Steve Howe: Love Is

0 162

Izdavač: BMG Rights Management (UK) Ltd
Datum izlaska: 31. 7. 2020
Produkcija: Steve Howe
Trajanje albuma: 43.25 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 7.0/10


Steve Howe je u karijeri, među ostalim, položio i sve ispite iz snimanja lošeg albuma. Neugodna uvodna rečenica, koja se pokaže »crvenom niti« ovog teksta. Cijenjeni gitarist, jedan od najcjenjenijih, koji je svojim priključenjem jednoj od ključnih skupina progresivnorockerskog pionirstva 1970. polako počeo pokazivati koliko različitih i neprobanih glazbenih prostranstava rock još može apsorbirati, da bi pritom u nasljeđu postao još bogatiji, još izazovniji i još inspirativniji. Steve Howe i danas se smatra jednim od glavnih aktera oblikovanja i utemeljenja žanra progresivni rock, i to rečeno ravno. Njegov je doprinos u konačnom zbroju važan čimbenik za razmah razvojnih sfera rocka u prvoj polovici sedamdesetih godina.

Pa zanimljivo je da je čovjek sve do Yes albuma »Relayer« (1974) pokazao cijeli svoj repertoar i glavninu svojih gitarskih trikova i »podvala«. Njegov stil i zvuk postali su doduše zacementirani i na milju prepoznatljivi te temeljni čimbenik o kojem ovisi glazbeni dosje bilo koje skupine (Yes, Asia, pa i GTR i ABWH), kao i samostalnih albuma, kojih je Steve u karijeri izdao poprilično mnogo. Međutim, od sredine sedamdesetih čovjek se u artizmu više nije razvijao dalje. Niti je idejno više previše iznenađivao, iako je nekoliko njegovih studijskih albuma, svih hvale vrijednih, instrumentalne naravi. To je vrijedno istaknuti kad se osvrnemo na najnoviji uradak »gospodina Sove« –  kako legendarnog gitarista zbog izgleda rado šaljivo nazivaju, nazvan »Love Is«.

Steve je umjesto Howe na tren postao Steve Love. I što je za Stevea Howea ljubav? Apsolutni unutarnji mir i generiranje besprijekorno pozitivnih vibracija, uz koje okolina odmah procvjeta, a i najnamrgođenija i zlovoljna čela postanu sinonim za katarzu sreće. Možda doista. Pogotovo kad tome dodaš da se čovjek već niz godina bavi transcendentalnom meditacijom, kojom svakodnevno ispunjava svoju personu i da je svoj posljednji odrezak pojeo na američkom dijelu turneje Yes 1972. To se dobro pokazalo u vremenima Yes – dakle starim vremenima, a danas, i uopće zadnjih petnaestak godina, čovjek bi poželio da Howe ipak povremeno u restoranu naruči koji srednje pečeni biftek. Ta pretjerana skuliranost vidi se u obilju ringa-raja-stih melodija, kojima su puni posljednji »post Anderson era« Yes albumi, ali i njegovi studijski albumi odnosno albumi »left over« materijala, koji izlazi u njegovoj »Homebrew« seriji i koji djeluju vrlo lagodno i daju dojam da je »gospodin Sova« vrlo brzo zadovoljan idejnim dosegom svog novodobnog komponiranja. Napokon, to odražava i »Nexus«, zajednički album s pokojnim sinom Virgilom, koji je Howe vrlo manjkavo dovršio (i u ulozi producenta).

»Love Is« je još jedan takav album pomiješanih osjećaja. Na njemu je deset skladbi. Pet je instrumentalnih, a pet vokalnih. Čim se album otvori skladbom Fulcrum, jasno je tko je s nama. Profinjena fuzija spokojno i cerebralno-ezoterično odmjerenih tonova, potkovanih povremenim jazzy »fingerstyle« figurama i lagahnim, do razigrano sunčanim, keltskim sentimentom mistike, što inače obilježava Howeovu markantnost gitarske svirke. Sve je tu. Od plejade žičanih »egzotičnih« instrumenata, steel gitare, dvanaestožičane akustične gitare i organske zvučnosti najskupljih poluakustičnih gitara. To oslikava otvarački instrumental Fulcrum.  Steve je svirao bas gitaru (instrumentalne točke), pridonio je klavijature. Ukratko, albumu je posvetio puno vremena. Brušenju aranžmana.

Pet komada je vokalnih. Nažalost. Još je veća ironija da na albumu u ulozi pratećeg vokalista sudjeluje aktualni pjevač sastava Yes Jon Davison. Bolje bi bilo da je stvar obrnuta i da Howe pridonese prateći vokal, ali tada bi album postao preveliki približak aktualnim Yes. Ovako pak Howeovo brundanje, naprosto unakazi pola albuma. Dakle da. »Love Is« bi u tom slučaju značila i bezgraničnu Howeovu ljubav prema pjevanju, koju ne zaustavlja baš ništa. I posljedično slabija kvaliteta točaka koje izdaš na albumu. Vrhunac te slatkoće, ako ne i patetike, koja na trenutke djeluje već prilično usiljeno, je vokalna Imagination, koju je Howe posvetio svojoj »buci-buci« unuci Zani. Od vokalnih komada najviše potencijala nosi Love Is A River, koja u aranžiranju djeluje još najviše »progresivno«.

»Love Is« posjeduje inače vrlo lijep artistički potencijal. Pogotovo da Steve Howe na pet skladbi albuma ne pjeva. Međutim, čovjek se odlučio drukčije i tako je dobro, jer mu tako pač nalaže artistička sloboda. Nada da ćemo dobiti nešto takvo što je zračio barem još »Spectrum« (2005) pokazala se utopijski praznom brbljarijom, neispravljivog fana starih dobrih Yes, što je tek potvrda da nije pregazilo vrijeme samo Stevea Howea, već i recenzenta ovog teksta, jer će radije i ubuduće ostati pri slušanju prva tri Howeova studijska uratka. Ljubitelji Stevea Howea ovaj će album dakle bezuvjetno uvrstiti u zbirku, ostali će oprezno čitati među onim uradcima na kojima je ovaj inače visoko cijenjeni glazbenik zračio više domišljatosti, kreativne bodljikavosti i  privlačne te eksperimentalne samo-izazovnosti. Očito i pretjerana, pa gotovo suvišna ljubav, s vremena na vrijeme, izazove i nešto štete.

Autor: Aleš Podbrežnik

Popis skladbi:
01. Fulcrum
02. See Me Through
03. Beyond The Call
04. Love Is A River
05. Sound Picture
06. It Ain’t Easy
07. Pause For Thought
08. Imagination
09. The Headlands
10. On The Balcony

Postava:
Steve Howe – gitara, steel pedal, klavijature, vokal na skladbama br. 2, 4, 6, 8 i 10, bas gitara na skladbama br. 1, 3, 5, 7 i 9
Jon Davison – prateći vokal i bas gitara na skladbama br. 2, 4, 6, 8 i 10
Dylan Howe – bubnjevi


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići