Mjesto: AKC Metelkova, Menza pri koritu, Ljubljana
Datum koncerta: 18.12.2013.
Broj posjetitelja: 200 – 300
Cijena karte: 10 €
Ništa se ne može dogoditi dvaput na isti način i u istu rijeku ne možeš ući dvaput, no svaki pravi zakleti ljubitelj alternative ipak se nadao barem približnoj kopiji prošlogodišnjeg prosinačkog događanja u ljubljanskoj Menzi pri koritu, kad su se na internetu počele nizati pobožne želje da bi se Božić možda slavio i ranije ako bi Demolition Group prosinac posvetili koncertiranju. Molitve brojnih vjernika, koji su morali moliti prave bogove tamnog panteona sudbine, bile su uslišane, pa je uz nekoliko događaja bez kojih pravi praznik muzikofilnih ovisnika ne bi mogao biti ubrzo objavljen i datum ponovnog spusta brežičkih jahača slatke apokalipse u alternativni epicentar Ljubljane, opet u Menzu. Hoće li to biti ponavljanje već viđenog? Hoće li koncert biti nadogradnja dosadašnjeg koncertnog evanđelja, neoevanđelja novog doba? Hoće li kritična nota osjetljivog oslikavanja obezličenih međuljudskih odnosa ovaj put na profinjen način ponovno prisloniti gorki čelik intelektualno nadmoćnog sarkazma na grla naših krvnika, a publika dobiti barem malo katarzičnog pražnjenja u vremenima koja ispiru boje optimizma i nade iz života pomalo ostarjelih nositelja barjaka nove generacije X? Na sve su brojni mogli samouvjereno odgovoriti potvrdno, a unatoč hladnoći i magli pred ulazom u Menzu ubrzo nakon devet počela se skupljati konkretna gomila ljubitelja kvalitetne domaće svirke željnih dobre zabave.
Nešto nakon deset čelična zamrežena vrata su se otvorila i u ugodno toplu unutrašnjost lokala ušla je masa od nešto više od 200 ljudi koja je pozornicu temeljito okupirala. Na pozornici su samovali saksofon, dobro zagrijana pojačala, set mikrofona i bubnjevi, a u polumraku gotovo zlokobno slatke izmaglice dima i prigušenih razgovora pridošlica iz svih krajeva Slovenije ubrzo se počela graditi atmosfera potpune sinergije s onim što je prema najavi organizatora trebalo biti ekvivalent više nego dvosatnoj dozi iskonske autentičnosti Demolition Group bez kozmetičkih dodataka. Možda nisu najljepši i najfotogeničniji pripadnici naše estrade, ali kad na pozornicu uz snažno rezonantno brujanje basa i najprije semplanih bubnjeva stupe predstavnici mlade garde te postave s 28-godišnjom tradicijom, kad gitaru preko ramena prebaci član s najkraćim stažem u sastavu, gitarist Matija Lapuh (njegovu smo letećom zamjenom za dugogodišnjeg oligarha šest žica Bojana Fifnju među prvima mogli vidjeti ove godine na Bežigradfestu), za bubnjeve sjedne pedantni ritmičar Ivica Gregel, a pred njega sa svojim sočnim basom zakorači nekoliko minuta mlađi Tomi Gregel, stvar se počne odvijati divlje i izuzetno neočekivano. Prvi udari pjesme South West oživljavaju gotovo zaboravljenu ubilačku ritmiku sjajnog albuma Bad Gag 2. Udarni ritmički komplet nabrijanijih bubnjeva, udarnog i prodornog ritmičkog dvojca braće Gregel potom svojom markantnom pojavom i otrovnim saksofonom nadopunjuje izvanredni Jože Pegam, a kao posljednji se na pozornicu pri kraju pjesme prikrade nezaobilazni Goran Šalamon, orator i performer, lirik par excellence. Izvanredan ples, prava nostalgična crna misa nastavlja se uz opće odobravanje publike još jednim skokom u 1993. udarnom distorzijom pjesme New Age. »Nocoj bomo poskrbeli, da ne bo vse šlo v žrelo pozabe. Malce nostalgije, da se ne pozabi vsega v teh časih pozabe …« tako je Goran najavio izlet u pretpovijesno razdoblje potpunih raritetnih briljanata, a treba priznati da danas, dobrih 20 godina kasnije, postava Demolition Group zrači potpuno drugu energiju. Manje je iskonskog bijesa, a više one patine i kvalitete koju zajedno donosi zub vremena. Demolitioni u venama imaju mladu krv koja djeluje kao mlazno gorivo za stari, dobro podmazani zupčanik prvih, osnivačkih članova, a razlike između mladih i starih nigdje se ne osjeća. DG su kolektiv i neprobojno kompaktno se pokaže baš svaki od njih, kao da zajedno u glazbenoj sinergiji koegzistiraju desetljećima, a ne tek nekoliko godina ili čak manje. Bivši Shyamovac Matija u taj kontekst pada posve prirodno i posve srastao s organskom jezgrom vojske, a ostatak ustroja djeluje koherentno i podmazano kao švicarski sat. Zvuk, premda malo manje sirov i malo manje izložen, malo tiši nego prošli put, ugodno puže i uvlači se u osjetilne otvore mase, koja podlegne prvom diktatu pokreta, zavalovi i preda se metrici. Glatko i bez zapletanja Demolitioni ulaze u novije razdoblje pjesmom Dan dolgih sanj s albuma Planet starcev. Predivan uvodni let potpunog usijanja nastavlja se kompaktno i neočekivano potpunim priznanjem krivnje pjesmom Kriv sem za vse. Sjajna igra gitare, basa, bubnjeva, saksa i nadprosječne melodramatične igre svjetla, rustikalnosti i tame, distorzirana prepoznatljivom trpkom lirikom prodorne kritike uvijek aktualnog Gorana. Krivi smo za sve – što ne shvaćamo, svi slijepi i gluhi, svoje postajanje u točki potpune recesijske učmalosti. Pobunjenički poziv, koji krivnju priznaje tek naizgled, zvuči kao punkoidni plesni rockerski sentiš, kao sjajna preznojena rolada potpunog užitka, u kojoj se miješaju brojni pikantni okusi, nijanse dugogodišnjeg kvalitetnog stvaralaštva sastava. A svojevrstan vrhunac, briljant u tom nizu nedvojbeno je Bič, luč in upanje, i album i pjesma, koja uvijek potjera krv žilama. Uvodna napetost saksa i gitare, a zatim eksplozija palete značenja i dubokih smislova koji se slijevaju u pore. »Ko na čelo ti poljub v slovo / da angel tvoj sreče / in izgine mahajoč z roko / zavedno in daleč vstran / ne končaj v solzah / pusti angele / bodi sebi svoj / bič luč in upanje …« i zatim stihovi o stanju našeg doba s daljnjom istinom: »Ko na tvojem koščku le neba / ugasnejo zvezde / in obstaneš sredi hladnega /objema noči brez sanj / ne končaj v solzah / pusti angele / bodi sebi svoj / bič luč in upanje …« Sjajna prodorna aktualnost šalje poruke, pali krijesove otpora, čiji bi nositelji trebali biti mladi, no on je u cijelosti nešto uspavano. Zato Demolitioni prelaze u višu brzinu pjesmom Romantika, koja me, jebiga, uvijek podsjeti na sastav Odpisani, ali s eksplozivnijom sredinom i većom žeđu za razaranjem. Dramaturgija se stupnjuje i zgušnjava, a malo nostalgičnog podtona u vene sentimentalnih ubrizgava slatki Dež. Zvučno uravnotežena meditacija sanjive gitare, nezemaljski lebdećeg saksofona, prizemljenog basa i meditativno znojnog, putenog Goranovog vokala te krhke ljepote dirljivosti naizgled besmrtne ljubavi, koju nakon gubitka ubrzo zamijeni bol, vakuum nedostajanja i nostalgije. »Bila kot sonce ki sveti zame / si daleč vroča in bleščeča. / Vse dneve svoje sem gledal vate / sežgala si mi oči. / Naj pesem neba vsuje / na najino se ljubezen / kot kaplje dežja sreče / ki padajo dan na dan …« senzualno meditira Goran uz potporu zasad iznenađujuće suzdržane publike.
