Izdavač: Parlophone Records / BMG
Datum izdanja: 3. 9. 2021.
Produkcija: Kevin Shirley
Trajanje albuma: 81.58 min (2CD)
Žanr: Heavy Metal / N.W.O.B.H.M.
Ocjena: 7.0/10
Gotovo šest godina morali su štovatelji najveće britanske metal institucije Iron Maiden čekati na izlazak njihova novog, sedamnaestog studijskog albuma, »Senjutsu«, što na japanskom znači ‘taktika i strategija’. Nasljednik prethodnika »The Book of Souls« (2015, RockLine recenzija) u studiju je snimljen još početkom 2019., no zbog posljedica koronakrize na njegov se izlazak čekalo još dobre dvije godine. I ovaj put riječ je o dvostrukom albumu koji sadrži barem dvadeset minuta previše glazbe da bi se moglo govoriti o albumu zbog kojeg se isplatilo čekati čak šest godina, jer je većina stvari na »Senjutsu« apsolutno prerastegnuta, dok prevladavaju predvidljivost i kronični manjak osvježavajućih ideja.
Iron Maiden su se već na prethodna tri albuma s dugim skladbama, koje se obično nisu pomaknule nikamo i koje su često obilježavali predvidljivi, repetitivni motivi, na svaki način trudili izaći što veći ‘progresivci’, ali im to nikako nije polazilo za rukom, dok je njihovo (kvazi)intelektualstvo pri pisanju tekstova, osobito u posljednjem razdoblju, često dostojno sažaljenja. Na prošlom im je albumu takve mane nekako uspijevalo prikriti nekim osvježavajućim trenucima, no ovaj su se put na većini stvari već toliko ‘ispjevali’ da se to više nije dalo sakriti.
Kao cjelina, »Senjutsu« je nešto melankoličniji i ‘mekši’ uradak u usporedbi s nekim drugim albumima ove legendarne grupe u posljednjih dvadeset godina, dok Iron Maiden kod predvidljivog recikliranja već čuvenih ‘keltskih’ motiva, dualnih gitarskih harmonija i razvučenih akustičnih uvoda odnosno završetaka jednostavno ne mogu iz svoje kože. S povećalom bi na »Senjutsu« uzalud tražio ičega doista osvježavajućeg i uzbudljivog
Poglavica Iron Maidena Steve Harris, koji je uz bas gitaru ponovno odsvirao i klavijature, opet je imao veću skladateljsku inicijativu, iako je to ovaj put donijelo vrlo različite rezultate, što vrijedi i za kompozicije nastale u potpuno samostalnoj režiji. Na kraju albuma nalazi se Harrisova epska trilogija koja, kao i većina stvari na »Senjutsu«, ostavlja pomiješane osjećaje, ali za malenu ipak popravlja sveopći blijedi dojam. Tri zamjetnije skladbe doprinijela je dugogodišnja skladateljska veza Brucea Dickinsona i Adriana Smitha, dok Dave Murray prvi put nakon »Powerslave« (1984) nije doprinio niti jednu skladbu.
Bruce je za pjevača starijeg od 60 godina još uvijek u vrlo pristojnoj formi, osobito ako ga usporedimo s većinom njegovih vršnjaka, dok je Nicko svojim bubnjevima jedan od najzaslužnijih što se stara Iron Maiden lokomotiva s različitim učincima i u studiju još nekako kreće naprijed, iako joj sve više nedostaje pogonskog goriva. Treba pohvaliti i sva tri gitarista, iako ritam gitare u produkciji često zvuče ‘isprano’. Za produkciju, koja lavovskom dijelu kompozicija na »Senjutsu« čini medvjeđu uslugu, iako se većina Iron Maiden sljedbenika već odavno navikla da ona više nikad neće biti na razini one iz osamdesetih, kad se za nju brinuo Martin Birch, ponovno je bio zadužen ‘stari drugar’ Kevin Shirley.
Eddie, neslužbeni sedmi član benda, koji na naslovnici Marka Wilkinsona podsjeća na Yoshimitsuja iz japanskih igraćih franšiza Tekken i Soul Calibur, u svojoj je karijeri već bio gotovo sve. Na »Senjutsu« otišao je u razdoblje feudalnog Japana i postao samuraj, iako je katanu u rukama držao već na koncertnom EP-ju »Maiden Japan« (1981). Iron Maiden su u svojim najboljim godinama, prije svega na staroegipatski obojenom »Powerslave«, futuristički začinjenom »Somewhere Out in Time« (1986) i mistikom protkanom »Seventh Son of a Seventh Son« (1988), uspijevali spojiti određenu ideju odnosno koncept s odgovarajućim glazbenim ambijentom, ali im to već godinama, usprkos golemom trudu, nikako više ne polazi za rukom. Tako je i na »Senjutsu«, na kojem se ne može očekivati nikakve tradicionalne motive iz dalekoistočne glazbe koji bi temeljito poživjeli atmosferu i ‘uskladili’ je s naslovnicom. To je za Iron Maiden već ‘viša znanost’, iako im baš godi kad ih tko slučajno proglasi metal ‘progresivcima’.
Sva prije spomenuta skladateljska, aranžerska i konceptualna ispraznjenost čuje se već na uvodnoj i ujedno naslovnoj skladbi. Jedini tradicionalni japanski element predstavlja nekoliko sekundi dug uvodni ritam na udaraljkama. Kao cjelina, ovaj skladateljski umotvor između Harrisa i Smitha, zbog razvučenosti i ritmičke repetitivnosti te potpuno neizražajnog refrena, jedna je od najdosadnijih uvodnih skladbi u cjelokupnoj povijesti Iron Maidena i loša preporuka za nastavak albuma.
Dojam donekle popravlja »Stratego«, koji je izašao kao drugi singl sa »Senjutsu«. Stratego nije ime novog člana Gospodara svemira, nego naziv popularne društvene igre koja je osobito na Zapadu postala omiljena nakon Drugog svjetskog rata. Iako je riječ o prilično predvidljivoj stvari uz koju će većina sljedbenika odmah pomisliti gdje je već čula određeni motiv i glavnu gitarsku frazu, sadrži dobar refren i odgovarajuće epske gitarske harmonije koje se lijepo uklapaju.
Još bolje ispada »Writing On the Wall«, središnji singl s ovog albuma i jedan od rijetkih trenutaka na »Senjutsu« koji ne odlazi u zaborav nakon prvog slušanja i doista sadrži ‘opipljiv’ refren. Čak i lagano bluesom obojeni nosivi rif za suvremene Iron Maiden prilike zvuči prilično osvježavajuće. Treba priznati da je ovo jedan od boljih singlova Iron Maidena u posljednjih dvadeset godina, a isto vrijedi i za njegov popratni video.
»Lost In a Lost World« jedna je od dosadnijih kompozicija na »Senjutsu«, o čemu govori već njezin neoriginalan naslov, jer su ga The Moody Blues za skladbu istog imena iskoristili prije gotovo pedeset godina. Uvodni, akustično usmjereni dio vuče se i vuče te se nikamo ne razvija, dok se nakon prijelaza keltski obojene gitarske harmonije ubrzo počinju ponavljati ‘u nedogled’. Da je ova skladba upola kraća, sigurno bi bila puno zanimljivija. Solidni »Days of Future Past«, jedna od rijetkih stvari odgovarajuće duljine, oslanja se prije svega na pompoznost, Smithovo karakteristično gitarsko soliranje i Dickinsonove još uvijek respektabilne vokalne kvalitete.
»The Time Machine«, rezultat skladateljske veze Harrisa i Janicka Gersa, unatoč tome što sadrži mnogo vremenskih promjena, spada u kategoriju ‘zaboravljivo’, dok bend ovu posve prosječnu skladbu razvlači preko svih razumnih granica. Dojam opet donekle popravlja Dickinsonov i Smithov melankolično-mračni umotvor naslovljen »Darkest Hour«, koji sadrži dobre instrumentalne dionice i solidno gradiranje atmosfere. S pamtljivijim refrenom sigurno bi ispao još bolje.
