Izvođač: Doors, The
Izdavač: Atlantic Records
Izdanje: 1967
Trajanje: 35.04
Ocjena: 4.5/5
U listopadu 1967. Elektra Records izdaje drugi album grupe The Doors naslovljen Strange Days. Izašao je samo devet mjeseci nakon prvog albuma i uhvatio je Doorse na vrhuncu stvaralaštva.
Strange Days na više načina djeluje kao nastavak prvog albuma The Doors. Većina skladbi napisana je i složena u isto vrijeme, a i sam omot s tamnim linijama vrlo je sličan prvom, samo što su dečki ovaj put bili originalniji pa su umjesto vlastitih lica na naslovnicu stavili cirkusante, frikove, a sebe sakrili u pozadinu, na plakat koji krasi naslov nove ploče. Posebnost albuma je i to što na nekim skladbama ovaj put uključuju pravu bas-gitaru, koju svira Douglas Lubahn, dok uglavnom još uvijek kraljuje Manzarekov klavirski bas. Teme albuma još su mističnije i mračnije nego na prvijencu i upravo time biraju drugačiji put od većine tadašnjih sastava, koji su tada pjevali uglavnom o miru i ljubavi. Dok su čak i veliki Rolling Stones pisali pjesme poput “We Love You”, Doorsi se udubljuju u grešne duše hipija i uopće su bez milosti. Ljudi su izgubljeni, zbunjeni, otuđeni i usamljeni – to su bile glavne polazišne točke albuma Strange Days.
Album otvara skladba “Strange Days”, koja nam priča priču o tome kako ljudi očajnički pokušavaju pronaći utočište i potvrdu drugoga kroz gušeću maglu otuđenosti, droga i izvještačenih maski. Odlična bas-linija otvara pjesmu “You’re Lost Little Girl”, u kojoj nam Morrisonov glas slika lik djevojke koja očajnički trči u nepoznato, a koliko je usamljena njezina duša dočarava nam Kriegerova lijepa i mistična gitara. Bluesy gitarski zvuk otvara pjesmu “Love Me Two Times”, koja izražava strast i požudu, a seks je jedino spasenje koje pjevač vidi da bi djevojke izbavio od svih nevolja svijeta. Lijep klavirski uvod “Unhappy girl” prikazuje kao baladu koja opet priča o tužnoj djevojci, no Morrison nam zapravo govori o patnji i boli koje si čovjek nanosi zatvaranjem u vlastiti duševni zatvor. Jedna od zanimljivijih pjesama na albumu svakako je “Horse Latitudes”, koja je nastala u vrijeme Morrisonova srednjoškolskog života. Kratak dramatični monolog, recitiran uz jezive zvučne efekte, posvećen je konjima koje su osvajači morali žrtvovati i baciti s palube kako bi rasteretili brodove koji su plovili prema Americi. Tu svakako vidimo da Morrison želi slušatelju prići i kao pjesnik te nagovještava da ga ne promatra samo očima rokerske zvijezde. Jezive zvukove zamjenjuje romantična “Moonlight Drive”, koja sugerira plivanje u emocijama do te mjere da se u njima možemo i utopiti. Vrijedi spomenuti i da je ta pjesma jedna od prvih koje je Morrison recitirao Manzareku i tako posredno utjecao na nastanak grupe The Doors, jer je Ray bio toliko oduševljen pjesmom da je Morrisona odmah pozvao na suradnju s njegovim tadašnjim sastavom Rick and The Ravens. “People Are Strange” odražava izolaciju koju doživimo kad se nađemo u nepoznatoj okolini i odnosi se na kritike same glazbe Doorsa, jer su na vlastitoj koži osjetili kako je kad stvaraš glazbu koja je za ono vrijeme toliko drugačija, a svi te drže čudakom. Na otuđenost od svijeta i ovisnost o drogi odnose se i “My Eyes Have Seen You” s prelijepom Kriegerovom solažom te zasanjana “I Can’t See Your Face In My Mind”, na kojoj su Densmoreovi cimbali snimljeni unatrag. Album zaključuje jedanaestominutna epska balada “When The Music’s Over”, u kojoj možemo povući neke zajedničke točke sa završnom skladbom prvog albuma, “The End”. Glazbeno je vrlo razigrana, a slušatelja Morrisonovi povici: “We want the world and we want it now. Now. NOW!” svakako ne ostavljaju da zaspe. Lijepo oslikava Morrisonovu predanost glazbi, koja nam tiho savjetuje da je upravo ona jedino utočište kojem se možemo skloniti kad nam je teško i da nas nikada neće ostaviti na cjedilu.
Strange Days je uspio uhvatiti ono što bismo mogli nazvati tipičnom “dušom” The Doors i istodobno obuhvatiti glazbu u kojoj gotovo da ne možemo pronaći grešku. Istina je, doduše, da ima samo jednu malu manu, a to je da je nešto prekratak: trideset minuta naprosto prebrzo prođe.
Postava
Jim Morrison: vokal
Ray Manzarek: klavijature/ksilofon
Robby Krieger: gitara
John Densmore: bubnjevi
Douglas Lubahn: bas
Produkcija
Paul A. Rothchild
Popis skladbi
1.Strange Days
2.You’re Lost Little Girl
3.Love Me Two Times
4.Unhappy girl
5.Horse Latitudes
6.Moonlight Drive
7.People Are Strange
8.My Eyes Have Seen You
9.I Can’t See Yor Face In My Mind
10.When The Music’s Over
