Mjesto: Ljubljana / Slovenija
Datum intervjua: 10.10.2011
Franci Zabukovec bez zadrške spada među najizbrušenije rock gitariste u Sloveniji. Glazbenik je uzduž i poprijeko prošao baš sve kutke slovenske glazbene scene kroz lijepu hrpu godina. Čovjek je cijenjen i priznat glazbeni lisac, neka vrsta gurua, gitarski majstor, svojevrsni katalizator koji danas (i u studiju) usmjerava nadobudni tok mladih gitarista u pravom smjeru. Ozbiljnije je skrenuo pozornost na sebe kao član sastava Rdeči Baron, kasnije se afirmirao u pratećem sastavu Roberta Magnifica Pismejkers, a potom se pretvorio u pravi studijski inventar producentskog i ko-producentskog oblikovanja zvuka za mnoge “naručitelje”. Poznato je i njegovo druženje u k.u.t. Gas i Botri.
Sva ta prijeđena kilometraža navela je glazbenika na to da je došlo vrijeme za samostalni glazbeni projekt, u kojem će svojoj kreativnoj glazbenoj žili dati puno autorstvo i apsolutni prioritet. “K-Metal”, produljen u “Kryptonite Metal”, koji inače zadržava sve vitalne funkcije nadzvučnog kolege Supermana, tako je studijski prvijenac projekta Zabukowski. Već samo ime projekta, kao i dosjetke koje pokreće složenica “K-Metal”, nagovještava da je stvar nastala u duhu lucidnosti, u skladu sa zahtjevima zrele i ukusne estetike rock žargona, i sretno smještena u izbor od 10 skladbi kojima se predstavlja Zabukowski.
Ljubljana. Lijep jesenski listopadski dan. Nebo bez oblačka, nebo kristalne bistrine. Kad čovjek na tren zaboravi na svakodnevnu euforiju i sve napetosti koje izazivaju migrenske napadaje. Popodnevni sat usred Zupančičeve jame. Pada runda, pada razgovor…
RockLine: Nakon svih ovih godina suradnje s mnogim slovenskim glazbenicima, i u studiju i na koncertnim pozornicama, i nakon što si iskusio zapravo sve sfere postojanja usred slovenske rock glazbe, a mogu reći i pop mainstream glazbe, odlučio si izdati album koji u svemu strogo utjelovljuje tvoj osobni artistički pečat. Kako je došlo do njegova nastanka?
Franci: Ovo što je na albumu “K-Metal” imao sam manje-više već sve u glavi dok sam još bio u srednjoj školi i slušao sam grupe Pomaranča, Šank Rock, pa onda i strane, kao što su Iron Maiden i ostali, dakle pretežno heavy metal, hard rock osamdesetih. Sve je to tinjalo u meni, i iako je tome slijedio kolaps slovenske rock glazbe s pojavom novog vala punka u Sloveniji, nastupilo je razdoblje “krize” za hard rock i heavy metal bendove u Sloveniji. Tada sam imao grupu Ironija, bio sam u grupi Odiseja 2000, ukratko, bio sam u hard rock i heavy metal vodama. No tada su se stvari kod nas toliko zatresle da je većina tih bendova propala. Da bih ostao što povezaniji s glazbom i nekako opstao kao glazbenik, tada sam se malo udaljio od onoga što sam oduvijek želio stvarati. Dugo godina takvu glazbu nisam ni slušao. Nakon nekih 20 godina te udaljenosti, iskreno, ni izračunati ne znam točno (smijeh), ta se želja u meni ponovno probudila. Problem je pritom vokal. Naći pravi vokal za takvu glazbu. Kod svih produkcija koje radim vokal je najvažnija stvar. S izuzetkom, naravno, ako bih stvarao samo instrumentalnu glazbu, ali to me nekako ne vuče. Glazbu si uvijek predstavljam s vokalom. Nije problem u tome da vokal mora biti dobar, problem je u tome da mora biti pravi. Delikatnosti su još veće kad u igru uđu stihovi prilagođeni pjevanju na slovenskom jeziku. Zato je to još teže, naći stvarno pravi vokal. Moja je želja bila da stihovi budu na slovenskom jeziku, a sretan splet okolnosti doveo me do toga da sam upoznao Sergeja Škofljanca. Na njegovu MySpace profilu poslušao sam njegove snimke, radilo se više o nekoj vrsti ortodoksnih demo snimaka. U njemu sam pronašao, čuo ili da kažem prepoznao, onaj “eighties metal” vokal koji je prevagnuo odluku u korist toga da snimim album. Sergeja sam onda “napao”. Neumorno. Skočio sam mu za vrat i uvjerio ga. Sergej je ovako ili onako uključen u mnogo grupa, a sad se na njegovu grbaču pojavljujem još i ja. Ali stvari su onda od tu nadalje tekle glatko! A kako to već kažu? Sve ostalo od tu nadalje samo je povijest (smijeh). No, kad sam Sergeja pridobio na svoju stranu, u glavi sam se vratio toj glazbi koju sam nekoć slušao, ali sam pritom osuvremenio svoju “osobnu memoriju” novijim stvarima, kao što su Creed, Alter Bridge,… no kako god, ponovno sam se vratio Judas Priest i sličnim starim grupama,… Nevjerojatno je to da sam opet pronašao onu fascinaciju Judas Priest koja mi pri slušanju izaziva naježenu kožu, baš kao nekoć davno,…
RockLine: Dakle, nikad te nije privuklo da napraviš album gitarskog rocka potpuno instrumentalne naravi, u stilu onoga što radi Satriani, što radi Vai, jer, da si iskreni, s takvom višestranošću koju nudi arsenal tvog sviranja gitare to ne bi bio nikakav problem?
Franci: Moram priznati da me je nečega takvog uvijek bilo malo strah, iako sam već svašta probao svirati. Ali ne osjećam se dovoljno ugodno u toj sferi. S druge strane, takvih sam instrumentalnih albuma, na kojima je gitara u središtu, preslušao već toliko u životu da si jednostavno ne mogu predstaviti da bih i sam napravio nešto slično. Tih albuma i takvih gitarista danas je cijelo more. Ne kažem, da imam posve samosvojan stil koji bi bio zaista jasno prepoznatljiv, da bi djelovao revolucionarno i vrlo unikatno. Ovako mi je prioritet struktura pjesme s vokalom. To i zbog moje uloge producenta. U osnovi su sve skladbe tako i nastale, uz vokal i pratnju akustične gitare. Isto tako sam zagrijani pristaša melodije. Iako u budućnosti već razmišljam o još ortodoksnijoj ploči koju ću razviti iz “K-metal”. “K-metal” je moja iskonska i služi kao osnovna odskočna daska za dalje. Ali nikad nisam imao u glavi da napravim “guitar hero” album.
RockLine: Ideje za “K-Metal” su stare, razvijale su se godinama, ili su se oblikovale u kraćem razdoblju prije nastanka albuma?
Franci: Uglavnom je sve nastalo nakon što smo Sergej i ja počeli surađivati, a osjete se utjecaji starijih rock grupa, zaista starih ideja je jako, jako malo. Dakle, doista nisam imao stvari koje bih imao pripremljene i koje bi čekale da se nekad iskoriste, ali osjeti se mnogo utjecaja drugih grupa. Na kraju krajeva to je isto, samo drukčije zapakirano. Što ti znaš kako bi album koji bih izdao recimo danas djelovao da sam ga napisao prije 15 godina? Pitanje. Kroz godine sam naučio i neku vrstu filtriranja, mogao bih reći, neku vrstu razumijevanja ili prepoznavanja odgovarajućih fraza koje idu zajedno i optimalno djeluju u nekoj glazbenoj strukturi skladbe. Pitanje je ne bi li takav album pregazilo vrijeme, govorim hipotetski, da je nastao prije mnogo godina, a izdan tek danas. Uostalom, na albumu su i dva instrumentala koja žele zvučati otrgnuto i djeluju prilično originalno.
RockLine: Sam osjećam stanje u kojem iščekujemo novi album grupe Mary Rose, pa Requiem, zatim je Cveto Polak izdao samostalni studijski album, nastao je hard rock sastav Jelen, ujedinile su se Lene kosti, snimaju već drugi album nakon prvijenca iz 2010., ujedinili su se Chateau i izdali novi album, kao da se ta tvoja generacija pravovjernih rockera, koji su bili odgurnuti iz fokusa slovenskih masa dugi niz godina, ako izuzmemo svijetle trenutke izdanja Šank Rock, Martin Krpan, vraća?
Franci: čini mi se da je ove godine bila neka takva godina kad je izašlo nekoliko takvih projekata, pa se dosta njih i najavljuje, u zraku vlada zaista neki optimizam, susrećem se s ljudima iz te sfere koje nisam vidio ili s kojima nisam imao kontakt već godinama, imam osjećaj da je riječ o nekoj vrsti regeneracije te glazbene sfere kojoj pripada moja generacija s profilom koji pripada hard rocku i počelima metala.