Zatim slijedi Harrisova ambiciozna trilogija od tri djela duga više od deset minuta, koja bi mogla biti jedinstvena suita od tri međusobno povezana odsječka. Ta trilogija, svojevrsni Harrisov odgovor na Dickinsonov »Empire of the Clouds« s prethodnog albuma, po kvaliteti pojedinih skladbi ispada prilično različito. Prvi dio trilogije, »Death of Celts«, nedvojbeno je najslabiji ostvaraj među tri epa, i to ne samo zbog gluposti od naslova i ‘brenkanja po žicama’ svim škotskim, irskim i velškim štovateljima Iron Maidena. Ova skladba primjer je potpunog recikliranja starih motiva i ne skriva da je slabiji nastavak »Virtual XI« (1998) klasika »The Clansman«, jer ih povezuje srodan tekst o buntovnim keltskim klanovima i tome primjereni keltski motivi. Nažalost, u nastavku ubrzo ispada razvučeno i repetitivno.
»The Parchment« je bez dvojbe najbolji ostvaraj Harrisove završne trilogije i jedna od rijetkih kompozicija na »Senjutsu« za koju se može reći da je Iron Maidenima u cijelosti uspjela. Tome je sigurno doprinijelo i to što je riječ o najtvrđem djelu na ovom relativno melankoličnom i ‘mekanom’ albumu. Gradacija ambijentalne drame ovaj put teče na inteligentan način, a i instrumentalne dionice s naglaskom na epskim gitarskim harmonijama ovaj su put na izvrsnoj razini uz povoljno tempirane vremenske prijelaze.
Dobro, usprkos prilično predvidljivom akustičnom uvodu, ispada i završni »Hell On Earth«, koji bi s nešto kraćim trajanjem možda čak mogao postati vrhunac cijelog albuma. Ako ništa drugo, album završava u tradicionalnom epskom Iron Maiden stilu. Moglo bi se reći da posljednje dvije kompozicije donekle popravljaju ne pretjerano oduševljavajuće osjećaje koje za sobom ostavlja »Senjutsu«, no to je premalo da bi se članovima benda moglo čestitati na još jednom dobro obavljenom studijskom poslu.
U cjelokupnoj diskografiji Iron Maidena »Senjutsu« nažalost ispada kao prilično prosječan i trenutačno dosadan uradak koji pri izlasku nije opravdao visoka očekivanja većine Iron Maiden sljedbenika. Od svih albuma nakon povratka Dickinsona i Smitha 1999. »Senjutsu« je uvjerljivo najmanje zanimljiv i unatoč sveopćoj melodičnosti i dostupnosti prilično ga je teško slušati a da slušatelja usput ne uhvati drijemež. Iako na »Senjutsu« nema nijedne skladbe koja bi se mogla označiti izrazito lošom, nema ni nijedne koja bi se mogla proglasiti pravom Iron Maiden klasikom i jednom od boljih kompozicija u posljednjih dvadeset godina. S druge strane, ovo su još uvijek prepoznatljivi Iron Maiden i čak su i njihovi slabiji ostvaraji još uvijek bolji od ostvaraja većine njihovih oponašatelja, a kamoli suvremenih ‘mainstream’ bendova, koji se i pri izlasku prosječnog albuma poput »Senjutsu« mogu samo klanjati pred engleskim metal legendama.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
CD1.:
1. Senjutsu (8:20) – Smith/Harris
2. Stratego (4:59) – Gers/Harris
3. The Writing On The Wall (6:13) – Smith/Dickinson
4. Lost In A Lost World (9:31) – Harris
5. Days Of Future Past (4:03) – Smith/Dickinson
7. The Time Machine (7:09) – Gers/Harris
CD2.:
1. Darkest Hour (7:20) – Smith/Dickinson
2. Death Of The Celts (10:20) – Harris
3. The Parchment (12:39) – Harris
4. Hell On Earth (11:19) – Harris
Postava:
Bruce Dickinson – vokal
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara
Janick Gers – gitara
Steve Harris – bas gitara, klavijature
Nicko McBrain – bubnjevi
Hm, tole pa ni slišati nič kaj vzpodbudno. Me pa be preseneča, sploh ker sem pri Maidenih že dolgo valentines razočaranj. Morda tudi zaradi previsokih pričakovanj. Zadnji album, ki me je v celoti navdušil, je Somewhere In Time, na trenutke pa sem začutil klokotanje po żilah še ob Fear of the dark.
Mi pa ob Maidnih vedno pridejo v glavo skrivnostna pota uspehov v glasbeni industriji. Namreč, kako so trije največji hard in heavy bandi postali zares veliki šele precej let po izdaji svojih najboljših albumov in še kar naprej polnijo stadione, kljub temu da že več destletij niso posneli ničesar zares vthunskega. V mislim imam seveda Maidne, AC/DC in Metallico.
