Izdavačka kuća: Virgin Records
Datum izlaska: 29. 9. 2023.
Produkcija: Steven Wilson
Trajanje albuma: 64.05 min.
Žanr: Progressive Rock/Art Rock
Ocjena: 9.0/10
Progresivnorockovski svijet jedva je zadržao krik oduševljenja kad je Steven Wilson, vodeća figura suvremenog eksperimentalnog rocka i frontman kultnog sastava Porcupine Tree, objavio novi samostalni album naslovljen “The Harmony Codex”. Naravno, odmah su krenule špekulacije hoće li novi solo projekt nastaviti zvučni smjer svog prethodnika “The Future Bites” (2021, RockLine recenzija), koji je koketirao s utjecajima synthpopa i elektronike, ili će se opet približiti ‘tradicionalnom’ progresivnom rocku, koji je Steven manje-više ‘njegovao’ na “Closure/Continuation” (2022, RockLine recenzija), najnovijem ostvarenju nedavno ‘oživljenih’ Porcupine Tree.
Tko poznaje Stevenovu glazbenu filozofiju, neće ni najmanje biti iznenađen što je “The Harmony Codex” poprilično drugačiji, daleko eklektičniji projekt od ‘popovski’ orijentiranog prethodnika. Na trenutke djeluje kao svojevrsni kolaž različitih utjecaja, odnosno kao sažetak cjelokupnog opusa ovog sjajnog glazbenika, skladatelja i producenta, te kao logičan evolucijski korak naprijed kad je riječ o njegovu samostalnom glazbenom putu.
Ljubitelji eklektičnosti imat će uz “The Harmony Codex” mnogo razloga za veselje, osobito oni koji su se bojali da će Steven s novim projektom otići još dublje u synthpop vode, odnosno u pretjeranu zvučnu komercijalizaciju. Većina skladbi, unatoč povratku melotrona pred kraj albuma, ne podsjeća na tradicionalni progresivni rock, jer u lavovskom dijelu novih uradaka prevladava minimalizam elektronskih tekstura. “The Harmony Codex” pravi je hibrid različitih, uglavnom eksperimentalnih glazbenih utjecaja iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, unutar progrockovskog svijeta i izvan njega, kojih se Steven nikad nije sramio.
Možda je ovaj put ambijentalno-instrumentalnih trenutaka za nijansu više nego inače, kao da je Steven u posljednje vrijeme dosta slušao glazbu sastava Tangerine Dream. Naravno, na pojedinim je skladbama sudjelovala cijela legija prestižnih glazbenika, među kojima ponajviše ističu Stevenovi stari kompanjoni poput Adama Holzmana, Craiga Blundella, Nicka Beggsa i Thea Travisa, dok je ovaj put prvi put surađivao i s Guyem Prattom i Patom Mastelottom.
Posljednje sumnje o posve drugačijoj naravi “The Harmony Codex” u usporedbi s prethodnikom razblažuju se već uvodnom “Inclination”, koja spada među najeksperimentalnija ostvarenja u Stevenovoj karijeri i u kojoj se osjećaju raznovrsni elementi elektronike, jazza i world glazbe. Mirni i uzburkani ambijentalni prijelazi skladno se izmjenjuju, dok Stevenov vokal upada tek nakon treće minute. Završni gitarski zvukovi zvuče kao da dolaze iz gitarsko-matematičke škole Roberta Frippa. ‘Obični smrtnici’ lakše će shvatiti nešto pristupačniju, uglavnom akustičnu i višeglasnu poslasticu “What Life Brings”, kojom Steven opet podsjeća na svoju izuzetnu glazbenu raznovrsnost. Možda je upravo određena zvučna srodnost s nekim uradcima nezaboravnih Pink Floyd glavni razlog zašto je na ovoj skladbi kao basist sudjelovao prethodno spomenuti Pratt.
Mješavina neopisive nostalgije i zapanjujuće melankolije, koja uz pomoć pomno odabranih minimalističkih elektronskih uzoraka vlada na “Economies of Scale”, dobro je poznata svim ljubiteljima Stevenova lika i djela, no i ovaj put prodrma ledenom atmosferom i društvenokritičnom porukom. Bez sumnje jedan od vrhunaca novog albuma, što s obzirom na to da je na ovoj skladbi kao koautor sudjelovao Holzman nije nikakvo iznenađenje.
Odlično zvuči i “Impossible Tightrope”, prava poslastica za sve ljubitelje progrockovske eklektike. U prvom dijelu osvaja ponajprije inteligentnim Stevenovim gitarskim pasažama i fantastičnim saksofonskim solom u Travisovoj izvedbi. Nastavlja se veličanstvenim višeglasnim harmonijama, dok pomalo ‘matematičan’ slijed gitarskih fraza pomalo podsjeća na King Crimson. Svi koji su se posljednjih godina bojali da će Steven postati poprocker ili da će zvučno zaglaviti negdje u novovalnim osamdesetima, ovom skladbom imaju krunski dokaz da već dugo nije bio tako eksperimentalno raspoložen i da i dalje rado posluša ‘starošolski’ prog rock sedamdesetih.
Na “Rock Bottom” se u ulozi glavne, a ne samo prateće, vokalistice uspješno vraća Stevenova stara znanica, izraelska pjevačica Ninet Tayeb, koja je s njim u prošlosti surađivala na albumima “Hand. Cannot. Erase” (2015, RockLine recenzija) i “4½“ (2016, RockLine recenzija). Ninet je i autorica ove neobične, blago ‘soulovske’ skladbe, dok bi Stevenov gitarski solo ovaj put odobrio i David Gilmour. “Beautiful Scarecrow” još je jedan izrazito ambijentalno orijentiran uradak koji sadrži niz predivnih orkestralnih aranžmana te manje izražene elemente elektronike i world glazbe, pod vodstvom Stevenova tradicionalno melankoličnog vokala. Vjerojatno bi se svidio i nekom Peteru Gabrielu, koji u posljednje vrijeme također iznenađuje odličnim novim skladbama.
Naslovna skladba sa svojim izrazitim ambijentalnim minimalizmom, ponavljanjem akorada i govorenom riječju u izvedbi Stevenove supruge Rotem zacijelo je jedan od najneobičnijih uradaka Stevenove dosadašnje karijere. “Time Is Running Out” svojevrstan je hibrid između Stevenova tradicionalnog progrockovskog skladateljskog stila i izrazito elektronskog smjera, kamo ga (ponovno) vuče posljednjih nekoliko godina. Još elektroničnije zvuči “Actual Brutal Facts”, koja bi se mogla naći i na prethodnom albumu, da nije riječ o skladbi izrazito mračne ambijentalne naravi, koja na trenutke podsjeća na uobičajenu zvučnu pozadinu noćnog kluba u vlasništvu ruske mafije, dok završni gitarski solo vjerojatno namjerno zvuči posve shizofreno i ‘razbacano’. Završni “Staircase”, koji također koketira s elektronikom, ali na znatno suptilniji način, sadrži izvrstan gitarski solo i vrlo dobru atmosferu, osobito na polovici, kad upadnu nostalgične vokalne harmonije.
“The Harmony Codex” kodeks je harmonične eklektičnosti u pravom smislu te riječi. Steven je ponovno poslužio dekonstrukcijom većine očekivanja dugogodišnjih sljedbenika, koji često imaju posve različita očekivanja kako bi trebao zvučati ‘idealni’ Wilsonov solo uradak, odnosno imaju posve oprečne predodžbe o tome u kojem bi smjeru trebao ići suvremeni progresivni rock. Svojom nepredvidljivom zvučnom naravi, koja izbjegava svaku konvencionalnost, zasigurno će, slično kao i prethodnik, podijeliti sljedbenike u dva tabora: jedan će dio u “The Harmony Codex” prepoznati kandidata za progrockovski album godine, dok će preostali dio oplakivati Stevenova prošla samostalna ostvarenja, koja nisu bila tako daleko od onoga što je svojedobno stvarao s Porcupine Tree. “The Harmony Codex” nije album za prog puriste, nego album za glazbene gurmane.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Inclination (7:16)
2. What Life Brings (3:39)
3. Economies of Scale (4:18)
4. Impossible Tightrope (10:44)
5. Rock Bottom (4:25)
6. Beautiful Scarecrow (5:21)
7. The Harmony Codex (9:50)
8. Time Is Running Out (3:59)
9. Actual Brutal Facts (5:06)
10. Staircase (9:27)
Postava:
Steven Wilson – vokal, gitare, klavijature, uzorkovanje, bas gitara, udaraljke, programiranje
Gostujući glazbenici:
Ninet Tayeb – glavni vokal (br. 5), gitara (br. 5), prateći vokal (br. 1, 2)
David Kolar – solo gitara (br. 1, 9), ambijentalna gitara (br. 4)
Lee Harris – psihodelična gitara (br. 4)
Niko Tsonev – gitara (br. 1, 4, 10), solo gitara (br. 5, 8, 10)
Ben Colleman – violina (br. 4)
Guy Pratt – bas gitara (br. 2)
Nick Beggs – Chapman stick (br. 6, 10)
Nate Navarro – ‘fretless’ bas gitara (br. 1), bas gitara (br. 9)
Pat Mastelotto – bubnjevi (br. 1), udaraljke (br. 1)
Craig Blundell – bubnjevi (br. 2, 5, 6, 10), udaraljke (br. 6, 9)
Sam Fogarino – bubnjevi (br. 10)
Nate Wood – bubnjevi (br. 4)
Jason Cooper – tom tom (br. 6)
Theo Travis – flauta (br. 1), saksofon (br. 4), duduk (br. 6)
Adam Holzman – klavijature
Jack Dangers – klavijature (br. 6), programiranje (br. 9)
Nils Petter Molvaer – truba (br. 1)
David Kosten – programiranje (br. 1, 10)
Rotem Wilson – glasovi (br. 7, 10)
