Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: King Crimson
Izdavačka kuća: Discipline Global Mobile
Izdanje: 1975
Ocjena: 4/5
“USA” je bio drugi koncertni album King Crimson, snimljen na njihovoj američkoj turneji sredinom 1974., koja je ujedno bila i njihova posljednja turneja na sedam godina. Više od 20 godina bio je to jedini koncertni dokument treće inkarnacije grupe i iako je “USA” puno bolji prikaz koncertnih sposobnosti grupe od njihova prvog službenog koncertnog albuma “Earthbound” (1972.), zvuk mu nije bitno bolji, premda je na reizdanju primjetno poboljšan. “USA” predstavlja svojevrstan simboličan oproštaj, jer se grupa već raspala do izlaska ovog albuma. Na kraju popisa zasluga nalazi se čak i natpis R.I.P., jer je gitarist i neprijeporni vođa grupe Robert Fripp bio toliko uvjeren da je legende o King Crimson neopozivo nestalo. Kao što znamo, srećom se kasnije predomislio (što se poslije dogodilo još jednom) i grupa je mogla nastaviti sa svojim neukrotivim istraživanjem eksperimentalnih granica suvremene glazbe i novih zvučnih slika. Ovaj snimak prije svega predstavlja djelovanje tadašnjeg kvarteta (Fripp, Wetton, Bruford i Cross) u jednom od njihovih najboljih koncertnih trenutaka. Ta verzija King Crimson bila je tada bez ikakve sumnje jedna od najudarnijih grupa tog vremena, i u studiju i uživo, a “USA” je među ostalim pravi uvid u korijene ranog progresivnog metala. Većina tih snimaka odražava njihovu izvanrednu energičnost, snagu, agresiju, zapanjujuću tehničku uglađenost pojedinih članova, ali i zapanjujuću simfonijsku ljepotu koja se krije unutar njihovih većinom mračnih i apokaliptično kaotičnih kompozicija. Zvuk većine snimaka mjestimično je rezak i metalski, ponajprije zahvaljujući Wettonovoj moćnoj liniji bas-gitare, koja diktira većinu njihova tradicionalno iznimno složenog i disonantnog ritma. Njegov bas daje čvrstu podlogu za Frippove vratolomne gitarske ekskurzije i njegove višeslojne orkestralne zavjese na melotronu. Brufordovo bubnjanje je vrhunsko kao i uvijek, iako je u produkciji nekako potisnuto u sjenu bas-gitare. Isto vrijedi i za Crossovu violinu, koja na tim snimkama zvuči puno oštrije i manje lirski nego na studijskim albumima.
Kako bi zaštitio autorska prava, Fripp se tada odlučio na prilično kontroverzan potez te je na tri snimke zamijenio doprinos violinista i klavijaturista Davida Crossa (koji u vrijeme pripreme ovog izdanja već neko vrijeme nije bio član grupe) studijskim doprinosom Eddieja Jobsona (ex-Roxy Music, Frank Zappa), koji pak nikada nije imao tu čast postati službeni član grupe, iako se pred kraj 70-ih pridružio Wettonu i Brufordu u kratkotrajnoj prog superdružini UK. Jobson je zamijenio Crossovu violinu na “Larks Tongues In Aspic – Part II” te klavir na “Lament”, a razlika između njihovih stilova jedva je primjetna. Većina djela s ovog snimka potječe s nastupa grupe u Ausbury Parku (New Jersey), uz iznimku “21 Century Schizoid Man”, koji je snimljen na drugom mjestu, u gradu Providence. Reizdanje snimke povodom 30. obljetnice izlaska sadrži i tri dodatna snimka kojih na originalnom izdanju nije bilo. To su kratki intro “Walk On…No PussyFooting”, “Fracture” i “Starless”. Ove posljednje dvije majstorije uvelike doprinose još većoj sveukupnoj kvaliteti ovog snimka. Produkcija je reizdanjem primjetno poboljšana, iako je i dalje jedna od rijetkih slabih točaka ovog vrlo dobrog koncertnog snimka.