RockLine: Maloprije smo spominjali Sergeja Škofljanca, no na tvom albumu “K-metal” još je cijela hrpa glazbenih asova, jedan od njih je recimo bubnjar Roman Ratej, tu je basist Cveto Polak,… kako si ih skupio, na kraju krajeva vjerojatno je prilično teško dirigentskom palicom obuzdati tako živopisno krdo snažnih glazbenih ega?
Franci: S Romanom se cijeli život razgovaramo o tome kako ćemo zajedno svirati, o tome smo razgovarali još prije nego što je on otišao u SAD, dakle još u vrijeme dok je Roman svirao kod Miladojka Youneed. Roman se isticao već prije odlaska u Ameriku. On nije bio samo tehnički vrlo dobar bubnjar, nego je Roman zapravo “glazba”. To je kod bubnjanja jako važno. Možeš imati dva tehnički vrlo dobra bubnjara, a jedan je “glazba”, a drugi nije toliko “glazba”. To se onda osjeti na različitim razinama stvaranja. Hoću reći da, da Roman nije bubnjao na “K-metal”, ploča bi načelno još uvijek zvučala u redu, ali na njoj ne bi bilo onog dodatka koji je vrlo važan i donosi garanciju nekakvog viška. Ja naime rado kažem da ploča “K-metal” u sebi zaista ima puno glazbe. A tu su glazbu svirali ljudi koji taj princip razumiju. To je provalilo iz svih nas na van. I Roman je takav. On je bio odmah nakon Sergeja sljedeći izbor za ovaj album. Bez Sergeja se albuma uopće ne bih ni late. No, prišao sam dečkima s nekoliko dvojbi, jer ti danas odmah netko rado servira natrag: “Pa danas takvu glazbu ionako više nitko ne sluša.” i slično (smijeh)… Sljedeći izbor bio je Cveto. S Cvetom smo i prije često bili u kontaktu, često smo se susretali na nastupima, kad je on nastupao sa Šank Rock, a ja sa svojim grupama. Ni oko izbora basista nisam puno kolebao. Znao sam da mi na bas liniji treba čvrst oslonac, čvrst dvonožni raskorak, čvrsta “trzalica”, a za nešto takvo na albumu “K-metal” najprikladniji je Cveto. Bez obzira na to što sam surađivao s mnogim priznatim slovenskim basistima, kao što su recimo Jani Hace ili Anže Langus, …. No tako sam oblikovao bazičnu ekipu za album. Najprije smo u osnovi radili Sergej i ja. Sam sam komade programirao, pre-producirao, zatim ih je Sergej otpjevao da se uvjerimo kako stvari funkcioniraju, a kad je dio repertoara bio spreman, ostalo su dodali Cveto i Roman. Tome su potom slijedili doprinosi tzv. “uletača”. Tu je Miha Gorše, vrhunski klavijaturist, koji svira za Omara i Samuela Lukasa, pomogao mi je s nekoliko aranžmana, odlično je sve odsvirao, pa Gorazd Vidic na puhačkim, pa Vojo Djuran kao jedini glavni vokal, uz Sergeja na ploči. I s Djuranom sam već puno surađivao u prošlosti, a onda je tu plejada pratećih vokalista koje poznajem ovako ili onako već godinama. Mogu reći da je poanta ove ploče neka dobra karma i suradnja ljudi koji u svom poslu uživaju i kojima je u tome zabavno. Za ovaj sam album želio uspostaviti neko posve novo radno okruženje, drukčiju klimu, a lavovski je dio tome pridonio i tonski majstor i snimatelj Drago Popovič . U fazi snimanja nismo se previše opterećivali, nije bilo nekih pitanja u stilu: “Kako da ovdje udarim to činelo? Kako želiš da zvuči?”, jednostavno smo rekli da neka svatko radi svoj posao onako kako osjeća. Jednostavno je jasno da takav “macho style” glazbe, kakvu ima ploča, medijski kod nas neće biti podržan, pa smo rekli da želimo iz sebe izbaciti barem ploču koja će se svidjeti onima kojima je ta glazba doista pri srcu.
RockLine: Takvih ploča kao što je “K-metal” kod nas je malo. Često imam dojam da je cijela plejada slovenskih glazbenika koji su zaista talentirani, a ipak ispred svog talenta postavljaju nekakvo načelo opreza, u smislu da svoj talent podrede – doslovno ga pregaze – samo da bi ugodili slovenskim masama. Misliš li da je to problem, ili to vidiš drukčije?
