Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Pink Floyd
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 81:09
Ocjena: 5/5
Legendarni giganti progresivnog rocka Pink Floyd monumentalnom su progresivnom rock operom “The Wall”, dvostrukim konceptualnim albumom o samoizolaciji, dosegnuli svoj vrhunac kad je riječ o stvaranju albuma koji su zauvijek pomaknuli granice suvremene popularne i eksperimentalne glazbe. “The Wall” je u svakom pogledu bio najambiciozniji projekt u njihovoj povijesti te jedan od posljednjih progresivnorockovskih albuma za koje se još može reći da su doista bili progresivni u smislu glazbenih inovacija s dalekosežnim utjecajem na buduće generacije glazbenika. Na oblikovanje njegove glazbene i konceptualne slike utjecalo je više različitih čimbenika.
Vrhovni vođa cijelog “The Wall” projekta bio je genijalni, ali ćudljivi basist, pjevač i tekstopisac Roger Waters, koji je prema ostalim članovima benda do te mjere gajio već otvorene diktatorske manire da je to na svojoj koži najviše osjetio klavijaturist Richard Wright. Wrightovi dani u bendu bili su, usprkos važnom doprinosu koji je imao na ovom albumu, zahvaljujući Watersu odbrojeni, jer se oprostio odmah nakon njegova izlaska. Glavni razlog Watersova zahtjeva za Wrightovim odlaskom navodno je bio taj što je prije snimanja albuma sebi priuštio malo predugo odmor nego što je bilo potrebno. Na “The Wall” turneji sudjelovao je samo još kao povremeni glazbenik.
Štoviše, Watersovi odnosi s gitaristom i pjevačem Davidom Gilmourom, s kojim u studiju navodno uopće više nisu komunicirali, bili su još lošiji. S obzirom na takve okolnosti nije bilo nikakvo iznenađenje da je “The Wall” bio posljednji album u klasičnoj postavi Pink Floyd. Uz narušene odnose među članovima benda i višegodišnji cinični odnos prema glazbenoj industriji, na Watersov koncept o samootuđenju važno je utjecao i neugodan incident tijekom “The Animals” turneje, kad je neki “fan” na koncertu u Montrealu pokušao uspeti se na pozornicu. Roger je na to reagirao tako da je uljezu bez razmišljanja pljunuo u glavu. To dramatično iskustvo sve je više utjecalo na njegovo uvjerenje da između benda i publike postoji nevidljiv, otuđujući zid, što je kasnije postalo dobar izgovor za impozantne scenske spektakle s umjetnim scenskim zidom.
Watersovi traumatični studijski i koncertni incidenti, pomiješani s njegovim socijalističkim pogledima na svijet, dječjim sjećanjima na oca poginulog u ratu i razočaranjem glazbenom industrijom, bili su ključni da je konceptualna i glazbena slika ovog albuma puna mračnih nijansi koje beskompromisno zrače osiromašenim duhovnim i emocionalnim stanjem pojedinca unutar zapadnog ultrakapitalističkog društva. Središnja tema albuma je samoizolacija, koju dočarava izgradnja metaforičkog zida u glavi protagonista.
Ciklus skladbi slikovito pripovijeda odlomke iz života popularnog glazbenika po imenu Pink (njegova je osobnost dijelom oblikovana prema Watersovim osobnim peripetijama i njegovu tadašnjem emocionalnom stanju te tragičnim zgodama osnivača benda, “ludog dijamanta” Syda Barretta). Pink u ratu izgubi oca (Watersov otac poginuo je u Drugom svjetskom ratu) te odrasta u zagrljaju posesivne majke koja mu onemogućuje da razvije iskrene odnose s vršnjacima. U školi mukotrpno stječe znanje i uči disciplinu pod palicom tiranskih i izopačenih učitelja. Sve te osobne traume pridonose tomu da se u njegovoj glavi slaže cigla po cigla, što vodi postupnoj izgradnji samoizolacijskog zida iza kojeg bi se htio sakriti od društva.
