Steven Wilson “osobno” u Beču (2013)

Primoz Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

JERNEJ ČEMAS

Lokacija: Beč / Gasometer / Austrija
Datum: 02.11.2013

Steven Wilson danas je ime koje je mnogima poznato kao vokal/gitarist grupe Porcupine Tree. No mnogi ga smatraju i prenositeljem naslijeđa progresivnog rocka iz sedamdesetih u 21. stoljeće. Dakle, onog pravog progresivnog rocka, koji je promijenio mnoge poglede na stvaranje glazbe. Porcupine Tree imaju prilično velik renome, koji bi načelno mogao biti i veći, ali Steven Wilson odlučio se za solo karijeru, u sklopu koje je ove godine izdao treći solo uradak, The Raven That Refused to Sing, kojeg promovira na trenutačnoj svjetskoj turneji. U proljeće se odvila prva europska turneja, a sada traje već druga europska turneja, koja se zaustavila i u Beču, točnije u dvorani Gasometer, koja prima do 3000 posjetitelja.

Kad smo ušli u dvoranu, sve je već bilo spremno. Tepisi za Wilsona bili su usisani, a na platnu se vrtjela projekcija uličnog gitarista koji je ugađao gitaru, dok se iz zvučnika čula ambijentalna glazba sastava Bass Communion, Wilsonova sporednog projekta. Ulični glazbenik uspio je točno u osam ugoditi svoju gitaru, a zatim je počeo svirati skladbu Trains od Porcupine Tree, a na pozornicu je u tom trenutku izašao Steven Wilson, koji je spomenutom skladbom započeo današnji repertoar. Nažalost, Trains je odsviran samo akustično, unatoč očekivanjima da će se kasnije pridružiti ostatak grupe i skladbi dati onu epsku konotaciju.

Nakon ugodnog akustičnog uvoda na pozornicu je stupila grupa koja je Wilsona pratila na turneji i započela skladbom Luminol s aktualnog albuma. Isprva se doduše nije čulo baš sve do detalja, ali se vrlo brzo i taj propust ispravio. Steven Wilson ovaj je put nastupao bez karizmatičnog bubnjara Marca Minnemanna, koji je na zadnjem albumu još jednom pokazao svoju svestranost. Umjesto Minnemanna za bubnjevima je sjedio Chad Wackermann, koji je, među ostalim, svirao i s Frankom Zappom, Steveom Vaijem te drugim uglednim glazbenicima. Wilson naime drukčije nego s jazzerskim bubnjarom ne bi mogao izvesti svoj koncert, koji od bubnjara zahtijeva puno znanja i iskustva. Već se na samoj skladbi Luminol pokazalo da Wilson uza se ima same profesionalne glazbenike. Isprva je isticao basist Nick Beggs, koji je serviran zanimljivim bas linijama, a nakon njega su na svoje došli i ostali. Naravno, najviše je pozornosti imao sam Steven, koji je hodao po pozornici i diktirao ostalim članovima kada se trebaju uključiti u dio skladbe. Povremeno je sam Wilson bio već previše egocentričan (neki njegovi pokreti djelovali su previše narcisoidno), ali na svoj način logično, s obzirom na to da je Wilson producent na albumima i treba imati sve pod kontrolom i na koncertima. Steven je osim što se brinuo za vokale, svirao gitaru, povremeno je sjeo i za mellotron klavijature, gdje je svirao samo podlogu, dok je teži posao s klavijaturama cijelo vrijeme obavljao Adam Holzman.

Teško je ovdje reći tko je više isticao svojim znanjem. Svakako su mnoge oči bile uperene u gitarskog virtuoza Guthrieja Govana, koji je danas jedan od najpriznatijih gitarista, što je vidljivo u mnogim gitarskim časopisima. Sa skladbama The Holy Drinker, Drive Home i mnogim drugima Govan se pokazao kao gitarist koji doista zna iz svoje gitare i pojačala izvući maksimum. Još je fascinantnije bilo to što Govan odlično komunicira s ostalim članovima sastava. Mnoge solaže bile su izvedene zajedno s klavijaturistom Adamom Holzmanom i flautistom Theom Travisom. Povremeno je djelovalo da je Govan gitarom uspio uhvatiti istu zvučnu frekvenciju zajedno s klarinetom Travisa, pa je sama melodija dobila još jednu dimenziju i epskiji prizvuk. Kod skladbe Holy Drinker isticao je, među ostalim, basist Nick Beggs, koji je u ruke uzeo chapman stick, a bas gitaru je prihvatio Steven. Time je skladba dobila dodatnu dinamiku zbog još jednog istaknutog instrumenta.

U prvom dijelu koncerta naglasak je isprva bio na skladbama s aktualnog albuma, ali uslijedilo je iznenađenje koje nije imalo naslov. Radilo se o novoj skladbi, za koju je Wilson spomenuo da svaki put ima drugi naslov, a za ovaj koncert nazvao ju je A Death in the Shadow. Za novitet je rečeno da će se naći na novom albumu, koji je već u izradi. Sama 15-minutna skladba bila je puna iznenađenja i neobičnih obrata. Isprva je djelovalo da je Wilson za uzor uzeo rano psihodelično razdoblje Porcupine Tree, a sama atmosfera bila je prilično morbidna, ali u nastavku skladbe pokazalo se da je za uzor uzeo i zadnje albume Porcupine Tree, koji su više metalske naravi. Naime, u drugoj polovici skladbe bile su prisutne snažne distorzirane gitare i bubanj u bržem tempu. Ukratko, novom se skladbom pokazalo da Wilson i dalje ima svježe ideje unatoč brojnim albumima koje je do sada izdao. I tu treba naglasiti da Wilsonove ideje i dalje zvuče progresivno.