Znatno više dinamike i eksplozivne izravnosti u cjelokupni koncept unosi sjajni imperativ Neovangelij, koji bez milosti i bez suza obračunava s lažima, patnjom i jadom pozivom da ustanemo i podignemo ponosne glave te razbijemo iluzije kako bismo ugledali jasan put iz tame zavedenosti, straha i poniženosti. Naravno, priznajmo, ništa Nujno ni. I upravo taj pogo plesni ritam sjajne istoimene pjesme zasipa cijeli gulaš izvanredne priče, evanđelja za ovo nesveto vrijeme, malo rammsteinovske brutalnosti na DG način. Seksi i izravno, ali nažalost na trenutke na tren-dva posve zataji Goranov vokal, koji se potom sjajno otisne na provokativnu pjesmu She’s Shocked. Bad Gag je poslužio sarkastičnom alternativnom suzdržanošću, a DG su te večeri otvorili sve registre i zaorali znatno udarnije, manje cinično i rezervirano. Namjerno distorzirani, nagrđeni engleski ispada kao organon, čarobno oruđe polupretekle povijesti, da još glasnije zagrmi aktualni Gospodar. Goran, ukrašen krvavocrvenom petokrakom na prsima, orator je nove revolucije. »Ne razmišljaj ne sprašuj / vera luč je dvom tema / kaj je sreča red in mir / ve odgovor gospodar / ne razmišljaj ne sprašuj / za bogastva in zlato / vso pravičnost le pozna / vsemogočni gospodar …« ispovijeda repetitivni refren pjesme, dok se između dobro začinjene svirke Matijinog telecastera, neprekidno precizne hermetične ritmike braće Gregel i nezaobilaznih dodataka sonički razigranog Jocovog saksa. Malo smirenja donosi provokativno odricanje od Boga i teološkog silovanja egzistencije pjesmom Nimam rad boga. »V nekaj pa je vendarle potrebno verjeti …« na kraju pjesme stavlja točku na i ovaj put izuzetno dobro raspoloženi Goran i otplovi u meditativnu izmaglicu sjajne, nikad dvaput jednako odsvirane pjesme Model, koja zazvuči kao potpuni improvizirani ples u nepoznato, potpuna psihodelija, odjek slatke, mnogima nepoznate prošlosti, koja postaje, a zapravo već i jest, nužni dio kompendija DG igre uroka. Poigravanje s damom s naslovnice, s pornografskom divom, erotskom muzom iz prošlosti Demolition Group si dopuštaju po novovalnom protresti Menzu i na tome smo im brojni vrlo zahvalni, osim onih nekoliko nepripremljenih koji su u Menzu došli zadovoljiti samo svoju radoznalost i svojom prisutnošću opravdati svoju etiketu alternativnosti, što god to značilo. »Love is OK…« poručuje i usađuje Amerika, a nakon plesne slatkoće uistinu produbljenog i slatko ljubaznog albuma Deep True Love peterac (zapravo šesterac, ako ne zaboravimo potpuno koncentriranog i prijeko potrebnog tonskog majstora Matjaža Pegama za mikserskim pultom) otplovi nakon eksplozivne, ali kraće zvučne igre Ivice, Matije i Joca s konceptom nedodirljivosti bisera prošlosti, kao i obično, u smjeru zamračivanja brutalno otrovnim komadom DAF. »Ko se ti splazim v misli / poklekni na tla / ko ti pobožam lica / poljubi dlani / ko te privijem k sebi / objemi noge / priznaj v znoju sreče / da ti si moj bog. / Ko žge telo trpljenje / pij z mojih dlani / ko te popeljem iz teme / poljubljaj sledi / ko želiš si ljubezni / poglej me v oči / ponavljaj mi brez konca / vem ti si moj bog …« stihovi su koji dotaknu i najsuzdržanijeg cinika, da raširi ruke i pridruži se refrenu: »Razprte roke / dvigam pred tabo / žareče kaplje drsijo mi z las / In kadarkoli / privzdigneš glavo / zazreš se v moj nasmejani obraz …« a to je lice obasjano plamenovima potpunog zadovoljstva i kvalitetnog zadovoljavanja potrebe za kvalitetom najvišeg sjaja.
A ta kvaliteta traje desetljećima. Ostarjela, ali još uvijek prepoznatljiva ljepotica albuma Deep True Love Pretty Girl savršeno se spušta na teksture usporene, zlokobno trpke pjesme Planet starcev. Distorzirana štukatura zvuka nakon uistinu punog maratona užitka nastavlja se udarnije, funkoidnim poticajnim ubrizgavanjem kerozina u obliku pjesme Včasih tudi drugi. Basovsko pljuskanje, prljavi slez saksofona i gitara klize sjajno sve do samog središta sinergijske točke potpune fuzije užarenih strasti i sugestivne superiornosti scenskih minimalija nad bezzračjem potpuno podložne Menze. Slatki Gram potpune ljubavi, gorčine, očaja, tame, a ujedno kataklizmičnog efekta sreće i izvrsnosti, dovodi do trenutka kad Japanci rade za nas, nakon čega smo pozvani da »fukajmo za svet« pjesmom Ljubiva za svet (zapravo je u toj vječnoj erotskoj dvojini zarobljen cijeli naš svemir), a izvanredni finale posvećen je Temnim angelom usode. »Pijani od moči /smo skozi svet gorja / zdrveli brez usmiljenja / oprti na laži / do konca vseh poti …« tekst je koji nagovještava kraj, zaključak, epilog redovnog dijela, nakon prilično mlakog i kratkog zazivanja za još slijedi izvanredna nadogradnja već ionako sjajne večeri s dodacima potpune predanosti i nerezerviranosti, potpunog glazbenog altruizma sastava na pozornici. Nastavak je posvećen miješanom stilu, potpunom preletu kroz diskografsku prošlost, koja, vjerujte, ima ponuditi još puno više! »Obstaja še ena skrivnost, a vam je zaenkrat še ne bi povedal, saj jebeš lajf, v katerem ni skrivnosti. Življenje brez skrivnosti je oropano bistva,« prije odlaska s pozornice masu sažiže Goran. Zviždanje, povici za još, želja za nastavcima ovaj put se ne izražava gromoglasno, nego, na ljubljanski način, blago rezervirano i snobovski kultivirano, bez ekscesa (nažalost).