Kad odraste, postaje slavan rock glazbenik, ali njegovim životom vladaju droge, propale emotivne veze, korumpirani menadžeri te iznenadni, nekontrolirani ispadi nasilja. Nakon raspada braka doživi konačan emocionalni slom te se od društva u svojoj glavi ogradi imaginarnim zidom kojim se potpuno zatvori u sebe. Halucinacije pridonose tomu da u njemu nikne diktatorska težnja. Odjednom sebe počne zamišljati kao neonacističkog diktatora koji svoju koncertnu publiku doživljava kao poslušne ovce među kojima po izboru kažnjava “manje vrijedne” jedinke. Njih na njegov mig izvlače iz dvorane. S vremenom se njegova podsvijest pobuni protiv ove halucinogene diktatorske zablude.
Potresen ovim traumatičnim iskustvom, počne se gaditi samome sebi te si u glavi pripremi samoosudu. To suđenje predstavlja vrhunac cijelog koncepta, kad se u glavi suoči s najbližim likovima iz svojeg života. Njegov osobni sudac uspije ga navesti da na kraju sruši zid i prekine samoizolaciju prema svojim prijateljima te najbližima, odnosno osobama koje je svojim djelima najviše povrijedio. Svatko si na kraju naravno može stvoriti vlastitu predodžbu je li Pink na kraju pronašao sreću u životu bez zamišljenog zida ili je zauvijek završio u ludnici. Bez sumnje je riječ o jednom od najboljih koncepata koji osim psihološkog presjeka otuđenog pojedinca nudi i beskompromisno zrcalo odnosa unutar našeg natjecateljskog i često međusobno otuđenog društva. U svakoj se skladbi krije još mnogo različitih (pod)poruka.
Kao i kod većine remek-djela Pink Floyd, glavna snaga “The Wall” krije se u izuzetnoj ambijentalnoj raznolikosti zbog koje nije teško zamisliti pojedine slike iz Watersova koncepta. Pink Floyd u svojoj karijeri ni prije ni poslije nisu zvučali tako teatralno i udarno kao što zvuče na većini “The Wall” kompozicija. Album je po atmosferi općenito još mračniji i čvršće prizemljen nego što je bio prethodnik “Animals” (1977), s rijetkim trenucima svjetlosti. Neke udarne motive prati buntovna, gotovo punkovska energija, što je velik odmak od njihovih prošlih space rock godina, a da o psihodelično-avangardnim počecima i ne govorim. Usprkos drukčijem, izravnijem i puno manje eksperimentalnom pristupu, Pink Floyd su zadržali svoje uobičajene instrumentalne odlike, među kojima kao i obično treba istaknuti Gilmourove melankolične slide finese i suptilne solaže od kojih i danas prolaze žmarci po cijelom tijelu.
Uz Wrightovu uobičajenu pozadinu orgulja, klavira i klavinete, korištena je hrpa sintisajzera, što je mjestimice pridonijelo naglašeno orkestralnom zvuku. Za Watersa se može reći da je teatralnim načinom pjevanja i izuzetnim osjećajem za dramatiku ovdje dosegnuo svoj vrhunac u ulozi pjevača, jer vrlo uvjerljivo “odigra” uloge Pinka i likova iz njegova života. Gilmour je u pjevačkoj (a i skladateljskoj) ulozi zahvaljujući Watersu doduše osjetno reduciran, ali zato sve tri skladbe koje sadrže njegov vokalni i skladateljski doprinos spadaju među najbolje trenutke albuma (Young Lust, Run Like Hell te osobito Comfortably Numb).
Watersova napola autobiografska rock opera otvara se s “In The Flesh?”, u čijem se završetku čuje šum njemačkih bombardera, što simbolizira nasilnu smrt Pinkova oca tijekom ratnog bombardiranja. Ova dinamična skladba otvara se smirenom melodijom koja se kasnije može čuti na završnom “Outside The Wall” (čime je ciklus zatvoren). Uz pomoć Watersova cinična vokala, dramatičnih gitarskih pasaža i orgulja skladba raste prema dramatičnom završetku s hukom bombardera. “The Thin Ice” u uvodu sadrži nježnu klavirsku melodiju i spokojno Gilmourovo pjevanje koje podsjeća na dječju uspavanku. U trenutku kad upadne Watersov vokal, skladba preuzima cinične nijanse, nakon čega udarna gitarska solaža pobrine se za iznenadan, gotovo brutalan završetak. Ta skladba predstavlja Pinkovu (izgubljenu) dječju nevinost i vrijeme prije nego što je shvatio što se dogodilo s njegovim ocem.
“Another Brick In The Wall, Part. 1” prvi je od tri međusobno povezana motiva koji grade jednu od najprepoznatljivijih glazbenih tema u povijesti rock glazbe. Sve tri prati buntovno ozračje, povezuju ih srodna lirska struktura i refren, dok svaka sljedeća zvuči sve bjesnije i udarnije. Prvi dio je najsmireniji od sve tri, jer sadrži suptilnu gitarsku solažu, ponavljajuću bas liniju i Gilmourovo razmjerno nježno pjevanje s povremenim izljevom bijesa, kad protagonist počinje shvaćati očevu smrt i graditi zid. Najpoznatiju, iako daleko od jedne od najboljih tvorevina u povijesti benda, najavljuje teatralni umetak “The Happiest Days Of Our Lives”. Srhovit zvuk helikoptera prekida ravnateljevo urlanje, koje podsjeća na vikanje upravnika koncentracijskog logora. Pulsirajućoj bas liniji s vremenom se pridruži Rogerov cinični vokal koji pripovijeda o protagonistovu traumatičnom iskustvu s tiranskim učiteljima.
Nakon dramatičnog krika slijedi prijelaz u vjerojatno najpoznatiju buntovnu himnu u povijesti rock glazbe, “Another Brick In The Wall, Part. 2”, skladbu koja se u povijest upisala kao njihov najveći hit. Ta razvikana skladba, koja dočarava Pinkovo sanjarenje o mogućnosti da se djeca pobune protiv tiranskog učitelja, ističe se masivnim zvukom bubnjeva, pulsirajućom bas linijom i jedinstvenim gitarskim umetcima. Buntovnoj dramatici bitno pridonosi dječji pjevački zbor koji nadograđuje Gilmourovo pjevanje te otpjeva drugu strofu i glavni refren. Završetak pošteno začini ridajuća Daveova gitarska solaža, koju u pozadini prati zvonki zvuk orgulja. Pri izlasku je to bila izvrsna i inovativna tvorevina, no njezino pretjerano puštanje na radiju krivo je što mnogi pristaše benda danas smatraju da je precijenjena u usporedbi s njihovim manje eksponiranim skladateljskim remek-djelima.
Nakon sve te buntovne dramatike slijedi “Mother” sa svojom smirenom akustičnom melodijom i vokalnom teatralnošću, iako u nastavku uključivanjem dodatnih instrumenata poprima nešto složeniju dimenziju. Ovdje je riječ o važnom isječku iz Pinkova života, kad se suoči sa svojom pretjerano posesivnom majkom koja ga želi pod svaku cijenu zadržati u svojem “zagrljaju” i nakon što odraste te u sebi održava strah da bi si slučajno mogao naći ženu i zaživjeti samostalan život. Glavna srž ove odlične skladbe krije se u kontrastu između Watersova vokala, koji se u ulozi Pinka kapa od cinizma, i Gilmourova nježnog pjevanja, u kojem odlično odradi ulogu posesivne majke.
“Goodbye Blue Sky” je još jedna skladba mnogih ambijentalnih kontrasta. Spokojnom uvodu slijedi dramatična promjena u puno zloslutnije ozračje, koje održava odlično Gilmourovo pjevanje i nježna melodija na akustičnoj gitari. Na ovom mjestu Pink oplakuje svoje uništeno djetinjstvo i život s posesivnom majkom, nakon čega je djetinjstva iznenada kraj; postane rock zvijezda te se oženi, čime njegovim osobnim traumama još daleko nije kraj. “Empty Spaces” sadrži zloslutne zvukove na klavijaturama i gitari, a i grozničavo oglašavanje ljudi, što najavljuje Pinkov odlazak na turneju. Pink je na ovom stupnju rock zvijezda i oženjen, ali on i žena imaju stalne probleme zbog njegove sve veće udaljenosti. Rogers se u tekstu iznenada pita što bi upotrijebio da zid postane još čvršći. Odgovor se krije u rockerskim ljubavnicama, što mu ne donosi zadovoljstvo.
