Lokacija: Videm (Udine) / Castello Di Udine / Italija
Datum: petak, 1. 7. 2022
Steve Vai! Što se još nije reklo o tom gitarističkom božanstvu? Steve Vai je onaj fenomen genijalnog glazbenika. U svemu je apsolutni posebnjak kad je riječ o samom doživljaju glazbenog univerzuma i njegovoj transformaciji od uma do prstiju. Steve Vai danas je svojevrsna legenda i u samom vrhu svjetskih gitarista kad govorimo o inovacijama u sviranju gitare, a početkom ove godine objavio je novi predivan, mogli bismo reći posve izvrstan studijski album »Inviolate« (2022, RockLine recenzija). Album je prošao kroz konkretnu fazu evolucije, a Vai je već duboko u prošloj godini privlačio pažnju s ortozom na desnoj ruci, kad je predstavio prvi novi singl za skladbu Knappstack, koju je snimio i odsvirao jednoručno. Rukom koja mu je ostala na raspolaganju. Lijevom. Za Vaia je to mala sitnica.
U tom međuvremenu do izlaska novog albuma dosta je pažnje privukla i nova gitara – zapravo glazbalo. Opet veleum od kojeg ti se naježi koža kad ga pogledaš i nije ti jasno kako uopće možeš svirati na njemu. Zove se hidra. Steve zna sve. Njemu je sve jasno. Jednostavno je naručio od momaka iz japanskog Ibaneza da želi gitaru koja neće biti konvencionalna. Japanci su Vaievoj ‘skromnoj’ želji udovoljili u svemu. U gorućoj nadi da će utažiti neiscrpni maštoviti svijet Stevea Vaia, monstruoznoj su tvorevini, punoj trnovitih detalja, uz dva gitarska vrata dodali i treći, ‘fretless’.
No, nažalost hidru te večeri nismo vidjeli na videmskom dvorcu. Posjećenost je ipak bila sjajna. Dobrih 1500 posjetitelja. Dakle, posjet mjestu na kojem je Steve Vai nastupio 7. 7. 2016., kad je u cijelosti izveo svoj najpoznatiji album »Passion And Warfare«. I evo nas opet. Na točno istom mjestu, gotovo točno šest godina kasnije. Godine lete. Nezadrživo i šuteći. Pola je deset navečer, a ikonični gitarist već stoji na pozornici. U pozadini ga prate blistava podrška razigranih snopova reflektorskog svjetla i golemo pozornicno platno. S njegove desne strane opet stoji Dave Weiner, s lijeve briljantni basist Philip Bynoe, a u pozadini, tko drugi nego iznimno živahni bubnjar Jeremy Colson. Što bismo okolišali? Postava je bila identična kao prije šest godina.
Steve Vai udario je ravno s novim albumom »Inviolate« i razigranom, ali glazbenijom Avalanchom, s opipljivom gitarskom frazom. S namjerom da odmah na početku digne publiku na noge. U tome tipu nije trebalo podići ni jednu jedinu trepavicu. U Italiji su njegovi poznati šou ekscesi i bezgranična teatralnost davno dobili državljanstvo. Publika je ispalila salve gromoglasnih uvodnih ovacija.
Ikonični gitarist, koji je prije mjesec dana navršio 62 godine, ostaje bezgranično razigran, nestašan, vihoran i u salvama neiscrpne improvizacije kipi od žeđi za pozorničkom teatralnošću, dok s nevjerojatnim uživanjem i radošću izvodi svoj materijal. Steve Vai je setlistu sicer podredio izvedbi točaka s novog albuma, ali pobrinuo se za nekoliko iznenađujućih integracija. Ponovno je u setlistu vratio, recimo, Giant Balls Of Fire, koju je uvrstio na svoj (dvostruki) ‘uživo snimljeni’ album »Alive In An Ultra World« (2001) – tko taj album poznaje, zna da se na njemu nalazi verzija skladbe izvedena na Vaievu prastarom koncertu u ljubljanskoj Hali Tivoli, gdje je nastupio 12. 4. 2000. Ahhh, nostalgijo. Dosta je iznenađenja donijela i Dyin’ Day. Riječ je o skladbi s izvrsnog albuma »Fire Garden« (1996), s kojeg rijetko čuješ na Vaievim koncertima nešto drugo osim kojeg od dijelova naslovne suite albuma. No, Dyin’ Day bila je točka koju Vai s ekipom na pozornicama sve do ove aktualne turneje uživo nikad nije izvodio. Ljupka Little Pretty odsvirana u početnom dijelu, u kojoj je Weiner uzeo u ruke električni sitar, a Vai poluakustičnu gitaru, potvrdila je da je Vai u zrelijem stvaralačkom razdoblju sve više i više posezao i za elementima organskog zvučnog karaktera.