Franci: Da. Problem je. To je problem. Kad razgovaram s ljudima koji rade svoje solo projekte, često naiđem na golemo nezadovoljstvo. Smatram da to nezadovoljstvo proizlazi prije svega iz činjenice da ti glazbenici nisu u prvom redu slušali same sebe. Drugo je kad imaš unaprijed pripremljen i u glavi iskalkuliran neki “komerc-projekt”! Tada točno znaš gdje mu je tržišna niša. To je drugo poglavlje, tada sklapaš kompromise, s drugima i u prvom redu sam sa sobom. Ako pak radiš neki projekt za svoju dušu, u prvom redu za svoju dušu, onda je bit u tome da si ti zadovoljan i moraš raditi tako da bude tebi po volji. A ako je tako da je tebi dobro, a drugima nije, tu to ne igra nikakvu ulogu. To uopće nije važno. Jer čak i ako se drugima ne svidi, znat ćeš da iza te stvari stojiš srcem. Iz vlastitog iskustva mogu reći da se uvijek oblikuje neki krug slušatelja – podupiratelja kojima je tvoja glazba bliska, ona koju napraviš za svoju dušu. Ja u tome osjećam izuzetno pozitivnu vibraciju, iako ima mnogo sumnjičavaca koji me pitaju: “Pa kako to? Sad si tu sam. Samo za sebe?” a ipak sam izuzetno zadovoljan proizvodom i tu bih pozitivnu vibraciju želio zadržati i ubuduće. Zadržati ovu ekipu s ploče, za koncerte, zadržati ovo uživanje koje imamo zajedno, nećemo se nikamo gurati gdje bi nas iskoristili kao nekakvo “popunjavanje”. Znamo da publika koja će doći na naš koncert neće biti slučajni prolaznik, nego publika s izabranim ukusom, i toj publici želimo dati svoj scenski maksimum, baš kao što je bilo i kod snimanja ploče. Takav je princip danas utoliko vredniji jer je većini u društvu danas samo važno kako će tko, gdje, što lakše pokupiti nekih 100,00€.
RockLine: Spomenuo si da bi želio zadržati tu pozitivnu vibraciju. Je li na vidiku neki nastavak albuma “K-metal”?
Franci: To si zaista želim, no stvaranje projekata za vlastitu dušu danas je vrlo teško izboriti, osobito s financijskog aspekta. Ali jako me mami da nastavim. Još se nisam posve odlučio. Svakako neću ništa raditi na silu. Mami me još tvrđi zvuk. Trenutno bih pak želio iskoristiti taj trenutak ploče “K-metal”! To je tip albuma koji će za pola godine biti toliko “out” koliko će biti “in”, ili za pet godina,… Publika koja sluša takvu glazbu vrlo je zahvalna i na njoj se isplati graditi.
RockLine: Koji bi trenutak svoje bogate glazbene karijere posebno istaknuo? Recimo radije ovako, koje ti je razdoblje, još prije nego što si napravio ploču “K-metal”, ostalo posebno pri srcu s zabavne strane rock n’ rolla i kojeg se posebno rado sjećaš?
Franci: Ionako su najluđe žurke uvijek s Rock Partyzani. Svatko tu rado traži neku konotaciju s Agropop, jer je tu ionako i Aleš Klinar , a istodobno se ne sjećam kad sam tako masovno solirao kao upravo na nastupima Rock Partyzana. Ionako imaju samo dva zvuka. Zvuk “A” je distorziran, zvuk “B” je pak čist, no potonji koristim vrlo malo u ovoj grupi. Suradnja unutar te grupe ostavila je na meni određene posljedice, mogu reći da je uz sve ostale čimbenike posljedično utjecala i na to da sam se odlučio za samostalni projekt. Prije Rock Partyzana, ako izuzmem sve grupe u kojima sam svirao još prije poziva u JNA (nekadašnja Jugoslavenska narodna armija op.p.), a to su bile Ironija i Odiseja 2000, prvi takav trenutak bio je Rdeči Baron, trenutak koji je imao i snažno medijsko uporište. Tu su bili Saša Einsiedler, pa Tomaž Sršen i to mi je odjednom naširoko otvaralo poglede na scenu. Odjednom je uslijedila hrpa nastupa, snimanja,… no najveće iskustvo i prekretnica u mojoj karijeri bio je Magnifico. Razdoblje od sedam godina kod Magnifica djelovalo je na mene, heavy metalca po duši, tako da sam se tada našao u nekom okruženju u kojem je gitaru trebalo koristiti na malo drukčiji način, a pritom i dalje na neki način sačuvati i sebe. Bilo je to posebno iskustvo, suradnja sa zaista kvalitetnim glazbenicima, suradnja s dobrim repertoarom, u zaista dobrim projektima, na velikim pozornicama, na velikim koncertima. To djelovanje kod Magnifica ostavilo je na meni mnogo iskustva, pozitivnih osjećaja, te mi je tako pomoglo da se kasnije lakše odlučim i za rad u ulozi producenta i aranžera. U vrijeme kod Magnifica stekao sam golemu širinu. Ta mi širina omogućuje objektivniji pogled na sve i omogućuje mi da se vratim i u svoj glazbeni temelj i da radim stvari kako treba i pravilno se odlučujem pri potezima. U različitim žanrovskim sferama, od dancea, popa, do rocka. Upravo zato to iskustvo s Magnificom smatram najvrednijim u svojoj karijeri i vrlo sam mu zahvalan.