Slijedi izvrsni “Young Lust”, jedna od najudarnijih kompozicija u njihovoj povijesti, nabijena brojnim hard rock gitarskim frazama, funkovskim bas linijama i debelim slojevima hammondica. Gilmourove udarne gitarske finese i neobično grub pjevački pristup pridonose da je riječ o jednom od najistaknutijih i najkvalitetnijih djela na albumu. Pink nakon iskustva s groupiejkama preko telefona sazna da ga žena vara. To ga konačno dovodi do živčanog sloma. “One Of My Turns” vrlo dobro odražava taj slom, jer sadrži neuspješan dijalog između Pinka i začuđene, kasnije sve preplašenije ljubavnice koju je pozvao u svoj stan. Waters vrlo dobro odigra Pinkov emocionalni slom i iznenadni izljev nasilja, kad s vremenom podigne vokal u kojem se miješaju bijes na ženu i samosažaljenje. To stanje se nastavlja na ultratužnom “Don’t Leave Me Now”, gdje se Pink uz krhku klavirsku melodiju utapa u depresiji. Smirenom uvodu slijedi prijelaz u temperamentniju sekciju s potresnom slide gitarom. Slijedi treći, najkraći dio “Another Brick In The Wall”, koji je zahvaljujući razjarenom Rogerovu pjevanju najagresivniji od sve tri, jer u tom trenutku bijesni Pink donosi odluku da u svojem životu oko sebe ne treba više ljude. Prvi dio završava oproštajnim “Goodbye Cruel World”, gdje Pink uz smirenu melodiju priopći da je zid dovršen i time dovršena njegova samoizolacija od vanjskog svijeta.
Drugi dio albuma otvara se s “Hey You”, jednom od najpotresnijih kompozicija na albumu, gdje potresa ledeno hladna melodija na akustičnoj gitari i emocionalno ispražnjeno pjevanje. Ozračje doseže vrhunac s odličnom gitarskom solažom, odsviranom preko središnjeg riffa, nakon čega slijedi izlaz u dramatičnu akustičnu sekciju. Ta skladba predstavlja trenutak kad je Pinku iznenada žao što je prekinuo sve kontakte s vanjskim svijetom te očajnički želi da ih može ponovno uspostaviti. Njegove pozive s vremenom presretnu “crvi”, skupina militantnih ekstremista, i tu počinje Pinkova postupna preobrazba u neonacističkog diktatora. Na “Is There Anybody Out There?” još uvijek bezuspješno pokušava uspostaviti kontakt, što dočaravaju očajnički pozivi i melankolična solaža na akustičnoj gitari.
“Nobody Home” sadrži osjetljivu melodiju na klaviru i cinično Rogerovo pjevanje koje slikovito opisuje Pinkov usamljeni život unutar mentalnog zida. Uz njega nema nikoga s kim bi mogao komunicirati. Okružen je samo još svojim materijalnim posjedima. “Vera” predstavlja jedan od Rogerovih cinični vrhunaca, jer je riječ o skladbi inspiriranoj Verom Lynn, britanskom pjevačicom iz vremena Drugog svjetskog rata. Ona je pjevala popularnu skladbu “We’ll Meet Again” u kojoj je obećavala susret bližnjih nakon kraja rata, što Roger (odnosno Pink) zbog očeve smrti nikad nije doživio. Watersovo tužno pjevanje prate potresni orkestralni aranžmani. “Bring The Boys Back Home” izgrađen je na pompoznim, militarističkim zvukovima koji daju dojam vojničkog marša, čime je Roger htio naglasiti besmislenost rata te poručiti da rat ili karijera nikad ne bi smjeli otuđivati obitelji.
Time je sve pripremljeno za veliki vrhunac albuma – fenomenalni ep “Comfortably Numb”, gdje Gilmour s dvije potresne solaže priredi pravo gitarsko otkrovenje od kojeg žmarci idu kao za šalu svojim putem po tijelu. Po mojem uvjerenju riječ je o ozbiljnom kandidatu za najbolju tvorevinu u povijesti benda i jedno od najveličanstvenijih postignuća u povijesti rock glazbe. Ovo nezaboravno umjetničko djelo prvotno je bilo namijenjeno Daveovu prvom samostalnom albumu, no na sreću se nakon trezvenog razmišljanja odlučio drukčije. Tajanstveni početak u kojem se odvija dijalog između Pinka i njegova liječnika prate melankolični slojevi sintisajzera. Pinkovu ulogu u refrenima odlično otpjeva Gilmour, dok doktora “odigra” uvijek cinični Waters.
Doktor pokušava Pinka na molbu menadžera sedativima osposobiti za koncert, što prate protagonistovi krikovi boli i posljedično mentalne zablude. S vremenom nastupa prijelaz u ambijentalno svjetliju, gotovo uzdižuću sekciju, gdje očarava emocionalno izuzetno proživljeno Gilmourovo pjevanje, poduprto moćnim orkestralnim zavjesama i ugodnom melodijom na akustičnoj gitari. U trenutku kad upadne prva od Daveovih nevjerojatno profinjenih solaža, melankolično ozračje u kojem se ipak krije zrnce nade podiže se još za jedan stupanj. Druga Daveova solaža još je potresnija od prve i doseže izravno zapanjujuće ambijentalne dimenzije. Po mojem na nijednoj drugoj kompoziciji u njihovoj povijesti Gilmour nije tako razgovjetno pokazao zašto istodobno spada među najbolje gitariste svih vremena i emocionalno najsrdačnije pjevače u rocku. Waters je doduše doprinio koncept i stvorio glavninu djela, ali je zato Gilmour stvorio najbolju kompoziciju na albumu.
“The Show Must Go On” predstavlja Pinkovu unutarnju rascjepkanost, što učiniti nakon podizanja zida; nastaviti izoliranost ili se prisilno uputiti na koncert. Na kraju prevlada potonje, što vodi do halucinacija. Ta svečana kompozicija ima zahvaljujući višedijelnim vokalnim harmonijama i osjetljivim aranžmanima na klaviru snažan queenovski pečat, što je pomalo ironično, jer su potonji 1991. snimili skladbu istog naziva. Na “In The Flesh” obnavlja se izvorna tema s početka albuma, gdje vladaju eksplozivni izljevi orgulja. Tome slijedi prijelaz u mirniju sekciju koju najave zborski vokali. Cinično pjevanje slijedi završetak s poklicima “hammer, hammer”. Čekići predstavljaju simbol Pinkove zamišljene neonacističke stranke. On se u ovom dijelu koncepta zbog halucinacije izazvane drogom počne doživljavati u ulozi neonacističkog diktatora koji sa svojim pristašama može činiti što god ga je volja.
Slijedi još jedno od Gilmourovih skladateljskih remek-djela, “Run Like Hell”, gdje posebno oduševljavaju njegove profinjene gitarske pasaže, položene na treperavu bas liniju, dok Wright doprinosi jedinu klavijaturnu solažu na cijelom albumu. Pink si ovdje u zamišljenoj ulozi diktatora predstavlja svoj koncert kao rasističku raciju nad ugroženim manjinama, što slikovito prate različiti zvukovi oglašavanja njegovih netolerantnih podanika i njihovih žrtava. Na “Waiting For The Worms” njegova je transformacija u rasističkog vođu dovršena, što prate huškački, gotovo nerazgovjetni govori preko megafona, skandiranje rulje te marširajući, militantni ritam. Sve skupa prati cinični lirski izraz. Treba priznati da Waters pobrine za doista odličnu imitaciju Oswalda Mosleya, britanskog fašističkog vođe iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata. Ozračje skladbe iz sekunde u sekundu postaje sve mračnije dok se ne pretvori u zloslutno skandiranje “crva”, to jest Pinkove krajnje desničarske stranke.
Nakon potpune kakofonije zvukova, koju uzrokuje sve veći gnjev fašističkog vođe, iznenada nastupa dramatičan kraj Pinkovih rasističkih bunila, što dočarava iznenadan prijelaz u “Stop”, gdje spozna kamo je zabrazdio i počne se gaditi samome sebi. Time je sve spremno za veliki, krajnje srhovit i potresan finale “The Trial”, gdje si Pink u glavi priredi vlastito suđenje tako da se suoči sa svim osobama zbog kojih je izgradio zid. Taj dramatični klimaks predstavlja zanimljiv unikat njihove karijere, jer sadrži elemente mjuzikla s orkestralnim umetcima i usputnim zborskim napjevima. Zanimljivo je saznanje da su neki orkestralni aranžmani u ovoj skladbi važno utjecali na glazbu u filmovima kultnog redatelja Tima Burtona. Središnja zvijezda skladbe je nedvojbeno Waters, koji svojim teatralnim, katkad gotovo grotesknim pjevanjem odlično odigra ulogu oholog suca te likova iz Pinkove prošlosti poput ravnatelja, majke i bivše žene. Pinkova samoosuda završava završnim dramatičnim pozivima na rušenje zida.
