Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zagreb / Dom sportova (mala dvorana) / Hrvatska
Datum koncerta: 02.10.2013
Broj posjetitelja: 1600
Cijena karte: 300,00HRK / 320,00HRK
Joe Bonamassa, vrući blues rocker nove generacije. Prije petnaest godina izdao je prvi studijski album, a do danas ih ima u džepu jedanaest. Ako je istina da je klinac već sa sedam godina nota po notu točno svirao glazbena djela Stevie Ray Vaughana i Jimija Hendrixa te napredovao toliko brzo da je s dvanaest već mogao otvoriti koncert ultimativnom blues velikanu B.B. Kingu, onda ne čudi njegov skokovit uspon.
No tu nije samo izniman talent. Joe Bonamassa je naime veliki radnik. Zarađeni kruh mora biti pošteno zaslužen, inače mu nikako nije jestiv! »Driving Towards The Dalyight« Bonamassin je novi studijski album, koji ga je tri godine nakon prvog nastupa u Zagrebu ponovno doveo u hrvatski glavni grad. Tada je Bonamassa rasprodao klub Boogaloo, a ovaj put je rasprodao malu dvoranu Doma Sportova. To znači da je u protekle tri godine postao što više popularan nego što je bio.
Kao i uvijek, Joe i dalje ostaje pedantan. Brine se za osjećaj profinjene estetike. I to u pogledu svakodnevnog poštivanja radnog rasporeda, kao i činjenice da čovjek redovito navlači usku smoking odjeću i uljuštene cipelice. I frizura mora biti ulizana kako se šika. Nagelirana i zalizana unatrag u blagi razdjeljak na lijevu stranu. Valentinov šarm zavodnika. Tamne naočale. Obavezno na nosu. Pogled ispod obrva. Ako si blueser, nije dobro da se previše smiješ. Blues je srčana bol i takav mora ostati. I Joe to zna.
Joe Bonamassa nikad nije slovio kao osobito pronicljiv songwriter. Obično se u autorskim radovima uvijek osjete utjecaji drugih izvođača. S druge strane je vrhunski izvođač. Tu mu se u rangu njegova godišta teško tko može mjeriti među suvremenicima koji danas, kao i Joe, sviraju blues. Odnosno njime zarađuju kruh. Tako je i na novom albumu hrpa obrada. Novom albumu? Jedva ih naime pratimo. Ako još malo osvježimo posljednje aktivnosti Joea Bonamasse, prošle je godine izišla i kompilacija »No Hits, No Hype, Just Best«, a ove godine dvostruki koncertni dokument naslovljen »An Acoustic Evening at The Vienna Opera House«. Kao što je vidljivo iz naslova, čovjek se nedavno oduševio akustikom. I to nije sve, krajem listopada ove godine izlazi službeni sažetak četiriju koncertnih večeri u Londonu. Izvedenih na različitim lokacijama, s potpuno različitim set listama, pod nazivom »Tour De Force – Live In London (J&R Adventures)«.
Točno u osam navečer Joe Bonamassa je tako istupio na čelo pozornice. U akustičnoj režiji. U ulozi predgrupe, samome sebi. U uvodu je sažeo dio set liste gore citiranog, svježe izdanog koncertnog dokumenta i tako se pobrinuo za njegovu djelomičnu promociju. Zabavno zagrijavanje od uvodne Palm Trees Helicopters And Gasoline, Seagull (obrada izvornika Bad Company), Jelly Roll, preko Athens To Athens, koju je zaključila izvedba Woke Up Dreaming. A onda prebacivanje na struju. Na pozornicu dolaze još Derek Sherinian (klavijature), Carmine Rojas (bas gitara) i Tal Bergman (bubnjevi). Udarna Dust Bowl preusmjerila je djelovanje memorijskih stanica na prethodni studijski album, a nakon njezine izvedbe u sjećanju je ostao ponajprije nečisto udaren ton na kraju prvog solističkog ukrasa, što je značilo da Joe još nije dobro zagrijao prste. Nabijenu atmosferu na tren opušta tradicionalna Howlin Wolfova Who’s Been Talking, koja je u Bonamassinoj verziji našla mjesto i na novom studijskom albumu. Naravno, puno više nabrijano aranžirana i zvuku hard rocka prilično približena. Skok na novi album s Dislocated Boy, gdje opet raste zdepasta riffovska nabrijanost, za koju je Joe na sebe navukao Gibson gitaru s dvostrukim vratom. Oba sa po šest žica. Radilo se samo o različitim ugodbama dvaju vratova. A onda naslovna skladba novog albuma. Utemeljena na samo četiri akorda. Nanizanih jedan za drugim kroz strofu, kroz refren. Savršena plovidba u melodične vode. Opet drugo raspoloženje. Krhko i puno mekoće, sofisticiranosti.
Bonamassa je svojom vještinom osvojio u Gary Mooreovoj Midnight Blues. Razvučena verzija. U njoj je pokazao cijeli svoj arsenal ovladavanja teorijom šest žica, kakvu zahtijevaju spoznaje suvremenog bluesa. Koliko god uopće možemo o tome raspravljati, s obzirom na to da je to žanr koji se načelno više ne razvija. No kao što nas je prije 14 dana u tom pogledu svojim izvanrednim šouom demantirao Greg Koch pred svega 30 ljudi u klubu Bluesiana, slično vrijedi za Joea Bonamassu. Samo što Boanmassa njeguje posve drugačiju glazbenu priču. Puno pristupačniju masama. Nabrijan je, zna ubaciti melodične linije i pasaže koji uz svu nabrijanost i zdepastost njegova Gibsonovskog zvuka približavaju izvođača elementima sastava Free, Led Zeppelin i sličnih. Puno bliže nego išta povezano s delta bluesom ili valom bijelog bluesa predvođenim sastavima Cream ili Ten Years After. Zato je vrlo vjerojatno Bonamassa masama tako općenito dostupan. Blizak je baš svim generacijama slušatelja. Vjerujem pak da ga bluesovski tvrdokorci moraju do određene mjere mrziti, jer u njihovim očima preigravanjem brojnih obrada »masakrira« unikatne elemente strasti i emocije delte Mississippija…
Dva sata koja ti ne daju disati. Bilo da Joe osvaja vokalom koji zna uvući pod kožu i razumije pojam doziranja stihova s većom ili manjom grlenosti, ovisno o emotivnom stanju. Vrhunac regularnog dijela koncerta uslijedio je na kraju, kad se kvartet prihvatio obrade izvornika Black Country Communion Song of Yesterday. Možemo reći da se nje prihvatila polovica postave Black Country Communion. Ne smijemo zaboraviti da je Bonamassa uz sebe u postavi imao Sheriniana. Riječ je o izvanrednom epu, gdje se element bluesa savršeno križa s elementima neoklasicističkog pristupa, a skladba može vući na slične epove kultnih dana ere rocka, kao što je primjerice Stairway to Heaven. Postava je regularni dio koncerta teatralno nadogradila tako da je uvodni dio The Who klasika Won’t Get Fooled Again iskoristila kao izlazni produžetak skladbe Song For Yesterday. Bombastika u izlazu! Provjereno pali!
Joe je s ekipom ostavio u zraku emotivno uzbuđenu i od ushićenja dobrano ukuhanu, nabijeno punu malu dvoranu Doma sportova, nakon sat i 45 minuta regularnog dijela koncerta. Na dodatak smo čekali svega minutu. Uključivao je dva očekivana standarda. Prvi je bio Sloe Gin. Obrada Tima Currya, u kojoj Joe izuzetno uživa svaki put kad je izvodi na pozornici. Vrhunac večeri ipak je, kako se i očekivalo, ponovno odnijela znamenita The Ballad Of John Henry, gdje je narod do kraja poludio! To je zapravo skladba koja u malome optimalno predstavlja sve što stoji iza imena Joe Bonamassa. Čovjek pak u njoj naravno nije zaboravio ni umetak na tereminu!
Joe zna u svojim pokretima biti i grubijan, i izdašno profinjen i osjetljiv. Točno zna ubaciti i meke tonove s fingerpickingom. Sastav je naravno ubijao izvanrednim jam akrobacijama i uz takav intenzitet razvoja događaja ni na tren nisi mogao uhvatiti zraka. Carmine Rojas za predsjednika. Vrhunski basist. Za njega nije moguće pronaći pravi superlativ. Ali evo ovako. Joe Bonamassa je poslodavac i on postavlja uvjete. Tako je bila i pozornica, čija? Joe Bonamassa i točka. Rojas je imao dva kvadratna metra prostora, po kojima se mogao kretati samo naprijed i natrag i to tako da slučajno ne prijeđe paralelnu liniju s vidnim poljem Joea Bonamasse. Dakle, ne daj bože da bi slučajno došao u prednju liniju ispred Bonamasse. Sherinian i Bergman pak su, čini se, zasađeni na svojim stolcima i tijekom koncerta se ne mogu nikamo pomaknuti. Na trenutke je pozornica djelovala odlučno preprostrano. Zvuk pak tijekom koncerta vrlo lijep. Bez ikakvih zvučnih prdeža.
Joe Bonamassa je »ubio.« Majstor je majstor. Ako tražimo dlaku u jajetu, mogli bismo je naći samo u »sindromu pretjerane tehničke izbrušenosti«, koja može preuzeti primat nad gradnjom atmosfera koje su odraz emotivnog stanja glazbenika. I ta napiflanost povremeno je smetala, iako Joe posve razumije što znači poanta ispravnog razmještanja tonova. Isto tako je Joe mogao tijekom koncerta reći koju riječ ili dvije i tako malo bolje zagrijati publiku. Tijekom koncerta je prema publici vrlo hladan, kad je zatopljen u svoj posao. Moglo bi se reći da je rutina kod njega manje-više nješto slabije prikrivena. Kako god. Nakon koncerta nije bilo posjetitelja koji se ne bi topio od uživanja u izvanrednoj izvedbi Joea Bonamasse i njegove vrhunske pratnje. Veliki broj pripadnica ženskog spola pak je samo dokaz da Bonamassi već dulje vrijeme u komercijalnom smislu ide vrlo, vrlo dobro. Briljantan zvuk i izvedba također jasno odgovaraju zašto su cijene ulaznica bile nešto više nego što smo navikli. Joe Bonamassa isporučuje najbolje, ali za to naplaćuje malo više od ostalih. Tako to ide. On si to može priuštiti. Jer ima pravi mojo koji pali na masu. Greg Koch, inače iskovan od drugog tijesta, briljantan glazbeni genij, pak je gitarist koji se mora znojiti po rupama pred 30 ljudi. I to za neusporedivo nižu cijenu. Vjerojatno jedva ostane za koricu kruha. I smiješno je da je na njegovoj zadnjoj studijskoj ploči gostovao upravo Joe Bonamassa.
Setlista
1. Palm Trees Helicopters and Gasoline
2. Seagull
3. Jelly Roll
4. Athens To Athens
5. Woke Up Dreaming
—električni set—
6. Dust Bowl
7. Who’s Been Talking?
8. Story of a Quarryman
9. Dislocated Boy
10. Driving Towards The Daylight
11. Slow Train
12. Midnight Blues
13. Look Over Yonders Wall
14. Song of Yesterday / Won’t Get Fooled Again (outro)
—dodatak—
15. Sloe Gin
16. The Ballad of John Henry
Galerija fotografija
