Izvođač: Moore, Gary
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1990
Nekoć prva gitara irskih trubadura Thin Lizzy, Gary Moore, nakon desetljeća glumljenja heavy metal ratnika početkom 90-ih vraća se svojim bluesovskim korijenima. I to u velikom stilu. Still Got The Blues vjerojatno je njegovo najveličanstvenije djelo, a svakako i komercijalno najuspješnije. Predivan prikaz gitaristove osjećajnosti i nevjerojatnog njuha za snažne melodije, koje blues samouvjereno vode u novo razdoblje razvoja. Za taj zahtjevan zadatak Moore okuplja zavidnu ekipu glazbenika, među kojima treba istaknuti majstore poput Dona Aireyja, Nickyja Hopkinsa, Briana Downeyja, Boba Daisleyja, Alberta Collinsa, Georgea Harrisona te naravno nezaboravnog starog bluesera Alberta Kinga, kojemu Still Got The Blues predstavlja i jedan od posljednjih studijskih nastupa. Still Got The Blues album je koji ima praktički sve što dobar album treba; odličnu izvedbu koja uz još bolju produkciju slušatelju primamljivo oslikava brojne smjerove kojima ga može odvesti. Ponajprije, album resi emocionalna atmosfera, snažno prožeta nevjerojatnom energijom Mooreove gitare koja neprestano jauče i svojim nas pristupom uvjerava da ipak nije samo još jedan u nizu brzoprstih i nažigačkih dosadnjakovića.
Na šetnju kroz plavetnilo Moore nas prvo poziva optimističnim Movin’ On, klasičnim boogie rock komadom, idealnim za početak puta pun oduševljenja. No taj je put ipak pun neprilika, jer ubrzo na njemu susrećemo staru znanicu Oh, Pretty Woman, kojoj društvo pravi gospodin King. Vjerojatno jedna od najboljih verzija svih vremena, a za to treba zahvaliti izvornoj i duhovitoj igri Alberta i Garyja, u kojoj se križaju stara i nova škola gitarskog bluesa. “Borba” Albertove jednostavne kuhinje s tipičnim Mooreovim vragolijama! Sljedeća energetska bomba je Walking By Myself, tipična blues rock razgibavalica, začinjena kapljicom erotike, u kojoj svaka rasprava o Mooreovim izvođačkim sposobnostima postaje posve besmislena. Identičnu sliku, ali ovaj put u potpuno drugačijim bojama, daje naslovna skladba, čija je uvodna tema, iskreno govoreći, snažno posuđena iz Parisienne Walkways Phila Lynotta. Unatoč svemu, Still Got The Blues tvorevina je za sva vremena, skladba koja je nakon dugo vremena blues vratila na vrhove svjetskih glazbenih ljestvica. Na čemu smo joj mogli biti samo beskrajno zahvalni.
Malo teksaškog dašak Moore dodaje energijom skladbe Texas Strut, koja nam gitarista ponovno predstavlja u dotad nepoznatom izdanju. Njegov “red neck” pristup ovdje doista djeluje umjetno i neiskreno, što mu se, unatoč svim onim čudnim “hau, hau, hau”, na kraju krajeva i ne može previše zamjeriti. Povratkom u domaće vode uz Too Tired i King Of The Blues, Gary se ponovno udobno smješta tamo gdje mu je pravo mjesto, u starom dobrom blues rocku. Za još jedan potpuni preokret, i po mom mišljenju najbolji trenutak albuma, pobrinule su se smirene i umorom ispunjene As The Years Go Passing By i Midnight Blues. Ako vam se nakon posebno lošeg dana ikad učini da bi najbolje bilo sve poslati do vraga, onda su te dvije skladbe kao stvorene za vas. Osobito ova druga, koja opet snažno slijedi stope Alberta Kinga i djeluje poput melema za tijelo premoreno svim nevoljama. Slikovit prikaz mješavine boli i nade, tako dobro poznate svakom pojedincu. Slijedi Harrisonova That Kind Of Woman, koju lijepo nadograđuje već previše puta obrađivana All Your Love Otisa Rusha. Za kraj nam Moore priprema vrlo dobrodošlu obradu Greenove Stop Messin’ around, koja konačno stavlja krunu na ovu vrlo uspješnu prezentaciju električnog bluesa 90-ih godina.
Gary Moore je sa Still Got The Blues predstavio potpuno novi pogled na bluesovske majstore starije generacije, uz koje je odrastao u mladosti. Potpuno zreo glazbeni pristup koji nam pokazuje na albumu govori o glazbeniku koji nema problema s razumijevanjem najvažnijih, odnosno temeljnih čimbenika koji su preduvjet za stvaranje kvalitete. Zato ne čudi da Still Got The Blues danas stoji kao jedan od najboljih blues rock albuma svih vremena.
Postava
Gary Moore: gitara/vokal
Don Airey: klavijature
Nicky Hopkins: klavir
Albert Collins: gitara
Bob Daisley: bas
Albert King: gitara
Brian Downey: bubnjevi
Andy Pyle: bas
Graham Walker: bubnjevi
George Harrison: gitara
Produkcija
Gary Moore & Ian Taylor
Popis skladbi
1.Movin’ On
2.Oh, Pretty Woman
3.Walking By Myself
4.Still Got The Blues
5.Texas Strut
6.Too Tired
7.King Of The Blues
8.As The Years Go Passing By
9.Midnight Blues
10.That Kind Of Woman
11.All Your Love
12.Stop Messin’ Around
Trajanje albuma: 52.56
