Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Spock's Beard
Izdavač: Inside Out Records
Izdanje: 2006
Ocjena: 4/5
Spock’s Beard su, unatoč opravdanoj reputaciji modernih majstora spajanja klasičnih elemenata simfonijskog prog rocka, jazz fusiona, pop rocka i još nekih glazbenih žanrova, dugo važili za bend koji se rado igra raznim glazbenim utjecajima i izvan područja progresivnog rocka, a da se pritom previše ne fokusira na vlastiti, prepoznatljiv zvuk. Moglo bi se reći da se na njih prilijepila etiketa vječnih eksperimentalnih šaljivdži, koji glazbenu razigranost i dosjetke stavljaju ispred dosljednosti, a pojedinačne skladbe ispred cjeline, što samo po sebi nije nužno loše, ali ih je upravo to često kočilo u glazbenom rastu i napretku. E, razigrani i šaljivi ostali su i na većini stvari s novog albuma, no ovaj su put tome za promjenu dodali i lijepu dozu zrelosti, a ta im se promjena obilato isplatila. “Spock’s Beard” je treći album benda nakon odlaska njihova kreativnog genija Neala Morsea, odnosno treći album pod vokalnom palicom bubnjara Nicka D’Virgilija. Za to što su za naslov svojeg devetog studijskog albuma odabrali baš ime benda, prema njihovim riječima nema nekog ozbiljnog razloga, no taj potez zacijelo pokazuje veliko glazbeno samopouzdanje u post-Morseovu razdoblju i jasno zacrtan pogled u budućnost. Priznajem da me malo brinulo u kojem će se glazbenom smjeru okrenuti nakon doduše vrlo dobrog, ali što se tiče progresivnog intenziteta prilično neujednačenog “Octane” (2005), na kojem su pokazali dosta AOR tendencija, odnosno želje za kompaktnijim skladbama. Moji strahovi od moguće komercijalizacije ili od toga da ih zahvati sličan sindrom kao nekoć Genesis bili su posve suvišni, iako se i dalje s vremena na vrijeme rado zaigraju s pojedinim elementima pop rocka. To im je jednostavno oduvijek u krvi kao vjernim sljedbenicima nasljeđa The Beatles.
Istoimenim albumom Spockobradci su se vratili svojim korijenima i to spojili sa svojim aktualnim usmjerenjem, koje daje prednost bendu kao cjelini pred individualnim solo izletima. Rezultat je jedan od najraznovrsnijih i najzrelijih albuma u njihovoj karijeri. Prvi put nakon Nealova odlaska zaista se osjeti da su napokon pronašli svoj pravi glazbeni smjer, odnosno zvuk koji će ih vrlo vjerojatno definirati i ubuduće. “Spock’s Beard” doduše nije njihov prvi album na kojem dokazuju svoju izvanrednu sposobnost spajanja elemenata klasičnog simfonijskog prog rocka u stilu njihovih uzora kao što su Yes, Genesis, ELP, Kansas itd. s funkom, bluesom, hard rockom, popom i jazz fusionom. No, ovo je prvi album na kojem im je napokon uspjelo postići onu pravu glazbenu ravnotežu između njihova oduvijek zaštitnog simfonijskog prog rock zvuka i ostalih stilskih izleta, a da album pritom ne izgubi nit. Kao cjelina izrazito je fluidan i ne koče ga nikakvi dulji AOR izleti, što je naravno više nego dobrodošlo. Čak su i tekstovi vidljivo napredovali u odnosu na prijašnje klišeje “američke priče o običnom dečku koji se nađe u tuđem svijetu”, iako su i dalje jedna od njihovih slabijih strana. Nickov vokal tehnički je napredovao još od prošlog albuma i odiše još više autoritetom, a mijenja se kao kameleon i često je upravo njegov vokal nosivi element benda. Njihov je zvuk također postao nešto mračniji, a mjestimice i opskurniji, što je zacijelo posljedica većeg udjela Alanovih gitarističkih vragolija (inače trenda koji su započeli već s “Feel Euphoria” (2003)), pri čemu Ryove klavijature i dalje zauzimaju važan dio njihove glazbe. Dulji pojedinačni solistički ispadi ovaj su put ustupili mjesto skladbama s glavom i repom, u kojima se osjeti ravnomjeran doprinos svih članova benda.
