Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Mars Volta, The
Izdavač: Universal Music Group
Izdanje: 2008
Trajanje: 75:45
Ocjena: 3.5/5
The Mars Volta bili su jedna od onih suvremenih eksperimentalnih grupa koje su ljubitelje progresivnog rocka od samog početka svog puta prilično polarizirale. To je trajalo sve do njihova preuranjenog raspada 2012., kad su se osnivači, gitarist Omar Rodriguez-Lopez i pjevač Cedric Bixler-Zavala, odlučili da je bendu istekao rok trajanja i da je došlo vrijeme za neke druge projekte. Mišljenja o tome jesu li The Mars Volta bili jedna od najtalentiranijih i najzanimljivijih suvremenih progrock grupa ili jednostavno pomalo precijenjeni bivši punkeri koji su odjednom otkrili da su odlični glazbenici sa smislom za bezgranično zvučno eksperimentiranje, ali su se toga laćali bez prave srčanosti, i danas su prilično podijeljena.
S jedne strane, njihovo spajanje elemenata klasičnog prog rocka, salse, jazz fusiona, prog metala, psihodelije i alternativnog rocka, kad su se, nakon raspada post-core benda At the Drive-In, pojavili početkom novog stoljeća, bilo je nešto osvježavajuće i posebno unutar suvremene prog scene, a s druge strane su svojim bučnim pristupom, atonalnim, zamazanim zvukovima i oscilacijskim gitarskim efektima mnogima izazivali sijede vlasi jer Cedricov specifični vokal zasigurno nije bio za svačiji ukus.
Ponajviše su se svidjeli svim ljubiteljima avangardnih izdanaka prog rocka predvođenih izvođačima poput King Crimson, Can, Frank Zappa i Captain Beefheart, jer je njihova ritmički zahtjevna glazba bila izuzetno kompleksna i često kaotična, a istodobno je sadržavala i (više ili manje) društvenokritične tekstove. Mlađu generaciju sljedbenika privlačili su prije svega bukom i bjesnilom koje su zadržali iz nekadašnjih punk dana. Kako god, njihove zasluge za to što su brojne mlađe generacije slušatelja potaknuli na istraživanje progresivnog rocka nikad neće biti zaboravljene, čak i ako se u budućnosti više ne okupe.
U vrijeme kad je izašao njihov četvrti studijski album, »The Bedlam in Goliath«, The Mars Volta već su bili uvriježeno ime cijenjeno među većinom ljubitelja eksperimentalnog/teškog rocka, iako im mnogi ‘nevjerni Toma’, zbog jednostavne činjenice da im je s komercijalne strane rano išlo neobično dobro, nije posve povjerio ulogu vodećih predstavnika suvremenog proga. Većina albuma The Mars Volta sadržavala je koncept, pa je tako bilo i s albumom »The Bedlam in Goliath«, koji je bio njihov prvi album s bubnjarom Thomasom Pridgenom (Suicidal Tendencies). Zanimljiv i gotovo bizaran koncept nastao je na temelju neobičnog iskustva članova benda s nekom čudnom društvenom igrom koju je Omar kupio tijekom izleta u Jeruzalemu. Tu društvenu igru, koju su nazvali ‘Vedeževalec’, Omar, Cedric i ostali članovi benda neko su vrijeme kao opsjednuti igrali u autobusu tijekom koncertne turneje, što je gotovo postalo neka vrsta obreda nakon svakog koncerta.
Odjednom su im se počele događati same loše stvari: usred turneje ostavio ih je bubnjar Blake Fleming, koji se našao u financijskim škripcima. Cedric je morao na operaciju naglo natekle noge, dok je Omarov studio preplavila voda, a već ranije su misteriozno nestali svi audio zapisi uz neprestane redukcije struje. Vrhunac loših događaja bio je živčani slom tadašnjeg zvučnog inženjera, koji više nije želio sudjelovati u stvaranju novog albuma, tvrdeći da ‘The Mars Volta namjeravaju njime u ludilo otjerati najprije njega, a zatim i ostatak svijeta’. Praznovjerni Omar je usred snimanja albuma »The Bedlam in Goliath« spomenutu ‘prokletu’ društvenu igru jednostavno prelomio na pola i zakopao je pod zemlju, pri čemu nikome nije otkrio lokaciju ukopa te je strogo naglasio da se ‘Vedeževalec’ više ne spominje. Od tada je loš urok navodno bio razbijen i bend je mogao dovršiti snimanje albuma.
Stilski je »The Bedlam in Goliath« predstavljao manje eklektično i suptilno ostvarenje od prethodnika »Amputechture« (2006.), jer je bio njihov najudarniji i najgrublji album do sada, što znači da bend na svim skladbama gotovo neprekidno luduje s divljim bubnjarskim prijelazima, atonalnim zvukovima električne gitare i brojnim prljavim zvučnim efektima, dok je jazzovskih i latino finesa ovaj put tek za uzorak. »The Bedlam in Goliath« je tako sa svojom divljom naravi vjerojatno bio više po guštu ljubiteljima At The Drive-In, a manje obožavateljima klasičnog proga i fusiona, iako su određene ritmičke nijanse i lude improvizacije usred instrumentalnih trenutaka bile čista pobjeda.
Spomenuti žešći pristup čuje se već na uvodnoj skladbi »Aberinkula«, koja postavlja zvučni standard za većinu preostalih radova na albumu. Pomalo nervira činjenica da se Omarov razglašeni vokal pojavljuje već na samom početku skladbe, što se nakon »Aberinkula« događa i na ništa manje bučnom i prljavom zvučnom vrtuljku »Metatron«, nazvanom po biblijskom anđelu. »Ilyena«, koja se navodno odnosi na pravo ime poznate engleske filmske glumice Helen Mirren, napokon je nešto suptilnije ostvarenje sa zanimljivom, pomalo nostalgičnom atmosferom i funkerskim gitarskim pasažama te jedan od rijetkih trenutaka na albumu u kojem Cedric dokazuje da može pjevati i na ‘lijep’ način, ako mu se prohtije. Omar je gitarski virtuoz u pravom smislu te riječi i kroz album nikako ne štedi na ludim improvizacijama.