Lijepo uravnotežen koncertni materijal. Tu je opet i klasik s »Alien Love Secret«, Tender Surrender, a nakon njega kvartet se punokrvno i neometano razletio u (improvizacijama do krajnosti) nazubljenu i fragmentiranu Lights Are On, čime se Vai u zrelosti sve više koketira i s karakteristikama jazzrock fuzije. U briljantnosti slobodnookretne kinetike, napunjene zvukom organske ‘groove’ topline izvanrednog Bynoea, Vai može biti posve bezbrižan. Budnom basistu ne promiče ništa. Bynoe je upravo u ovoj točki dobio priliku da stane u središte zbivanja, odsvira svoju solo točku i pokaže majstorstvo. Posebno poglavlje na Vaievim koncertima donosi uvijek lucidna Bad Horsie s tutnjavim gitarskim rifom, kojom je Vai na ovom mjestu prije šest godina otvorio svoj nastup i uz koju uvijek čekaš Vaievo šaljivo gitarsko oponašanje konjskog njištanja. Vai je opet pristupio više ‘bendovski’ u fenomenalno položenoj novoj Greenish Blues, gdje je pokazao kako funkcionira razumijevanje bluesa, odnosno njegova stroga transformacija po maniri ‘VAI-logije’. U repertoaru nije nedostajala ni uvijek nježna i nadobavezna Whispering A Prayer, gdje je Vai u finalu njezine izvedbe izabranim improvizacijama opet zapanjio sofisticiranim savijanjem zvukova, pri čemu se izdašnije oslonio na pomoć mikrofonije. Slušanje Vaievih skladbi uživo uvijek je drukčije iskustvo. Bez obzira jesi li njegov komad već čuo uživo ili ne. Suvišno je dodavati da Vaievo komponiranje ne krije učeničke godine kod Franka Zappe, samo što se utjecaj pokojnog Vaievog mentora u Vaievim interpretacijama očituje na Vaiev način.
Vaiev teatralni pozornički unikum nikad ne bi zasjao u svom punom sjaju bez svih dodatnih stvari koje gitaristički mesija izvodi na pozornici dok svira. To mu, uz samosvojnu glazbenu filozofiju, omogućuje sama tjelesna konstitucija mršavog dugajlije iznimno dugih prstiju, pri čemu u asocijacijama među gitarističkim herojima blizu vjerojatno uskače samo još Paul Gilbert (a taj opet radi stvari potpuno po svome). Vai dakle unosi u predstavu hrpu burleske koja je slušateljima neuobičajena. Zato je riječ o efektu neočekivanih postupaka koji zapanje. Šokiraju. To djelovanje prati zapravo svaki odsvirani ton. Bilo da Vai to postiže svojevrsnim grimasama čime se još dublje upušta u njedra nevjerojatno zabavnih humoreski. Pritom drži publiku budnom uz sebe i u trenucima koji su s gledišta glazbeno-kompozicijske kompleksnosti posebno zahtjevni. Vai je za publiku prvoklasni hipnotizer. U tome mu nema premca. Pritom zabavlja i zauzimanje njegovih najneobičnijih tjelesnih poza u kojima ti se čini da je naizgled nemoguće normalno svirati gitaru. Pa, Vai zapravo na neki način nije normalan. Recimo ljepše, da nije običan. Zato mu na gitari uspijeva zapravo sve. I ‘neobično’. I pritom se bezgranično zabavlja. Kao što se s njim zabavlja, u svom slatkom šoku opijenosti, i njegova publika.