Već na uvodnom epu “On A Perfect Day”, koji ima sve prepoznatljive elemente benda, slušatelj shvati da je ovaj album opet malo drugačiji, a opet vjeran njihovu vlastitom glazbenom izričaju, dok se s lakoćom poigravaju elementima simfonijskog proga, funka i fusiona, a da pritom ne podsjećaju ni na jedan od svojih brojnih glazbenih uzora. Od veličanstvenih simfonijskih pasaža do robusnih gitarskih solaža, intenzitet skladbe ne popušta tako lako. Instrumental “Skeletons At the Feast” po mom mišljenju spada među šačicu njihovih najboljih stvari uopće, na kojoj oduševljavaju izvanredne Okumotove vragolije na klavijaturama kao i sirova ritam linija s isprepletenim, često opskurnim Alanovim gitarskim solažama, koje završavaju pravom instrumentalnom kataklizmom. Slušatelj ovdje doista ima osjećaj da se našao usred plesa smrti, ali bez previše mračne atmosfere. Pomalo funky i hard rockerski obojen projektil “Is This Love” pravi je stilski preokret koji slušatelja otpuhne svojom udarnom izravnošću. “All That’s Left” oduševljava atmosferičnom melankolijom. Nick opet potvrđuje da je barem jednako dobar pjevač kao i bubnjar, i obrnuto. Jedanaestominutni “With Your Kiss” otvara se kao balada puna atmosferičnih zavjesa na klavijaturama i s odličnim Nickovim vokalom. Negdje na sredini pretvara se u pravi šamanski ritual, kojeg diktira raznoliki jazzerski ritam. Posebno je ukusan sjajan završetak na melotronu i vrhunska Alanova solaža na slide gitari. Nakon te prog rockerske orgije opet se vraćaju funky/hard rockerskim ritmovima na “Sometimes They Stay, Sometimes They Go”, gdje Nick ponovno ima potpuno drugačiju boju vokala. Da bendu godnu izvanredni kontrasti potvrđuje i “The Slow Crash Landing Man”, u kojoj do izražaja dolaze i njihova melankolična i njihova šaljiva narav. Ovu skladbu krase i izvrsni orkestralni aranžmani na orguljama i briljantna Alanova solaža. Na zabavnom “Wherever You Stand”, koji ponekad zvuči kao njihov odgovor na moderne Deep Purple, čak se poigravaju i s bluesom. Ni ovaj put ne smije izostati barem jedna balada, a to je klavirska uspavanka “Hereafter”, koja služi upravo toj svrsi, iako Nicku izvanredno leže takvi vokalni dodaci. Nedvojbeno jedan od manje zanimljivih trenutaka albuma, koji označava kraj njegova prvog dijela. Slijedi, kao što je već pomalo tradicija benda, dulja suita naslovljena “As Far As The Mind Can See” s odličnim uvodnim dijelom “Dreaming In the Age Of Answers”, koji je po mom mišljenju jedna od njihovih najboljih stvari uopće. Izvanredan neo prog rockerski uvod sa slasnim prijelazima i melodičnim refrenima, koji se u drugom dijelu preko puhačkih aranžmana prelije u pravi jazz fusion. “Here’s a Man” na odličan način nastavlja njihovo novostečeno veselje poigravanja s vrhunskim jazz fusionom. Nick opet oduševljava vokalnim akrobacijama, dok Ryo nudi nekoliko impresivnih solaža na hammond orguljama, koje će zasigurno zadovoljiti svakog ljubitelja tog instrumenta. “They Know We Know” ima odlične orkestralne aranžmane na klavijaturama i puhačima te izvrstan, za bend na daleko prepoznatljiv ritam. Ovdje mogu reći da je riječ o jednoj od njihovih zaštitnih stvari, koje vole stvarati još od svojih početaka. “Stream Of Unconscioussnes” prava je poslastica za sve ljubitelje vrhunskog simfonijskog proga s opsežnim orkestralnim umetcima te raznobojnim gitarskim i klavijaturskim solažama. Na kraju sadrži i iznenađujući refren, koji vokalno ponovno povlači paralele s odličnim “Dreaming In the Age Of Answers”. Spock’s Beard su oduvijek imali izniman smisao za stvari koje slušatelja uzdižu i pročišćavaju svojom duhovnom obojenošću, ovaj put bez i najmanje pretjerivanja ili nepotrebnog patosa u tekstovima. Završni “Rearranged” onaj je emocionalni završni progresivni ep koji prosječni ljubitelj benda već nekako potiho očekuje i na kojem uspješno spajaju sve svoje stilske preobrazbe, od težih hard rockerskih izleta do simfonijskih pasaža, u savršenu cjelinu.
Majstori modernog progresivnog rocka istoimenim su albumom ponudili izniman zreo uradak, koji je ujedno vjerojatno i njihov najzreliji album uopće, iako ne dosežu visoke ambicije albuma iz Nealova razdoblja kao što su, primjerice, “Snow” (2002) ili “V” (2000), koji će vjerojatno ostati njihova najveća remek-djela. Zato pak predstavlja nedvojben korak naprijed u njihovu glazbenom razvoju i jasnu potvrdu benda koji je konačno zakoračio u svoje novo stvaralačko razdoblje, uz to da u zalihi imaju još poprilično skrivenog potencijala, odnosno iznenađenja. “Spock’s Beard” je time najbolji album benda nakon Nealova odlaska, koji slušatelja u to uvjeri već nakon nekoliko preslušavanja i zasigurno spada među najbolje albume progresivnog rocka objavljene u posljednjih nekoliko godina. “Spock’s Beard” je tako bez sumnje jedan od glavnih kandidata za prog rock album godine 2006.
Postava
Nick D’Virgilio – vokal, bubnjevi, udaraljke, gitara, bas gitara, klavijature
Alan Morse – gitara, prateći vokal
Dave Meros – bas gitara, bas pedale, prateći vokal
Ryo Okumoto – klavijature, prateći vokal
Produkcija
Spock’s Beard
Popis skladbi
1. On A Perfect Day (7:47)
2. Skeletons At The Feast (6:33)
3. Is This Love (2:51)
4. All That’s Left (4:45)
5. With Your Kiss (11:46)
6. Sometimes They Stay, Sometimes They Go (4:31)
7. The Slow Crash Landing Man (5:47)
8. Wherever You Stand (5:09)
9. Hereafter (5:01)
As Far As The Mind Can See
10. Part 1: Dreaming In The Age Of Answers (4:49)
11. Part 2: Here’s A Man (3:28)
12. Part 3: They Know We Know (3:18)
13. Part 4: Stream Of Unconsciousness (5:23)
14. Rearranged (6:07)
Trajanje albuma: 77:15