“USA” se otvara kratkim uvodom koji se zove “Walk On…No Pussyfooting”, a koji djelomično potječe iz projekta Fripp & Eno – “No Pussyfooting” (1973.), plod tadašnje Frippove suradnje s bivšim klavijaturistom Roxy Music, Brianom Enom. Slijedi paklenski marš ravno u tradicionalno zloslutni, a genijalni “Larks’ Tongues In Aspic – Part II” (Larks’ Tongues In Aspic, 1973.), gdje nas crimsoidi nasumce kose svojim supersoničnim kombinacijama Frippovih gitarskih vragolija, Wettonova zveckavog basa, Brufordovih supersoničnih zamaha i razigrane violine Crossa odnosno Jobsona. Mogu reći da je ova verzija drugog dijela “škrjančevih jezičaca u aspiku” možda čak i bolja od studijske jer je ritam sekcija ovaj put još agresivnija, sve do veličanstvenog završetka. Slijedi još jedna poslastica, “Lament” (Starless And Bible Black, 1974.), koja također zvuči bolje nego u studijskoj verziji. Odlična izvedba “Exiles” pak predstavlja njihov izniman osjećaj za zvučnu osjetljivost, u kojoj kraljuju ponajprije Crossova lirska violina i Wettonov melankolični vokal. Naprosto je nevjerojatno kako im uspijeva istodobno spajati paklene i razgranate ritmove s izvanrednim osjećajem za simfoniku. Možemo čuti i jednu od boljih Wettonovih vokalnih izvedbi u njegovu vremenu u grupi. “Ausbury Park” jedna je od najboljih improvizacija koje su si ikada priuštili i sadrži čak nekoliko melodijskih linija pa je zaista veliko zadovoljstvo što su je objavili na ovom reizdanju. Naravno, bio bi grijeh zaboraviti izvedbu klasika “Easy Money” (Larks’ Tongues In Aspic, 1973.). Pri njezinu završetku osobito oduševljava dodatna improvizacija uz pratnju melotrona. Iako bi “21 Century Schizoid Man” (In The Court Of the Crimson King, 1969.) trebao biti vrhunac cijelog snimka, ovaj put ne radi se o jednoj od boljih verzija te skladbe. Ponajprije zbog ne baš uspješnog Wettonova pjevanja. Njegov vokal nekako nije stvoren za ovaj klasik. Histerični solo na saksofonu ovaj je put zamijenjen Crossovom violinom i tako kao cjelina zvuči puno udarnije. Ipak bih njegovu odsutnost vjerojatno nekako pogrešao. “Fracture” (Starless And Bible Black, 1974.) još je jedan od vrhunaca ovog snimka, u kojem Wettonov bas ponovno probija kroz Frippove gitarske vratolomije uz Brufordove supersonične zamahe po bubnjevima. Vrhunac cijelog snimka ipak je nedvojbeno dah oduzimajuća izvedba bezvremenske “Starless” (Red, 1974.), koju poslije nikada više nisu izvodili uživo i koja doista ne treba nikakvo dodatno predstavljanje. Uvodni Frippov melotron teče kroz Wettonov iznimno melankoličan i dubok vokal te se pretvara u nešto najbolje što je ljudski um ikada uglazbio. Koja bi njihova skladba uopće bila bolja za oproštaj tako utjecajne grupe?
Nakon “Earthbound” (1972.), koji je zapravo bio službeni bootleg prilično loše zvučne kvalitete i mnogi ga uopće nisu smatrali službenim koncertnim albumom, “USA” je zapravo njihov prvi pravi koncertni album, kojem uspijeva uhvatiti pravi koncertni duh grupe. Dodatne snimke iz tog razdoblja sada je moguće naći na brojnim izdanjima iz tog razdoblja, kao što su box set “The Great Deceiver” (1992.), dvostruki koncertni album “The Night Watch” (1997.), “Live in Central Park, 1974 (2000.)” te “Live in Mainz, 1974” (2001.), koji su redom bolji snimci od “USA”. No zato je “USA”, ako ni zbog čega drugog, barem povijesno puno važnije izdanje od svih nabrojenih. King Crimson su u studiju uvijek bili nenadmašni, ali istina je da su uživo bili još bolji što “USA”, usprkos ne baš blistavoj produkciji, nedvojbeno dokazuje. Ipak, osim pravih ljubitelja grupe, naravno, ovaj snimak nije baš obvezan jer su sada, kao što sam već spomenuo, dostupni neki puno bolji prikazi njihova izvanrednog koncertnog potencijala. Oproštaj grupe 1974. srećom je bio samo privremen i šest godina poslije u novom su se obličju ponovno podigli iz pepela poput ptice feniks.
Postava
John Wetton – vokal, bas-gitara
Robert Fripp – gitara, melotron
Bill Bruford – bubnjevi, udaraljke
David Cross – violina, klavijature
Eddie Jobson – violina na “Larks’ Tongues In Aspic – Part II”, klavir na “Lament”
Produkcija
King Crimson
Popis skladbi
1. Walk On… No Pussyfooting (0:35)
2. Larks’ Tongues in Aspic Part 2 (6:24)
3. Lament (4:21)
4. Exiles (7:23)
5. Asbury Park (6:53)
6. Easy Money (7:11)
7. 21st Century Schizoid Man (8:10)
8. Fracture (11:19)
9. Starless (14:57)
Trajanje albuma: 67:16
