Izvođač: Nick Cave & Warren Ellis
Izdavač: Mute Records
Izlazak: 2009
Ocjena: 4/5
“The Road” je film koji je trebao izaći još 2008. godine. Njegov redatelj je opet John Hillcoat, kao i u slučaju filma “The Proposition”, za koji su Warren Ellis i Nick Cave već priložili glazbenu podlogu. Borba za opstanak (preživljavanje), koja je osnovni motiv u filmu “The Road”, navela je oba glazbenika da glazbu za njega jako približe glazbi filma “The Assassination of Jesse James by the Coward Robert Ford”.
Nick Cave i Warren Ellis dobri su kompanjoni. Poznaju se već niz godina, nerazdvojni su suradnici i među njima je ostalo tek malo glazbenih tajni. Tko poznaje rockerski opus Nicka Cavea, zna da su tog glazbenika oduvijek privlačile teme povezane sa životom i smrću. Njegova djela nisu ružičasta, sve je odjeveno u crninu i konačnu propast. Zrake svjetlosti u takvom ugođaju proviruju samo povremeno. Nick Cave već je po duši, duboko u sebi, nedaleko od “kraja svijeta”. A ni glazba za film The Road nije mu mnogo daleko od toga.
“The Road” je film postapokaliptične vizije. Misterij katastrofe, razmjera prave biblijske proročanstva, guta ljudsku civilizaciju. U jezivoj priči o preživjelima koji besciljno lutaju mrtvim planetom, ubijaju se za hranu i na takav način jedu jedni druge, nalaze se i otac (danski filmski glumac Viggo Mortensen) i sin (Kodi Smit-McPhee), koji se muče s borbom za opstanak. Ima li opstanka ili ga nema? Ima li preživljavanje uopće smisla? I naposljetku: što je u takvoj situaciji uopće još preživljavanje? Nasilje, nemilost, poguban ruka božjeg gnjeva i čežnja za otkupljenjem. Klimaks koji je Nicku Caveu dakle pisan na kožu.
Glazba je cijelo vrijeme podvrgnuta igri tame i svjetlosti. Naravno, ovaj put odlučno gurnuta u korist nizanja mračnih nijansi, kroz koje tek povremeno zasja izgubljena zraka svjetlosti. Ako prva skladba Home dočarava toplinu i sigurno utočište domaćeg praga, naslovna skladba već “ispravlja” dojam i u dualizmu krhke violine Warrena Ellisa te nisko odjekujućih tonova klavira krećemo na put koji cijelim tijekom, poput nježnog velaa, obavija osjećaj čežnje za onim što smo izgubili i što nam je u životu uvijek bilo najdraže. Zapravo je upravo u tome i snaga takve filmske podloge. Što je sastavljaju nježniji i krhkiji glazbeni kolaži izgrađeni na izravnim, minimalnim, prirodno zvučećim potezima, to više diraju srce i bude snažne emocije. Storytime nastavlja osjećaje nanizane u The Road, ali stvar se vrlo brzo preokrene kad skladba The Cannibals predstavi duboko urezan kontrast između podivljalih plemenskih ritmova (lov za plijenom), a jetke i disonantne violine upozoravaju na potpunu kaotičnost i zbunjenost kakve si u doba ljudske ere nitko ni u snu nije usudio zamisliti. Propast civilizacije i potpuno obezvređenje.
Kolaži su građeni jednostavno, goli su i ne kriju baš ništa. Bez srama. Sve je igra nizanja osjećaja čežnje, koja povremeno nađe spas u vlati nade, u trenucima kad kroz glazbu zasja zraka sunčeve topline. No ta presvijetljenost je trenutna, prolazna i djeluje izravno skučeno, jer je prati prava esencija iluzije i po toj strani praznog “mučenja samog sebe” uspomenama koje drže oca i sina u prošlosti. Na takav način majstori Ellis i Cave, bez mnogo napora, rješavaju svaku situaciju koja im se nudi u filmskom scenariju.
A trenutak u filmu kad sin pita oca: “Oče? Koje je boje more?”, a otac odgovori: “Ne znam. Nekoć je bilo plavo!”, ne bi mogao bolje okarakterizirati traženje cilja koji možda uopće više ne postoji.
Glazba je inače u zbroju repetitivna i u tom smislu ne možemo očekivati uzbudljive preskoke u aranžmanima ili revolucionarno zamišljene glazbene eksperimente koji bi poslužili nečim posebno umotvornim, uzbudljivim, svježe zvučećim, još nikad čuvenim. Filmska podloga je sama po sebi suhoparna i bez gledanja filma će joj vrlo rado prisluškivati samo najstrožiji ljubitelji opusa Nicka Cavea. Iako je aranžirana prilično drugačije nego što to Nick radi na svojim studijskim albumima s Bad Seeds, prepoznatljiva morbidna vibracija bit će vam sigurno jako domaća. Svim ljubiteljima glazbenog pečata Nicka Cavea. Odražava fizičko stanje potpune devastacije koje doživljavamo kao borbu za preživljavanje (turobna atmosfera, umotana u tamu), a duboko u toj formi kriju se suptilni trenuci koje rađaju emocije i stvaraju zraku nade. Kroz glazbu za film, kao i sam film. Glazbena podloga za film “The Road” dakle je ispunila svoju osnovnu svrhu.
Postava
Nick Cave – gitara, klavir, aranžmani, vokal
Warren Ellis – klavir, gitara, violina, aranžmani
Produkcija
Nick Cave & Warren Ellis
Popis skladbi
1. Home
2. The Road
3. Storytime
4. The Cannibals
5. Water And Ash
6. The Mother
7. The Real Thing
8. Memory
9. The House
10. The Far Road
11. The Church
12. The Journey
13. The Cellar
14. The Bath
15. The Family
16. The Beach
17. The Boy