RockLine: Kad pogledaš naslovnicu albuma “K-metal”, učinak je takav kao da si na sebe prolio nešto zdravog Magnificova smisla za rock n’ roll lucidnost, uključujući i veliko slovo “Z” na prsima?
Franci: Slovom “Z” htio sam zadržati djelić samoironije. Nije dobro da čovjek previše ozbiljno shvaća samog sebe. Ako je prestrog prema sebi. Kad netko sazna da si snimio svoju prvu metal ploču s 45 godina, najvjerojatnije će te prvo upitati: “Ti? Je li s tobom sve u redu?” No istina je da se stalno rado šalim, a i društvo koje me okružuje takvo je da se svi rado šalimo. “K” i “Metal” potječu iz tih situacija kad smo se nalazili zajedno s različitim glazbenicima. To se odnosi osobito na one od kojih nikad ne bih očekivao da će se u studiju početi vrtjeti oko rifa od AC/DC, a koji recimo stvaraju plesnu i pop glazbu, nakon čega je uslijedila sarkastična primjedba: “Pa nemoj biti takav seljak da se sad palis na takav seljački basic style!” Dakle “Kmet” plus “al”, to se lijepo preokrenulo u “K-metal”. Najviše sam se bojao imati naslovnicu takvu da bi na njoj bila samo moja glava. Možeš li zamisliti nešto takvo? To bi bilo grozno. Inače sam veliki ljubitelj stripova i sjećam se Marvelovih naslovnica grupe Moly Hatchet. To je bilo polazište. Naravno, tu nije smio stajati Superman, nego je stvar trebalo napraviti malo “naopako”. Naslovnica mi se čini posrećenom, spaja šalu i samoironiju i dodaje dašak metal glazbe. Kasnije sam otkrio još i da je složenica “K-metal” staro ime, koje se više ne koristi, za kriptonit, a to je opet povezano sa Supermanom. To je dobrodošlo osobito za strance koji složenicu “K-metal” baš ne razumiju, pa se zato dolje nalazi i dopis “kryptonite”, što bi trebalo privući njihovu pozornost. No to sa strancima ne shvaćaj preozbiljno. Riječ je dakle ciljano o autohtonom slovenskom projektu. Mnogo mi je ljudi govorilo da se takva glazba u Sloveniji ne da raditi. Kad sam prvi put čuo Pomarančo, znao sam da to nije tako. Da se da. Samo izraz mora biti pravi. I s tekstovima sam se priličeno namučio, sam sam ih napravio. Ne spadam među profilirane tekstopisce, želio sam ih dati na nekakav nepretenciozan, prihvatljiv način i na način da ih se da glatko otpjevati. Spadaju u glazbu albuma “K-metal”, sadrže notu samoironije. Posebna filozofija u stihovima takvoj glazbi ne treba, radije ne bih počeo o tome da prevedemo npr. tekstove Whitesnake na slovenski (smijeh).
RockLine: Tvoj kratkoročni plan je dakle predstavljanje albuma “K-metal” na slovenskim pozornicama.
Franci: Da. Rado bih ovaj album približio ljudima koji takvu glazbu slušaju, i to na koncertnim prostorima gdje se takvi ljudi zadržavaju. Sa špilovima nikako nećemo forsirati. Čak i ako nastupamo samo jednom u pola godine, to je dovoljno. Meni to zadovoljava da dobijem povratni odjek publike, kao orijentir koji me puni energijom i ulijeva mi ono pozitivno vodilo o smislu prkošenja i ustrajanja za budućnost.
Galerija slika