Na završnom “Outside The Wall” Pinkov se zid napokon ruši, čime je kraj njegove agonije i nastupa prilika za katarzu. Tako se na pomalo ironičan način istom ugodnom melodijom koja se mogla čuti na početku albuma završava ovaj monumentalni konceptualni ciklus, pri čemu je Pinkova daljnja sudbina otvorena pojedinčevoj vlastitoj interpretaciji. Moralna poruka koncepta mogla bi glasiti da se s unutarnjim ili vanjskim zidovima (jednih i drugih ima i nakon pada Berlinskog zida još uvijek previše po svijetu) ne mogu riješiti problemi, nego samo u međusobnoj suradnji i povezivanju.
“The Wall” je jedan od onih monumentalnih albuma koji su se u povijest rock glazbe zauvijek upisali zlatnim slovima i pridonijeli tome da legenda o Pink Floyd živi vječno. Watersov koncept o samootuđenju danas je aktualniji nego ikad prije. O brojnim odlikama ovog izuzetnog albuma kroz cijelu je recenziju rečeno mnogo, zato nema smisla da bih i dalje gubio riječi kojima bih pokušao dovoljno prehvaliti jedno od najvećih postignuća suvremene glazbene umjetnosti. Bezvremensko remek-djelo zahtijevalo je svoj danak u raspadu klasične postave Pink Floyd, koja se na veliku žalost većine njihovih pristaša nakon Wrightove prerane smrti više nikad neće okupiti. Za sve ljubitelje ovog glazbenog i konceptualnog umjetničkog djela nužno je gledanje istoimenog filma iz 1982. u režiji Alana Parkera i s Bobom Geldofom u glavnoj ulozi, iako sam uvjeren da ga je većina onih koji se ubrajaju među pristaše benda već odavno pogledala.
Postava
Roger Waters – vokal, bas gitara, koproducent, sintisajzer, električna i akustična gitara, oblikovanje naslovnice
David Gilmour – gitara, vokal, bas gitara,
koproducent, sekvencer, sintisajzer, klavinet, udaraljke
Richard Wright – klavir, orgulje, sintisajzer, klavinet, bas pedale
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Joe Chemay – prateći vokal
Ron di Blasi – klasična gitara na “Is There Anybody Out There?”
Bob Ezrin – klavijature
Stan Farber – prateći vokal
Fourth form music class, Islington Green School, London — zborski vokali
James Guthrie – udaraljke, sintisajzer na “Empty Spaces” (u suradnji s Davidom Gilmourom), sekvencer, bubnjevi na “The Happiest Days of Our Lives” (u suradnji s Nickom Masonom)
Jim Haas – prateći vokal
Bobbye Hall – udaraljke
Bruce Johnston – prateći vokal
Jon Joyce – prateći vokal
Freddie Mandel – Hammond orgulje na “In the Flesh?” i “In the Flesh”
Frank Marrocco – koncertina
Bleu Ocean – marširajući snare bubanj na “Bring the Boys Back Home”
Jeff Porcaro – bubnjevi na “Mother”, marširajući snare bubanj na “Bring the Boys Back Home”
Lee Ritenour – ritam gitara na “One of My Turns” i akustična gitara na “Comfortably Numb”
Toni Tennille – prateći vokal
Trevor Veitch – mandolina
Larry Williams – klarinet na “Outside the Wall”
Produkcija
Bob Ezrin, David Gilmour, James Guthrie i Roger Waters
Popis skladbi
CD 1: 38:58
1. In the flesh? (3:17)
2. The thin ice (2:28)
3. Another brick in the wall Part one (3:41)
4. The happiest days of our lives (1:20)
5. Another brick in the wall Part two (3:56)
6. Mother (5:32)
7. Goodbye blue sky (2:48)
8. Empty spaces (5:36)
9. Young lust (2:03)
10. One of my turns (1:33)
11. Don’t leave me now (4:22)
12. Another brick in the wall Part three (1:17)
13. Goodbye cruel world (1:05)
CD 2: 40:43
1. Hey you (4:39)
2. Is there anybody out there! (2:40)
3. Nobody home (3:25)
4. Vera (1:38)
5. Bring the boys back home (0:50)
6. Comfortably numb (6:49)
7. The show must go on (1:36)
8. In the flesh (4:16)
9. Run like hell (4:22)
10. Waiting for the worms (3:56)
11. Stop (0:34)
12. The trial (5:16)
13. Outside the wall (1:42)
