Izvođač: Gnaw
Izdavač: Conspiracy Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 37:52
Ocjena: 2.5/5
Jeste li ikad krvarili iz ušiju? A to želite? Uživati u vrištanju koje je gore od najgorih porođajnih bolova? Gnaw su prava adresa za vas! Ovo je album koji nije namijenjen slušanju tinejdžera. Već zbog jako zabavnih stihova: “Everybody fuckin’, everybody fuckin’, everybody fuckin’, but you!” Gnaw su glazbeni “bolesnici”. Igraju na kartu bolesnog ludila. A najluđe od svega je spoznaja da je to solidna glazba! Nije loša, ali nije ni opet nešto zbog čega bi ti od svih orgazama slušanog narasle trepavice na tabanima.
Ali premotajmo vrpcu malo unatrag. Osnovna želja grupe je ponuditi glazbu kakve još nije bilo. To je inače osnovni aksiom kojeg bi se trebao držati svaki bend. Gnaw su da bi to postigli zabrazdili u najgore vode ekstremne glazbe. Ima metala, ima industriala, ima dooma. Vražji doom! Luda mješavina. Zamisli si otprilike ovako. Udaraš gitarski riff i u studiju ga doslovno “razmažeš” u jezivo nerazgovjetno brujanje. Cijelu stvar podložiš bubnjevima koji nose garažni zvuk podzemlja, puni su nekontroliranih prijelaza, u produkciji su udaljeni, a funkciju ritma preuzima hipnotično disperzivni debeli riffovski razmaz. Doista jezivog zvuka i karaktera!
A onda naravno glavna stvar u cijeloj priči, vokal! Jeste li ikad krvarili iz ušiju? A to želite? Uživati u vrištanju koje je gore od najgorih porođajnih bolova? Alan Dubin, bivši pjevač ekstremnometalnih sastava O.L.D. i Khanate, osobito su potonji bili gospodari podzemnog dooma. Dečko je prenio energiju u Gnaw. Vraga jest! Stihove koji su i u prijašnjim bendovima bili apstraktnog karaktera “zaglupio” je do bizarne minimalnosti i funkcioniraju kroz ploču u ulozi protetskog pomagala, začina. Doista su Gnaw druga priča.
Ne znam doduše kako su vraški vrtjeli sve pomoćne gumbe u studiju, ali tako briljantno otkriće, kako stvoriti prljavu glazbu, doslovno krajnje ružan album, teško da će se itko drugi sjetiti. Kako je moj kolega Rok Podgrajšek jednom prilikom rekao: “Ta glazba je toliko ružna da je već sasvim lijepa!” To definitivno vrijedi i za Gnaw.
Gnaw oru novu ledinu u ekstremnoj glazbenoj sferi. Sve je podvrgnuto kreaciji ekstremne buke (noise), vjernosti nemelodičnih poluton naštimanih riffova, koji sami po sebi nose ritam, kotrljajući zagušljivi doomovski ritam. Uz to se zarežu zvučni uzorci cviljenja kružne pile, koja naravno dolazi iz gitare. Zamisli čovjeka u luđačkoj košulji, koji se nalazi u ćeliji 1,00mx1,00m, s plinskom maskom na glavi i neprestano udara glavom u lijevi i desni zid. Nema goreg noćnog sna. I još nešto. Izraz progresivno je u tom smislu posve na mjestu. Glazba je otrovno eksperimentalna. A to još nije sve. Album pri slušanju djeluje kao da je odsviran uživo, u prvih pola sata probe u podrumu, za čistu i golu zabavu. Pritom su akteri isključili svoj misaoni tok i prepustili se osjećajima. Kakvi su ti osjećaji, opisuju gornji odlomci. Ako se usredotočiš samo na slušanje pojedinih članaka glazbe Gnaw, utvrdit ćeš da svaki gradivni element svira (i pjeva – vokal) posve svoju špuru. Ali kad to spojiš zajedno, cijela slika i ideja dobiju smislenu povezanost.
Recimo skladba Watcher odstupa na albumu i “smiruje” ga. Čisti namjerno “fušajući” vokal s šupljim Ozzy akcentom ovdje je okružen bičevanjem jednostavnih olujnih efekata zlobnog vjetrovitog puhanja, oslobođenih preko gitare. Zapravo trikovi minimalizma, koji u svojoj osebujnosti pale. To je skladba koja je na albumu ušima navikLIM na konvencionalnu glazbu najbliža.
Gnaw šokiraju u svom eksperimentu. Oslobađaju toliko buke, atmosfere samouništenja i jeze da današnjim konvencionalno postavljenim bendovima, koji potječu iz žanrova zapisanih bjesnilu cookie monster vokala i riffovskoj hiperplaziji, ni sanjati ne može. Shar je vrhunac albuma. Hipnotični ritmovi u koje se povremeno zajeda ubijajući vokal (“vokills” je u bilješci knjižice oznaka grupe što se vokala – “vocals” tiče) i zavjesa blago sintetizirane gitarske čežnje.
Gnaw vuku posve svoj unikatni glazbeni karakter! Teško ga je trivijalno raščlaniti. Ali nešto jest. Avanturistički je, progresivan, istraživački i jer je prvi na planetu, također neovisan. Ako imamo oznaku za indie rock, nema vraga zašto ne bismo riječ “indie” upotrijebili i za indie metal! Album “This Face” neće moći slušati oni koji dolaze izmozgani kući s kalvarije osmosatnog radnog dana, osim ako ne žive od analitičkog proučavanja glazbe kakva je glazba Gnaw. Zanimljiv će biti svima koji tražite bizarno, čudaško, šokantno, drsko i glazbu koja neprestano iskušava i idejno se spontano samogenerira. “This Face” je krajnje nepredvidljiv i provokativan album. Ali to je početak. Vidjet ćemo hoće li se u budućnosti pokazati je li riječ o neuspjelom pokušaju, ili se trenutačni osjećaj potpunog kaosa može izbrusiti u još veći smisao. Riječ je o vaganju. Koliko apstraktnog ponuditi na račun smislenog. Koliko toga masa može konzumirati i u kojoj te točki proglasi apsolutnim luđakom. I naposljetku. Je li sve samo hazard i blef razmaženih dečki punih guzice svega sa osnovnom namjerom da preusmjere pozornost na sebe, ili pak doista iskrena hrabrost istraživanja u glazbenoj umjetnosti. Pričekajmo.
Postava
Alan Dubin – vokal
Jun Mizumachi – gitara
Jamie “The Bog†Sykes – udaraljke
Carter Thornton – klavijature, efekti, programiranje
Brian Beatrice – efekti
Popis skladbi
1. Haven Vault
2. Vacant
3. Talking Mirrors
4. Feelers
5. Backyard Frontier
6. Watcher
7. Ghosted
8. Shard
9. BYF (Reprise)