JA absolutno. Pri men se konča vse s prvimi osmimi albumi (plus Live After Death seveda). Potem pa prebliski. Fear of the Dark, bi moral biti enojen, gor je nekej super zadev, ki so spregledane. The Fugitive, Aparition, Childhood’s End, ampak tud nekaj off shootov kot sta Weekned Warriors, pa Judas Be My Guide, From Here To Eternity pa mi gre vsa tolk na živce kot Holy Smoke.
Men je kot celota potem res edini album oziroma edina dva Brave New World plus hja, bogoskurnstvo gor ali dol, The X Factor.
Ja tale novi album, je pa men osebno spet vsaj 40 minut predolg. Ma nekaj zelo dobrih momentov, ampak v celoti zvodenijo, album potegne ven Harisova trilogija na koncu, plus par vmesnih zadev, sploh tam kjer sta avtorja Smith in Dickinson.
Očitno so se fantje skozi leta precej spremenil. Hecno mi je to, da na novi plati ni enga mal bolj hitrega komada, otvoritveni naslovni na tem mestu nikakor ne bi smel stat, ampak okej, to je njihova odločitev. Škoda. Muska ostaja dobra – overall odbra, samo dolgočasna je postala. Predvidljiva in izživeta. In to za popizdit dolgočasno izživeta.
Vseen si bom pa vinil nabavu, če ga kdaj v kaki štacun zagledam (prek interneta ne maram naročat), ostanem raj na mp3-jih 😀
Omenjaš, da je album predolg, sem razmišljal o ten, da je pravzaprav zelo malo odličnih albumov nad 60 minut. Takole na hitro se spomnim samo Psychotic Supper in Hysterie, ki sta res klasa, po drugi strani pa mi takoj pride na pamet kopica takih, ki bi jih bilo bolje skrajšati. Na prvem mestu seveda obeh Use Your Illusion, iz katerih bi lahko sestavil odličen en album.
V bistvu je izum CDja v tem smislu precej škode naredil, tudi za stare albume mi je ljubše, če so brez bonus trackov. Sploh ce gre za neizdane pesmi – če pred 35 leti niso bile dovolj dobre za na album, zakaj bi bile zdaj?
Ja odlične albume nad 60 minut je mogoč najt še največ v sferah progresivnega rocka, ampak dejansko tam minutaža do 50 minut tud pri proggerskih platah povsem zadošča. Bolš pustit kakšne ideje za naslednji album.
Somwehere In Time je mislim da okol 55 minut dolg in je pravzaprav delo perfekcije. Nič mu ne moreš odvzet, nič dodat, se prav skor eno uro hehe. Men osebno daleč najljubši I.M. album.
To je komplet res. CD na katerga spravš 80 minut, je precej razvrednotil enega izhodnih umetniških postulatov pri ustvarjanju glasbe: “kratko in jedrnato” 🙂
Ko sem prebral recenzijo, sem vedel, da bo album mojstrovina. In prav sem imel.
Evo, danes sem prvič poslušal in se strinjam z vsem, kar si napisal. Reciklirano, sploh tisti keltski kitarski motivi, zaradi katerih mer album spomija na shredderske instrumentalne albume iz osemdesetih, ne zaradi same glasbe, ampak ker sploh ne ločim več komadov med seboj. Ves čas se počutim, kot bi poslušal neke previously unreleased bonus tracke iz obdobja Seventh Son.
Predvsem mi manjka nek hiter, udaren komad, kot je bil denimo Be Quick Or Be Dead, da ne segam v itak nedosegljiva osemdeseta.
Ena pesem mi je pa zelo všeč, in sicer Darkest Hour, ki pa mi zveni bolj kot pesem iz Dickinsonovih solo časov, morda bi pasala na Balls To Picasso.
Mene osebno je album pozitivno presenetil. Je kot celota izjemno poslušljiv, komadi Days Of Future Past in vsi štirje s CDja 2 dve gredo pa pri meni v favourites. Neizvirno? Mogoče, ampak ali res kdo želi izvirne Maidene?? Definitivno ni tako slabo, kot govori ta recenzija, ljubitelji Iron Maidenov ne bodo razočarani IMHO.