Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Jethro Tull
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1995
Ocjena: 4/5
Nestašni bradati striček s gusarskom kapom i njegova ekipa zacijelo nisu bili previše zadovoljni općim odazivom publike nakon izlaska “Catfish Rising” (1991), poprilično nepotrebnog i ne previše uspješnog blues eksperimenta kojim su htjeli odati svojevrsnu počast svojim glazbenim korijenima. Ian je zato bluesu definitivno odmahnuo rukom te se na “Roots To Branches” radije vratio onom glazbenom izričaju u kojem je sa skupinom postigao svoje najveće uspjehe, bio najbolji i ujedno najcjenjeniji – progresivnom rocku. Iznimno mudra odluka, jer nakon priličnog kvalitativnog lutanja i stilskog ljuljanja u 80-ima te poprilično neugledna ulaska u 90-e, već se ozbiljno postavljalo pitanje koliko je uopće progresivnog naboja ostalo u skupini i jesu li uopće još sposobni iznenaditi nečim svježim. Jethro Tull naime još negdje od “Stormwatch” (1979) nisu snimili album koji bi, osim nekoliko skladbi, bio i izbliza blizu progresivnom rocku. Sve je više izgledalo da će se skrasiti na nekakvoj prosječnoj mješavini folka i hard rocka te ugasiti sve ambicije za otkrivanjem još nečeg neiskorištenog i novog. No na “Roots To Branches” se napokon dogodio iznimno pozitivan preokret što se tiče glazbene inovativnosti i svježine. Skupina se nakon dugo vremena vratila progresivnijem zvuku, što je bila posljedica toga da su u pojedine dijelove počeli upletati elemente world glazbe, točnije orijentalne etno glazbe, koja je počela snažno utjecati i na Ianovu solo karijeru. Na albumu ne manjka arapskih ljestvica, pentatonskih glazbenih oblika i tehnički zamršenih pasaža, koji u kombinaciji zacijelo zvuče iznimno svježe, pogotovo u usporedbi s poprilično dosadnim prethodnikom.
Svježinu donose i dva nova člana. Klavijaturist Andy Giddings bio je od vremena odlaska Johna Evansa, po mom mišljenju, najbolji izbor za tipkama (kao povremeni glazbenik predstavio se doduše već na nekim dijelovima “Catfish Rising”). Starog vuka Davea Pegga, koji se nakon više od 15 godina odlučio napustiti Jethro Tull kako bi se mogao u cijelosti posvetiti svom matičnom sastavu Fairport Convention (na albumu je svoje usluge pružio samo na tri skladbe), na basu je za ovaj album zamijenio odlični Amerikanac Steve Bailey, basist s akademskim obrazovanjem i inače poprilično tražen povremeni glazbenik. Baileyev stil sviranja bio je, za razliku od Peggova, poprilično jazzistički usmjeren, a to je novom zvučnom smjeru skupine došlo kao naručeno.
“Roots To Branches” je zvučno jedan od najbogatijih Tull albuma uopće, na kojem sa svakim slušanjem možeš otkriti nešto novo. Svoje tradicionalne folk/hard rock finese uspješno su oplemenili orijentalnim etno elementima. U akustičnim trenucima pak ni ovaj put ne blistaju ništa manje nego u “naelektriziranima”. Naravno, srž njihova zvuka kao i obično počiva na interakciji između Ianovih multiinstrumentalnih vještina, ponajprije na flauti (već dugo si nije priuštio toliko solaža kao ovdje) i udarnih, hard rockerskih pasaža ovaj put odlično raspoloženog Martina Barrea. Potonji je, po mom mišljenju, bio presretan što se više nije morao vraćati u usku kožu blues gitarista. Dotadašnji pojam bubnjarske masivnosti i rockerske udarnosti Doane “big boy” Perry ovaj je put mjestimice već primjetno usavršio svoje zamahe i upotrebu činela, koji su dotad bili usmjereni poprilično rockerski. Iako dolaze iz poprilično različitih škola, s Baileyjem se u ritam sekciji vrlo dobro nadopunjuju. Izvrsna Ianova produkcija također zaslužuje posebno spominjanje. Njegovi su tekstovi pak, kao i obično za njega, uglavnom okrenuti društvenoj problematici i nekim osobnim iskustvima. Seksualnih aluzija ovaj je put primjetno manje nego inače, iako bi se Ian u zrelijim godinama već polako mogao “uozbiljiti”.