Za novitet je pala zavjesa, na kojoj su se prikazivale razne projekcije, a grupa je svirala u »pozadini«. Posjetiteljima je ponuđena skladba The Watchmaker, koja je na početku mirne naravi, a kasnije se skladba ugodno razvije, gdje je naravno isticao klavir Adama Holzmana, koji je kroz cijeli koncert pružao odličnu podlogu raznim klavijaturama, poput mellotrona, hammondica i minimooga. Holzman je cijelo vrijeme djelovao kao da je na samom koncertu posve u svom svijetu. Kao da ga još uvijek drži ona tableta koju je zaužio negdje sedamdesetih. Zavjesa je projekcijama dala samom koncertu dodatnu atmosferu, ponekad čak morbidnu i melankoličnu, posebice kad su se svirale skladbe s prva dva albuma, koja su znatno napornija za slušanje od aktualnog albuma. Vjerojatno je to uvjetovano većom uporabom atonalnosti i raznih čudaških melodija u stilu King Crimson.

Zabavni dio koncerta bile su Wilsonove najave publici, koje su bile pune sarkazma, ali i cinizma. U prvoj najavi Wilson je rekao da nema nikakvo glazbeno obrazovanje, da ne zna čak ni čitati note, ali da u glavi ima puno ideja koje kaže ostalim članovima, a oni potom svojim instrumentima pokušavaju protumačiti njegove ideje. Tu je izdvojio primjer izgubljenog slatkića, koji je navečer zalutao u šumu, a gitarist Guthrie Govan melodijom na gitari pokušao je opisati izgubljenog slatkića. U drugoj najavi upozorio je da je mellotron klavijatura ove godine zabilježila 50 godina postojanja. Glazbenici su ga prema njegovu mišljenju koristili kako bi mogli dočarati zvukove klasičnih instrumenata, a da pritom ne moraju unajmljivati cijeli londonski orkestar, unatoč tome što su zvukovi mellotrona bili sve samo ne dobri. Glazbena lekcija s Adamom Holzmanom bila je nedvojbeno poučna i zabavna.

S jedne strane vrhunac koncerta postignut je skladbom Raider II s albuma Grace For Drowning, koja je doduše vrlo duga, ali vrlo zanimljivo strukturirana. Melankolija je pak dosegnula svoj vrhunac naslovnom skladbom The Raven That Refused to Sing, uz koju se prikazivala i projekcija animiranog videospota.

Nakon dva sata Wilsonu nije bilo dosta. Publici se vidio umor, a u grupi je najumorniji izgledao Theo Travis, koji je cijelo vrijeme mijenjao poprečnu flautu, saksofon i klarinet. No ipak je trebalo pokazati još malo snage za skladbu Remainder the Black Dog, opet s albuma Grace For Drowning.

Wilson je naposljetku najavio da završavaju koncert i neka od njega ne očekujemo kakav hit, jer ga nikad nije napisao (doduše, u samoj diskografiji Porcupine Tree pojavilo se prilično potencijalnih radijskih hitova). Wilson se odlučio za drukčiji završetak, što je nedvojbeno bilo iznenađenje, naime odsvirana je još jedna novitet pod naslovom Happy Returns. Za nju je Wilson spomenuo da će možda ova skladba postati hit … U paralelnoj dimenziji. No nekako se na kraju pokazalo da skladba ima sve atribute da postane hit, naime u skladbi je bila prisutna zarazna melodija, lijep pjevni vokal i emocionalan tekst. Kao da je htio ponuditi nešto slično skladbi Trains, kojom je otvorio koncert.

Malo je teško bilo zamisliti da će Steven Wilson odsvirati čak dvije nove skladbe, unatoč tome što od zadnjeg albuma nije prošlo ni godinu dana. Tu se pojavila glavna polemika. Naime, bilo je vidljivo da Wilson još neko vrijeme ne namjerava oživjeti Porcupine Tree, ali s druge se strane s dvjema novim skladbama na temelju sličnosti prilično približio PT.

Steven Wilson nije razočarao. Pokazao se u najprofesionalnijem svjetlu s izvanrednim glazbenicima koje nije moguće vidjeti svaki dan. Unatoč tome što je pozornost često bila usmjerena na samog Wilsona, ostali članovi nisu bili zapostavljeni. Ekipa je bila usklađena, nikakvih zastranjenja nije bilo moguće primijetiti. Slično kao za Porcupine Tree može se tvrditi i za njegove »solo« nastupe. Moglo se vidjeti vrhunske glazbenike s odličnom scenskom produkcijom. O ovom koncertu mogla bi se napraviti doista opsežna analiza, ali ni s njom ne bi dokučio bit. Bit je u tome da koncert Stevena Wilsona, baš kao i Porcupine Tree, jednostavno morate doživjeti.

autor: Primož Novak
fotografije: Jernej Čemas

Setlista: