Izdavač: Boing!
Datum izdanja: 28.06.2019
Produkcija: The Aristocrats
Trajanje albuma: 59.43 min.
Žanr: Jazz Rock Fusion / Progressive Rock / Progressive Metal
Ocjena: 9.5 / 10
Album koji nam je nekim čudnim spletom okolnosti, kad je izašao krajem prošlog lipnja, nekako pobjegao i zavukao se. Izmakao. Nečuveno. Previđen nipošto ne smije ostati, jer znamo o kome i o čemu je riječ. O mnogo kome i mnogo čemu. Barem onih pet slovenskih ljubitelja glazbene neobičnosti, koji si znamo priuštiti najbolje, moramo reći koju na tu temu.
O trojici intergalaktičkih svemirskih jahača, do zuba (i preko) naoružanih glazbenim talentom i znanjem, koji su nakon posve nevinog, čak i neplaniranog jama (umjesto Grega Howea, koji je u početku bio zamišljen za taj jam, u zadnji čas je uskočio Govan), 2011. odlučili nastaviti u tom smjeru. Tako su nastali The Aristocrats, koje zastupaju tri superglazbena heroja našeg doba. Dakle, prije spomenuti Guthrie Govan (gitara), Marco Minnemann (bubnjevi) i Bryan Beller (bas gitara). Englez, Nijemac i Amerikanac. Svi znaju svirati više instrumenata i brinu se i za izdavanje solo albuma (prošlogodišnji Bellerov – RockLine recenzija, vrijedi općenito za nešto najbolje što se u zadnje vrijeme dogodilo u progresivnom rocku), pri čemu Minnemann na svojim albumima svira baš sve sam i uz to isporučuje i glavne vokale. Također te glazbenike poznajemo iz suradnje s eminentnim izvođačima, kao što su među ostalima Steven Wilson i Joe Satriani, pa da Zappa danas još diše, sva ta trojica genijalaca zasigurno bi bila u njegovoj ekipi.
Malo duže smo čekali na četvrto poglavlje ove zabavne glazbene štorije, koja je eklektična mješavina bijega u bezgranična prostranstva jazzrock fuzije, kao i progrock, pa sve do progmetalskih otkačenih izleta, a u takvom talioničkom loncu svoje mjesto nalaze i primjesa hrpe drugih žanrova (blues, funk, surf,.. nadopunite sami), kao i lucidne prstohvate začina world glazbe pa čak i folk etno elemenata. A jednom riječju. U polazištu govorimo o krajnje otkačenoj varijaciji jazz glazbe i rocka. Stvar djeluje kao da The Aristocrats na svoj jelovnik primaju najluđe glazbene narudžbe koje po prirodi stvari i po principu logike nikako ne idu zajedno, a u njihovu jeziku uvijek pronalaze univerzalnu pomirljivost i simbiotični karakter. Zamislite da Einstein mora izvesti dokaz na razini atomske fizike i pritom se suočava s hrpom, do tog trenutka, nerješivih matematičkih jednadžbi. The Aristocrats naime znaju odgovor na sve.
The Aristocrats ostaju i na »You Know What« teatralno nestašni momci koji razmaze slušatelja bezgraničnom fuzijom vihorna dijaloga, »pucanja« s tri temeljne pozicije, pri čemu je najneprocjenjivija spoznaja da ta tri majstora, uz sve nevjerojatne vragolije instrumentalne svirke, jedan drugome neprestano otvaraju golem prostor za posve ravnopravan i ravnovrijedan zamah pojedinčevih genijalnosti. Štoviše. Kao skladatelji pišu jedan drugome dijelove pjesama. Npr. Govan napiše dionicu u svojoj skladbi koja je namijenjena dominaciji Bellerove bas gitare i obratno. Kako već samo ime sastava bezgranično zajedljivih lucidnosti i humoreski, koje generira njihov introvertirani osjećaj za sočne ubačaje kabaretskog apsurda, nalaže, jasno je da bi se svemu tom teatru sa širokim osmijehom na licu duboko poklonio i pokojni Frank Zappa.
Uvod je jazzrockovski (ako vagamo udjele »ovoga i onoga« u zajebantski nazvanoj skladbi D-Grade F*ck Movie Jam). Karakter svih skladbi u pravilu gravitira fuziji jazza s rockom odnosno otklonima jazza prema metalu, gdje za ultra zabavnu evoluciju događaja naravno brine neprestano prebacivanje »zajebano slomljenih« ritmičkih ključeva, kroz koje The Aristocrats »gaze« s perolakoćom, neprestane teatralne privlačnosti stvaranja osjećaja spontanog razvoja događaja (iako posjeduju ucrtanu orijentacijsku kartu), koji slušatelja na svakom koraku ujedno razuzdano zapanji. To je osnova. Od krajnje duhovitih »čuda« novog albuma zacijelo se ističe i Spanish Eddie, gdje, kako nalaže zabavni naslov, The Aristocrats namjerno unose elemente andaluzijskog melosa i flamenka, koje Govan naravno implementira u suglasju sa svojom unutarnjom inteligencijom, koja je garant plasiranja unikata fuzije. When We All Come Together još je jedna razuzdano grimasasta parodijska avantura u svijet spaghetti western burleski, a uvijek se nađe dovoljno prostora za komad u kojem u prvi plan stupa lavinasto metalsko fraziranje, kao u Terrible Lizard, što u nastavku, unutar novog utjelovljenja ovog pravocrtnog teatra komične satire, nadopunjuje skladba Spiritus Cactus. Tu je više gitarskih linija (Guthrie memorira stvari multi delay efektima, a usto se služi čak i sintetiziranim linijama sviranim kroz gitaru). Posuda puna smijeha. Cijelo vrijeme.
Zapravo, The Aristocrats u osnovi više ne iznenađuju novim albumom. Ali zapanje. Potresu. Njihova kombinacija eklektične otkačenosti fuziranja jednostavno je izvanredna, neobična i zato uvijek silno paljiva! Stil i zvuk koji su The Aristocrats razvili jedinstven je, neobičan i u svemu 110% njihov te učinkovito upija baš svaku, makar i najlučuju idejnu podvalu. Bez brige. Uz opsežno instrumentalno »drkanje« (Britanci u takvim čitankama slobodno koriste riječ »wankery«) bogohulnih orgazama te svete trojke, album je opterećen obiljem visoko muzikalne pomirljivosti, čvrsto formatiranih motivskih struktura, koje skladbama jamče neprestanu kompaktnost, pa čak i veću pristupačnost nego što se isprva moglo nadati. Upravo zbog takvog osjećaja da je album čak »premalo zahtjevan«, mnogi glazbeni gurman, posebno zahtjevan, ovaj put zna ostati malo uskraćen, nezadovoljen i naglas će uzdahnuti: »Pa zapravo ne pokažu ništa novo!«. The Aristocrats opet nekoliko puta ipak napnu svoje mišiće, no albumom prevladavaju dionice i skladateljski ustroj koji favorizira sviranje s apsolutnim osjećajem te u većem dijelu veliku sklonost trija prema boravku u organskim, to jest zvučnim pastelama akustične odnosno »čisto-zvučne« naravi.
Dakle? Pred nama je novi The Aristocrats album genijalne doze duhovitih širina i dah oduzimajuće virtuoznosti, kojeg se ne možeš naslušati i zasititi. Naravno, polazište je da nije svatko prijemčiv za glazbenu supstancu albuma te branše. U Sloveniji se konzumenti takve glazbe npr. mogu izbrojiti na prste obiju ruku.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. D Grade F*ck Movie Jam
2. Spanish Eddie
3. When We All Come Together
4. All Said And Done
5. Terrible Lizard
6. Spiritus Cactus
7. The Ballad Of Bonnie And Clyde
8. Burial At Sea
9. Last Orders
Postava:
Guthrie Govan – gitara
Bryan Beller – bas gitara
Marco Minnemann – bubnjevi