»Wax Simulacra« je kompaktnije strukturirana skladba koja je dobila nagradu Grammy u kategoriji najbolje hard rock skladbe, što je zasigurno lijepo priznanje za kompoziciju koja završava ludom puhačkom improvizacijom. »Goliath« većinom sadrži relativno melodičnu strukturu i zanimljive vokalne harmonije s vrhuncem u dramatičnom refrenu, dok inicijativu neprestano preuzimaju pobješnjeli improvizacijski uleti. »Tourniquet Man«, u kojoj se Cedric iskazuje dojmljivim vokalnim nastupom, kraća je, avangardno začinjena balada s akustičnom gitarskom melodijom i ‘svemirskim’ digitalnim efektima.
»Cavalettas« je jedan od boljih trenutaka na albumu, osobito kad je riječ o stilskoj raznolikosti i ludim ritmičkim te improvizacijskim odvajanjima koja pri svakom slušanju ‘odpuhnu glavu’. »Agadez« sadrži nešto više bluesovske melodike unutar gitarskih fraza u usporedbi s ostalim skladbama na albumu, dok posebnu pozornost zaslužuju rušilački bubnjarski prijelazi i povremena simfonijska pozadina na klavijaturama. »Askepios« sadrži ludi zvučni prijelaz iz punkoidnog teškog rocka u čiste avangardne i fusion odvajanja te opet natrag u suprotnom smjeru. »Ouroborous«, još jedna ritmički visoko kompleksna tvorevina, u uvodnom dijelu zahvaljujući udaranju dvostruke bas pedale sadrži gotovo trash metal pristup, nakon čega opet zavlada kaotičan ambijent u vezi s kakofoničnim zvučnim nijansama.
»Soothsayer«, središnje djelo prethodno spomenutog koncepta i cijelog albuma, sadrži ulične zvukove snimljene usred jeruzalemskih ulica. Tako se na njemu može čuti živahno oglašavanje Židova, muslimana i kršćana, što se lijepo spaja s orijentalnom atmosferom i pentatonskim gitarskim ljestvicama ove zanimljive kompozicije. Ovaj su put The Mars Volta dodali prekrasne gudačke aranžmane koji usred Omarovih pobješnjelih gitarskih improvizacija i Cedricova vokalnog kameleonstva lijepo potiču orijentalno raspoloženje. Na postapokaliptično-kaotičnoj završnici »Conjugal Burns«, gdje s destruktivnim zanosom dominiraju raspršeni ritmovi i gitarsko bjesnilo, Cedric dosiže prilično visoke vokalne položaje. Kakofoničan završetak skladbe s druge strane nije predstavljao nikakvo posebno iznenađenje.
»The Bedlam in Goliath« bio je najrazbijačkiji, najatonalniji i najprljaviji album u (dosadašnjoj) diskografiji The Mars Volta, što znači da su Omar i Cedric ovaj put napravili korak unatrag kad je riječ o aranžerskoj raznolikosti i melodijskoj osjetljivosti, jer su veći naglasak stavili na svoje zvučne korijene. »The Bedlam in Goliath« zato ipak nije ni izdaleka loš album, jer eksperimentalnih trenutaka koji će se svidjeti ljubiteljima ‘stare škole’ još uvijek ima u izobilju, no sa svojom beskompromisnom, pobješnjelom naravi zasigurno je manje zanimljiv od prethodna tri ostvarenja, u kojima se pri svakom slušanju, usred fascinantne ambijentalne raznolikosti, moglo otkriti nešto novo. Omara i Cedrica je očito naučilo da vraćanjem svojim At the Drive-In korijenima neće moći provesti sljedeću fazu umjetničke evolucije The Mars Volta, pa su sljedećim albumom, »Octahedron« (2009.), stvorili prilično suptilnije usmjereno ostvarenje koje je ponudilo potpuno drugačije lice ove kultne američke skupine latinskog podrijetla.
Postava
Omar Rodríguez-López – gitara, sintesajzer
Cedric Bixler-Zavala – vokal
Isaiah Ikey Owens – klavijature
Juan Alderete – bas gitara
Thomas Pridgen – bubnjevi
John Frusciante (Red Hot Chili Peppers) – gitara
Marcel Rodriguez-Lopez – udaraljke, klavijature
Adrián Terrazas-González – flauta, tenor saksofon, sopran saksofon, bas klarinet, udaraljke
Paul Hinojos – zvučna manipulacija
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Henry Trejo – “Because”s na “Agadez”
Nathaniel Tookey – orkestralni aranžmani na “Soothsayer”
Sam Bass – čelo na “Soothsayer”
Edwin Huizinga – violina na “Soothsayer”
Charith Premawardhana – viola na “Soothsayer”
Anthony Blea – violina na “Soothsayer”
Owen Levine – dvostruki bas na “Soothsayer”
Produkcija
Omar Rodríguez-López
Popis skladbi
1. Aberinkula (5:47)
2. Metatron (8:13)
3. Ilyena (5:38)
4. Wax Simulacra (2:41)
5. Goliath (7:17)
6. Tourniquet Man (2:41)
7. Cavalettas (9:35)
8. Agadez (6:45)
9. Askepios (6:33)
10. Ouroboros (6:38)
11. Soothsayer (9:10)
12. Conjugal Burns (6:36
