Izdavačka kuća: Giant Electric Pea
Datum izlaska: 19. 5. 1998.
Produkcija: Spock’s Beard
Trajanje albuma: 56.22 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
»The Kindness of Strangers« bio je treći studijski uradak američkih progrockerskih revitalista Spock’s Beard, koji su u drugoj polovici devedesetih, uz Šveđane The Flower Kings, bili vodeći predstavnici tzv. trećeg vala progresivnog rocka. Ambicioznom kvintetu pod vodstvom genijalnog pjevača i multiinstrumentalista Neala Morsea nikad nisu nedostajale zanimljive ideje uz istodobno oživljavanje simfonijskog progresivnog rocka iz njegovih zlatnih dana.
Nakon dva vrlo snažna studijska albuma koji su učvrstili njihov status progrockerske velesile, »The Kindness of Strangers«, objavljen 1998., bio je logičan nastavak skladateljskog i aranžerskog procvata ‘spockobradaca’ na prethodniku »Beware of Darkness« (1996). Barem polovica skladbi na ovom sjajnom albumu danas spada među obvezne koncertne standarde i njihove najomiljenije stvari. Jedno od glavnih ‘oružja’ Spock’s Beard oduvijek su bile moćne vokalne harmonije, jer Neal nije bio jedini talentirani pjevač u ovom sastavu, a imao je ravnopravnog vokalnog partnera u bubnjaru Nicku D’Virgiliu, koji se kasnije također iskazao kao nadaren multiinstrumentalist. Nick je Neala nakon njegova odlaska 2002. vrlo uspješno naslijedio kao glavni vokalist.
Već uvodna kompozicija »The Good Don’t Last«, prva od tri epske kompozicije na »The Kindness of Strangers«, osvaja slušatelja gotovo savršenim, iznimno skladnim spajanjem eklektičnosti, kompleksnosti i melodičnosti. Spock’s Beard nikad nisu skrivali brojne utjecaje legendi progresivnog rocka predvođenih sastavima Genesis, Yes, Gentle Giant, Kansas i King Crimson, kao ni nekih klasičnih rock bendova poput Deep Purple i Beatlesa, no istodobno su tim utjecajima uvijek dodavali vlastite artističke elemente.
I »In The Mouth of Madness«, pravi vrtuljak različitih stilova u kojem, osim Nealove kameleonske vokalne izvedbe, oduševljavaju prije svega klavijaturističke vragolije u režiji genijalno-ludog Rya Okumota, danas je već ‘ponarodnjena’ među ljubiteljima ‘spockobradaca’. »Cakewalk On Easy Street« u uvodnom dijelu sadrži i prstohvat jazz rock fusiona, koji je oduvijek bio blizak gitarskom majstoru Alanu Morseu, Nealovu mlađem bratu, koji je danas jedini preostali osnivač.
Romantična balada »June« brzo se nametnula kao svojevrsna neslužbena himna grupe, koja za ‘spockobradce’ ima sličan status kao »Lady In Black« za Uriah Heep ili »Dust in the Wind« za Kansas, s tom važnom razlikom što su Nealov tekst i ambijent mnogo veseliji od obje spomenute rock klasike. U poticajnim vokalnim harmonijama nemoguće je previdjeti utjecaje Yes. »Strange World«, u kojem Nealovo vokalno kameleonstvo ponovno oduševljava, nešto je udarniji uradak u kojem se mogu naslutiti i neki hardrockerski utjecaji.
Malo je Spock’s Beard stvari među njihovim sljedbenicima steklo tako ikonički status kao prekrasna epska pustolovina »Harm’s Way«. Nju je Neal uživo više puta svirao i kad već odavno nije bio član svog izvornog benda. Veličanstveni uvodni instrumentalni dio pomalo podsjeća na Kansas, dok je poticajni, pobjednički refren jedan od Nealovih najboljih takvih podviga. No time briljantnih dostignuća na »The Kindness of Strangers« još nije kraj.
Na kraju albuma nalazi se naime »Flow«, još jedna sjajna epska avantura podijeljena u tri sekcije. Ovdje je Nealu pri pisanju teksta, u kojem će mnogi već naslutiti rane ‘začetke’ multiinstrumentalistova kasnijeg kršćanskog zanosa, pomogao Tony Ray. Suradnja s vanjskim autorima tekstova i glazbe za Spock’s Beard je nakon 2003., kad Neala više nije bilo u bendu, ionako postala ustaljena praksa. Uvodna sekcija »True Believer« povremeno podsjeća na blisko srecanje Gentle Gianta i Genesisa, ali na takav način da bend te utjecaje dobro začini posve samosvojnim aranžerskim idejama. »A Constant Flow of Sound« središnja je sekcija, puna kontrapunktnih ritmičkih varijacija u režiji dvojca D’Virgilio/Meros, briljantnih simfonijskih aranžmana, eklektičnih gitarskih pasaža i briljantnih vokalnih harmonija. Potonje su oduvijek bile glavna odlika ove uvijek ambiciozne grupe. Svečana i istodobno nostalgično obojena završna sekcija »Into the Source« zahvaljujući Nealovu vokalu i Alanovim suptilnim gitarskim pasažama puna je pobjedničkog elana, što je provjerena formula koju je stariji i razvikaniji od braće Morse u karijeri ponovio nekoliko puta.
»The Kidness of Strangers« dodatno je učvrstio ugled Spock’s Beard kao jednog od dvaju glavnih stupova popularizacije trećeg vala progresivnog rocka, što pod ravnanjem takvog skladatelja i glazbenika kao što je Neal Morse nije bilo nikakvo iznenađenje. »The Kidness of Strangers« nije najambiciozniji uradak ‘spockobradaca’ iz Nealove ere, ali je zasigurno jedan od najuravnoteženijih i odlična ulazna točka za sve one koji još ne poznaju njihov lik i djelo.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Good Don’t Last (10:02) :
– a) Introduction
– b) The Good Don’t Last
– c) The Radian Is
2. In the Mouth of Madness (4:44)
3. Cakewalk on Easy Street (5:01)
4. June (5:26)
5. Strange World (4:18)
6. Harm’s Way (11:03)
7. Flow (15:48) :
– a) True Believer
– b) A Constant Flow of Sound
– c) Into the Source
Postava:
Neal Morse – vokal, klavir, sintesajzeri, akustična & električna gitara
Alan Morse – gitara, čelo, Mellotron, prateći vokal
Ryo Okumoto – Hammond, Mellotron
Dave Meros – bas gitara, prateći vokal
Nick D’Virgilio – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal
Gostujući glazbenici:
Eric Brenton – violina na skladbi br. 1
Jackie Suzuki – violina na skladbi br. 1
Melissa Hasin – čelo na skladbi br. 1
Tom Tally – viola na skladbi br. 1