Svojevrstan vrhunac koncerta ponovno je donijela izvedba klasika s »Passion And Warfare« (1990), For the Love Of God. Uvodno je Vai na pozornicu pozvao Dannija G-ja, inače čovjeka iz redova tehničkog osoblja njegove prateće ekipe, koji je u opernoj maniri otpjevao glavni motiv ove skladbe. S malo manje teatra, u toj je točki položaj na krajnjoj lijevoj strani zauzeo Dante Frisiello (Weinerov gitarski tehničar). Weiner se u to vrijeme premjestio za klavijature. Koncertna večer urezala se u sjećanje još po nečemu. Kad je kvartet izašao na pozornicu za obvezni dodatak, u kojem se prihvatio jednog od dijelova Firegarden Suite, Vaiu se dogodilo da mu je dio opreme otkazao. Gitara je naglo zanijemila, a Vai je pritom skrušeno ustanovio: »I’m not working!« U trenu je iz backstagea na pozornicu dojurio Vaiev dugogodišnji gitarski tehničar Thomas Nordegg. Vai nije glumio pretjeranu dramu, iako se odmah vidjelo da mu cijela stvar nije bila ni najmanje po volji. Za njega to nije prvi, a ni posljednji put. Dok su Colson, Bynoe i Wiener držali ponavljajući ritam i motiv, Vai je zgrabio mikrofon i počeo vokalno improvizirati. Pritom je istodobno izmišljao razne priče i pripovijedao ih kroz vokalnu melodiju. Teatralnosti ni u tim trenucima nije nedostajalo. Među ostalim u stilu: »My father use to say ‘porka miseria’….« I slično. »Am I working?«, Vai je tumarao po pozornici amo-tamo, dok je poput malog djeteta bez omiljene igračke raspitivao tehničara što se događa s njegovim instrumentom. Na prešernu radost svih nas ponovno je zagrmjelo iz zvučnika, pa je bend naposljetku mogao privesti kraju svoj dobra dva sata dug koncertni spektakl.
Čovjek ne zna što bi dodao, ako već nije rekao previše. Steve Vai ostaje zapanjujući i jedinstveni gitaristički as. Ne samo gitaristički as, nego glazbeni as, a njegovi koncerti apsolutna poslastica za svakoga. Za onoga tko dođe samo po dobru zabavu i za ostale, koji tijekom koncertnog šoua neprestano precizno gledaju neuhvatljivom gitaristu pod prste. Na kraju je sve skupa pomalo pokvarilo samo iskustvo susreta s cijenama službenih prodajnih suvenira, gdje se potpisani crveni vinil prodavao za 100,00 €, dok je cijena običnog crnog vinila iznosila (još uvijek svemirskih) 45,00 €, a crvenog (bez potpisa) 70,00 €. I još mali upad. U Müllerju na ljubljanskoj Čopovoj možete crni (180-gramski), dakle identični jednostruki vinil, naručiti po cijeni od 19,99 €. »Not in this lifetime dragi Steve«. Ne da nemamo, jednostavno nećemo dati, jer nismo tako glupi.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen (br. 41 i 42)
Steve Vai setlista:
1. Avalancha
2. Giant Balls of Gold
3. Little Pretty
4. Tender Surrender
5. Lights Are On (plus solo bas gitara)
6. Candlepower
7. gitarski solo (Dave Weiner)
8. Building the Church
9. Greenish Blues
10. Bad Horsie
11. I’m Becoming
12. Whispering a Prayer
13. Dyin’ Day
14. Solo bubnjevi
15. Zeus in Chains
16. Liberty
17. For the Love of God
—dodatak—
18. Fire Garden Suite IV – Taurus Bulba