Da će ovaj album opet biti nešto posebno u odnosu na prethodnike, potvrđuje već dramatična “Roots To Branches” s odličnom interakcijom flautinih pasaža i udarnog gitarskog rifa, koji tvore zanimljiv orijentalni motiv. Tajnovito i dramatično ozračje donekle smiruju Giddingsove pasaže na hammond orguljama i ostalim klavijaturama. Ianov vokal već dugo nije zvučao tako zlokobno kao ovdje. Momak je s vremenom naučio dobro prilagođavati boju glasa svom, od sredine 80-ih poprilično okrnjenom vokalnom rasponu. “Rare And Precious Chains” zvuči još orijentalnije jer je većinom građena na pentatonskim ljestvicama. Dok ambijentalne teksture klavijatura stvaraju dramatičnu podlogu, Martin na gitari oduševljava šetajući po udarnim orijentalnim ljestvicama. Sve to povezuje Ianova flauta i solidna upotreba udaraljki. Na “Out Of The Noise” su preko udarnih gitarskih zahvata i pasaža na hammond orguljama opet malo bliže hard rocku, iako duhovite pasaže na flauti i suptilni klavir unose dašak folka. Motiv koji tvori preplet središnjeg gitarskog rifa i hammond orgulja podsjeća na neke njihove radove iz 80-ih. “This Free Will” slušatelja opet odvodi duboko prema orijentu. Ian na vokalu opet zvuči kao onaj stari dobri majstor sarkazma. Uz udarni ritam i tvrdi rif iznenađuje unos iznimno ukusnih simfonijskih aranžmana, koji u interakciji s flautom stvaraju tajnovito ozračje. Da se u pozadini još dere kakav mujezin, to bi u nekom Teheranu, gdje je inače zabranjena velika većina rock glazbe, moglo biti čak i veliki hit.
“Valley”, koja sadrži manju seksualnu aluziju (što bi drugo, uostalom, predstavljao uvodni stih “wake in the morning, see the young girl milking”?), iako se navodno odnosi na tadašnje tragične događaje na Balkanu, otvara se uvodnom solažom na flauti, nakon čega nastupa ukusna akustična melodija na Ianovoj akustičnoj gitari. Slijedi niz kompleksnih sekcija i neočekivanih prijelaza. Refren je poprilično prosječan, no oduševljava vrlo dobra akustična melodija na gitari i prekrasne pasaže na flauti, koje su opet među boljima koje je škotski “lutalica” iskoristio posljednjih godina. Preko solaže na flauti odmah slijedi vrlo dobra, strastvena “Dangerous Veils”, koja je učinkovita kombinacija brzine, tehničkih vještina, udarnosti i suptilnosti. Uz navijen tempo, naježen rif i oštru flautu, vrijedi se diviti i Ianovoj proživljenoj vokalnoj izvedbi. Tu oduševljava vrlo dobra instrumentalna sekcija s dobrim solažama na klaviru i gitari, dok Ian na flauti opet ispaljuje prave rafale. Tekst je još jedna poprilično prozirna seksualna aluzija, koja se očito dotiče Ianovih fantazija povezanih sa zakrivenim arapskim ženama. “Beside Myself”, koja govori o Ianovim dojmovima nakon posjeta indijskom Bombayu, jedna je od najboljih stvari na albumu, pa čak i dobar kandidat za Tull klasik. Nakon lijepog akustičnog uvoda i spokojnog vokala nastupa vrlo dobar prijelaz koji se nastavlja u smirenom tempu. Tu nastupa dobar unos simfonijskih aranžmana i preplet udarnog rifa i flaute, dok klavir stvara melankolično ozračje. S tim je gotovo kad nastupi udarni orijentalni motiv, u kojem se skladno prepleću izrazito naelektrizirani gitarski rif i oštra flauta. Jedino što me tu malo smeta jest to što se središnji stih toliko puta ponovi te što Ianov vokal povremeno zvuči pomalo umorno. Posljednje četiri skladbe donekle smiruju dotad poprilično energično ozračje albuma i nude nekakav retrospektivni lirski odraz.
Jako se nadam da Ian pri pisanju teksta za “Wounded, Old And Treacherous” nije mislio na sebe, nego na svoj alter ego Aqualung. Nakon ugodnog uvoda na flauti i klaviru slijedi stupnjevanje na ambijentalnim klavijaturama i bubnjevima, koje nagovještava dramatičan prijelaz. No unatoč tome slijedi smiren ritam, naracijski vokal i barsko ozračje. Prilično posrećena mješavina folka, ambijentale i hard rocka s brojnim vremenskim prijelazima te duhovitim pasažama na flauti i dobrim radom na činelama i klavijaturama. Završna instrumentalna sekcija je sanjiva, prava poslastica za sve ljubitelje progresivnog folk rocka, koja podiže opće ozračje skladbe za najmanje jedan stupanj. “At Last, Forever” sadrži gotovo “božićni”, tradicionalni uvod na klaviru, ksilofonu, flauti i akustičnoj gitari, koji zajedno tvore krhku i melankoličnu melodiju. Što se tiče teksta, riječ je o jednom od vrlo rijetkih elemenata u glazbenom izričaju Jethro Tull – lirskoj ispovjednoj baladi. Ako zanemarim tekst (Ian je jedan od posljednjih glazbenika kojeg bih zamislio u ulozi pjevača ljubavnih balada), riječ je o vrlo dobrom ostvarenju punom odličnih, kompleksnih instrumentalnih sekcija: od ukusnih simfonijskih ukrasa, razigranih pasaža na flauti, udarnih rifova do dinamične ritamske linije. Osobito su simfonijski aranžmani među najboljima koje su stvorili nakon kraja 70-ih. “Stuck In The August Rain” je još jedan primjer suptilne folk rockerske balade s lijepim simfonijskim aranžmanima i savršenom harmonijom među pojedinim instrumentima. Posebno mi se sviđa zanimljiv, tajnoviti motiv koji upada u preplet gitare i klavijatura. Zasigurno jedna od najočaravajućih stvari na albumu. Mjesto skladbe koja najviše dira slušateljeve emocije pak najviše zaslužuje završna “Another Harry’s Bar”, koja preko metafore o napuštenom baru u kojem spava stari pas simbolizira uspomene na rane godine ove neuništive skupine i budi nostalgiju. Iako veći dio trajanja ima vrlo jednostavnu građu na melankoličnoj melodiji koju stvaraju akustična gitara, klavir, unos flaute i proživljen vokal koji dirljivo pripovijeda o napuštenom prizoru, u nastavku prelazi u posve neočekivanu, izvrsnu instrumentalnu sekciju, u kojoj gitara, ritam sekcija i flauta u interakciji tvore sanjivu melodiju. Vrlo dobar završetak njihova najboljeg albuma nakon kraja 70-ih.
Vjerojatno ni najodaniji ljubitelj nakon njegova izlaska nije očekivao tako dobar album iz ruku već pomalo zahrđalih i odavno ne više mladih legendi. Tako dobar album kao što je “Roots To Branches” Jethro Tull po mom mišljenju nisu snimili od kraja 70-ih ili barem od albuma “A” (1980), a i sam ga Ian ubraja među najbolje i prijelomne trenutke njihove karijere. Po njegovim riječima to se odnosi i na način sviranja i kemiju među glazbenicima tijekom snimanja. “Roots To Branches” bio je rječit dokaz da su Jethro Tull još kako živi i da nisu imali namjeru prepustiti se daljnjoj stagnaciji svog zvuka. Iako će se Ian u idućim godinama sve više posvećivati svojoj solo karijeri i odgurivati skupinu na sporedni kolosijek, to je bio onaj album koji je starim fanovima vratio vjeru u Jethro Tull kao jednog od glavnih inovatora u povijesti progresivnog (folk) rocka. “Roots To Branches” bio je trijumfalan povratak nekadašnjim prog standardima jednih od rijetkih preživjelih starosti progresivnog rocka, koji su unatoč teretu godina još bili sposobni iznenaditi i zasigurno jedan od najboljih rock albuma te godine.
Postava
Ian Anderson – vokal, flauta, bambusova flauta, akustična gitara
Martin Barre – električna gitara
Dave Pegg – bas gitara na 3, 5 i 11
Doane Perry – bubnjevi, udaraljke
Andy Giddings – klavijature
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Steve Bailey – bas gitara na 1 i 6 – 9
Produkcija
Ian Anderson
Popis skladbi
1. Roots To Branches (5:12)
2. Rare And Precious Chain (3:35)
3. Out Of The Noise (3:25)
4. This Free Will (4:05)
5. Valley (6:08)
6. Dangerous Veils (5:35)
7. Beside Myself (5:51)
8. Wounded, Old And Treacherous (7:50)
9. At Last, Forever (7:55)
10. Stuck In The August Rain (4:06)
11. Another Harry’s Bar (6:22)
Trajanje albuma: 60:04