Bez hita U tvojim očima nikako ne bi išlo, nakon pjesme Mesečina s izvanrednim se osjećajem u cjelinu jazzovski upreda komad Stokrat, a nakon psihodelično razarajućih salvi pjesme Crackhead počinjem se nadati ispunjenju skrivene želje da zaori piromanski Ogenj. Eksplozivni finale pjesme Crackhead traži samo kraću stanku, a Demolitioni nastavljaju niz kontemplativnijom, sanjivom pjesmom Mučnina, koja puže poput guste magle ili dodatka cigaretnom dimu već pomalo umorne publike u smjeru potpune metafizike trenutka. Sve odiše religioznošću kad nakon živahnije i poskočnije pjesme Nirvana u kontekstu večeri slijedi iskrena, spontana i lijepa čestitka objema braći Gregel, koja su te radne večeri slavila 34. rođendan. Aktualniji nastavak je jazzovski razigrana verzija pjesme Nisva tu, u koju Matija udahne malo više organskosti, jer osim zvuka lagana delaya, distorzija i organskosti nigdje ne prevladava ni šaka efekata previše, s kojima se Bojan rado i zapravo prilično često igrao. Sirova Diktatorska, posveta sjajnom sastavu Pridigarji, dovodi do kraja već drugi dodatak, ali bez brige – prebrzog kraja te večeri nije bilo. Slijedio je naime, nakon nekoliko minuta odmora, i treći dodatak, koji sam, zbog poziva radnih obveza, nažalost, uspio pogledati do kraja, a tijekom vožnje kroz hladnoću prosinca u pozadini su odjekivali prepoznatljivi udari zvučnih valova neuništivog Zucca i potom sjajne neponovljivosti pjesme Like Night Before, a gotovo trosatni trijumf izvanrednosti, preciznosti i bogate muzikalnosti Brežičani zaključuju obećanjem da nikad nećemo plakati.
U nadi da će večer ponuditi barem ponavljanje prošlogodišnjeg izvanrednog koncerta, ja sam barem sâm doživio potpuno zadovoljstvo i sitost. Demolition Group opravdano su glazbeni kolosi naše male zemlje i svojim markantnim stavom održavaju okosnicu slovenske prilično razvodnjene scene (svijetle iznimke i nadprosječne vrhunce poput Moveknowledgement, Srečna Mladina i sličnih ovamo ne ubrajam) i zaista poslužuju materijom najplemenitijeg sjaja. Svježe prozračivanje redova, novi vjetar u jedrima i nova, turnejama i scenskom rigidnošću manje opterećena forma djelovanja daje sastavu preporođenu, potentniju dinamiku i sprječava da vatra u prsima veterana prerano zamre (nadam se da se to ionako nikad neće dogoditi!). Nakon uživanja u izvanrednom spektaklu snage i potentnosti voljenih oratora užitka mogu priznati da je bilo podarenog i u srce utisnutog puno lijepog, no ipak ostaju određene tihe želje i dalje neuslišane. Primjerice ta da bih u novom izdanju na pozornici osjetio i čuo kako buči Ogenj. Možda neki drugi put. Primjerice na samu predvečer Nove godine, kad će Demolition Group okupirati pozornicu pred Križankama i bez rezerve ikonoklastički rušiti ideale svima onima koji bi htjeli malo mira, melodioznosti kakvu nudi Justin Bieber, možda Daniela, a umjesto toga pred vratima ljubljanskog hrama koncertnih događanja dočekat će ih kanonada velikokalibarskih topova alternative, u čijem je arsenalu nedvojbeno jedno od najmoćnijih oružja upravo ime Demolition Group. U vijeke vjekova. Amen!
Setlista
1. South – West
2. New Age
3. Dan dolgih sanj
4. Kriv sem za vse
5. Bič, luč in upanje
6. Romantika
7. Dež
8. Neovangelij
9. Nujno
10. She’s Shocked
11. Gospodar
12. Nimam rad Boga
13. Model
14. Amerika
15. DAF
16. Pretty Girl
17. Planet starcev
18. Včasih tudi drugi
19. Gram
20. Japanci
21. Ljubiva za svet
22. Temni angeli usode
23. U tvojim očima
24. Mesečina
25. 100x
26. Crackhead
27. Mučnina
28. Nirvana
29. Nisva tu
30. Diktatorska
31. Kak dan
32. Zucco
33. Like Night Before
34. You Never Cry
Galerija slika
