetnina na kojima je obično sudjelovao big band, ovdje su dodani samo puhači Brucea Fowlera. Oni uz Frankove udaraljke na odličan način unose lijepu mjeru duhovitosti, dok se međusobno smjenjuju Chesterovi masivni bubnjarski prijelazi.
No, i namjerno blago paranoični “Time Is Money”, gdje se svojim pjevanjem vraća Thana Harris, jedan je od onih rijetkih nešto komičnijih trenutaka na albumu. Thana na odličan, iznimno zauzet način posreduje sarkastičan tekst, dok se u pozadini smjenjuju duhovite i nepovezane jazzovske improvizacije. Naslovna skladba, to jest “Sleep Dirt”, predstavlja kraći gitarski duet između Franka i Jamesa “Bird Legs” Youmana. James je doduše ponajprije basist, no svojom je ritmičkom pratnjom dobro nadopunio Frankove solaže i duhovita šetanja po ljestvicama. Iako u pozadini svira samo različite akorde, na kraju na Frankovo pitanje je li malo umoran odgovara niječno, ali se potuži da su mu se u međuvremenu zapleli prsti.
Na kraju slijedi ključno djelo albuma, više od 13-minutni instrumental “The Ocean Is The Ultimate Solution”, križanac jazz rock fusiona i prog rocka. U prvom je dijelu skladbe u prvom planu ponajprije Frankova znanstvenofantastična gitarska solaža, njegov duhoviti rifanje, iznimno sočna bas linija te kataklizmični Terryjevi bubnjarski prijelazi, dok se u pozadini mogu čuti i sanjive pasaže na sintesajzeru. Međusobno se smjenjuju brojne oduševljavajuće jazzovski obojene improvizacije. Među njima se nađe i gastronomska O’Hearnova solaža na basu, koju potom legendarna Frankova gitarska solaža posve zasjeni. Prava gitarska kozmička nirvana uz koju se i danas slinave svi gitarski virtuozi predvođeni Steveom Vaijem, nekadašnjim Frankovim napudranim šegrtom u baletnim papučicama i leopardovoj koži, ujedno njegovim najpoznatijim oponašateljem (puno više bit će o njemu govora u budućim Zappa recenzijama). Nakon tog fenomenalnog završetka albuma obično uvijek slijedi blagi osjećaj gorčine da je odjednom već kraj.
“Sleep Dirt”, nesuđeni “Hot Rats III”, unatoč svemu nepotrebnom i netaktičnom petljanju braće iz Warnera, poslastica je za sve ljubitelje eksperimentalnog rocka i jazz rock fusiona na uobičajeno zavidnoj instrumentalno-kompozicijskoj razini. Skladbe s Thaninim vokalom znaju privući i poneko od ljubitelja šansona. Gotovo potpuna odsutnost šaljivih glazbenih elemenata, poetične satire i apsurda te nešto nepotrebna, ali nikako štetna prisutnost ženskog vokala čine ga posebnim i unikatnim albumom u njegovoj diskografiji. Tko vjerno prati umjetnikovu ostavštinu, zna da su upravo posebnost, varijacija i takoreći neprestana stilistička glazbena revolucija bitne kvalitete njegova glazbenog puta. “Sleep Dirt” zahvaljujući “zaslugama” Warner Brosa nije ostvario sav svoj potencijal (tko želi približak izvorne savršenosti, neka sluša verzije skladbi koje se nalaze na “Läther”), no zato je i danas svojevrstan dostignuće koje najviše oduševljava svojom ambivalentnom naravi.
Postava
Frank Zappa – gitara, udaraljke, klavijature, sintesajzer
Terry Bozzio – bubnjevi
George Duke – klavijature, prateći vokal
Bruce Fowler – puhači
Patrick O’Hearn – bas gitara
Dave Parlato – bas gitara
Chester Thompson – bubnjevi
Ruth Underwood – udaraljke, klavijature
James “Bird Legs” Youman – bas gitara, gitara
Thana Harris – vokal (CD remix)
Chad Wackerman – angažirani bubnjevi (CD remix)
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
1. Filthy Habits
2. Flambay
3. Spider of Destiny
4. Regyptian Strut
5. Time Is Money
6. Sleep Dirt
7. The Ocean Is the Ultimate Solution
