Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Moratti, Rob
Izdavač: Escape Music
Izdanje: year
Trajanje: 46:59
Ocjena: 4.5/5
Nije baš Cole Moretti, ali je Rob Moratti. Nije “Tih deževen dan”, nego (tiha sunčana) “Pobjeda”. Ne eurovizijska, “samo” osobna. Kanadski vokalist Rob Moratti prvi je put ušao na rockersku scenu s dva albuma koja je izdao sa svojim sastavom Moratti. To je bilo još u devedesetima. Kasnija djelovanja s odličnim AOR sastavom Final Frontier, koji je svoj posljednji album “Freelight” (od ukupno četiri) objavio 2006. za izdavačku kuću Escape Records, zapravo u pretežitoj mjeri definiraju i album “Victory”. Kao što već sam naslov albuma sugerira, energija na njemu puna je pozitivnih vibracija i optimizma, i u melosu i u samim stihovima. Album ima dašak svečanosti, neukrotivosti u težnji prema ciljevima koje određuju životni izazovi. Ta energija utjelovljuje i energiju opusa sastava Final Frontier. Ipak, “Victory” je album osobno ispovjedne note Roba, koji u tom smjeru djeluje još izražajnije profilirano, a ponajprije zrelo. Bez obzira na to što govorimo o AOR glazbi, slušanjem “Victory” na površinu izlazi šćepec art začina, na što utječe osobito jedinstveno društvo glazbenih instrumentalista koji prate Roba na njegovu samostalnom studijskom prvijencu, kao i stečena iskustva Robova kratkotrajnog, ali za glazbenikovo sazrijevanje iznimno važnog sudjelovanja na mjestu pjevača u sastavu Saga.
Gitarski trkač Reb Beach posvuda je na ovom albumu. Raspojasao se u velikoj mjeri jer ne mora slušati naredbe i želje svog Whitesnake šefa Davida Coverdalea. Rebovo sviranje solaža i sam riffing puno su bliži onome što utjelovljuje karizmu njegova sviranja na albumima Winger. Vodeću gitarsku frazu u skladbi Jennie nedvojbeno zavidi i sam Kip Winger. Reb je svestrani gitarski virtuoz i s bogatim iskustvom u glazbenom poslu djeluje posve smireno, njegov je ego marljivo dresiran i poslušno privezan na uzici. S poštovanjem slijedi pravila igre koja ovaj put postavlja Moratti. Tako Reb u solažama djeluje promišljeno, ne razbacuje se notama, nikad se ne gura u prvi plan i ne iskazuje potrebu za razmetanjem svojim bogatim arsenalom ovladavanja gitarom. Glazbenik se strogo prilagođava jezgri kompozicijske veze strofa-refren. Njegova je funkcija ponajprije raspoloženjski začin te veze i u tome Reb funkcionira pobjednički. Veza Roba i Reba najvažniji je faktor koji omogućuje albumu da dosegne i nadmaši sve tražene kvalitativne standarde današnjih melodic rock izdanja. Veza djeluje kao da se oba glazbenika dugo poznaju i da su u prošlosti izdali niz zajedničkih albuma. Na albumu sudjeluje i Christian Wolf, koji ponajprije brine za naglašavanje fraza i zvučno “popunjavanje” rupa, podizanje dinamike, osjećaja živosti, unatoč kristalnoj čistoći miksa.
Općenito, na albumu je osjećaj da s Morattijem svira prava grupa. Na bas gitari je još jedan odličnjak i prekaljeni stari mačak – Tony Franklin. Drugi dio ritam sekcije pripada renomiranom Saginu bubnjaru Brianu Doerneru, dok je Moratti na mjesto klavijaturista izabrao zanimljivo ime Fredrik Bergh, poznat po izvrsnosti albuma Street Talk. Švedski snažniji lik u posljednje je vrijeme svoje kreativne silnice usmjerio u svoj novi sastav Bloodbound, koji je možda netko od vas uhvatio na pozornicama 2008. kao predgrupu na mariborskom ili zagrebačkom koncertu sastava HammerFall. Bergh je majstor oživljavanja osjećaja osamdesetih u opremanju skladbi bogato varijabilnom šminkom sintesajzera, koje kombinira s povremenim sočnim uključcima piana, kao primjerice u Hold That Light (tu se osjeti da je Bergh odrastao uz slušanje Journeyja). To u melosu najviše približava Morattijev album tradiciji Journeyja – iznenada povuče čak i na Journeyjev hit Only The Young, dok sama ritmička i atmosferična postavka Life Time duguje u nadahnuću poneku paralelu Def Leppard skladbi Hysteria. Jedinstvena On And On posjeduje koprenu rustikalnosti. Gitarska fraza u kombinaciji s čokoladnim polaganjem klavijaturskih linija uzima čak nešto elementarnosti klasičnih Uriah Heep. To je jedan od onih trenutaka albuma kad je nemoguće govoriti o strogo AOR albumu, jer ga se povremeno drže opruge muziciranja koje unose nešto eklektičnosti. On And On djeluje art rockerski i to je npr. trenutak albuma na kojem je odmah jasno da je Moratti nedavno pohađao malu školu kod majstora takvog zanata, Sage. Take It All Back primjer je jedinstveno dovršene melodične polubaladne AOR rock kompozicije, koja potvrđuje izniman izražajni aranžerski sklad društva i Roba na ovom albumu i sama po sebi se ističe na njemu. U nekim drugim vremenima rođena za radijski hit.
Ovo je AOR album s malo izloženijim stavom gitarskih riffova u miksu, dakle album u cjelokupnom zbroju strši od “prosječnog” AOR miksa. Svi aranžmani podređeni su Morattijevu vokalu i vokal apsolutno dominira albumom, a pjevač to snalažljivo i u svakom trenutku kompetentno kapitalizira dok se gipkom artikulacijom inače tehnički besprijekornog i vrhunski izrađenog autoritativnog vokala lako šeće kroz pozicije širokog raspona izvanrednog vokalnog dometa.
Moratti ulazi u album “Victory” naoružan dragocjenim iskustvima, ojačanim samopouzdanjem i, u vlastitoj glazbenoj retorici, puno jasnije definiranom vizijom kojom teži utjelovljenju ovogodišnjeg cilja. Sve to Robu je donijelo kratkotrajni boravak neprocjenjive vrijednosti na mjestu vokalista u legendarnom kanadskom super art rock sastavu Saga. Biti u sastavu Saga kao privremena zamjena za člana koji u odlučnoj mjeri definira artizam tog sastava prije je prokletstvo nego blagoslov. To približava Robovu sudbinu u glazbenom poslu sudbinama pjevača tipa Blaze Bayley i Tim “Ripper” Owens, jer su težina i veličina opusa Sage (u smislu samog pionirstva) jednake tim atributima opusa Iron Maiden i Judas Priest (naravno, treba imati na umu tri različita glazbena okopa koja zauzimaju te tri grupe). Neočekivani povratak Michaela Sadlera u Sagu, nakon što je pjevač krajem 2007. neopozivo najavio svoj odlazak iz matičnog sastava, u smislu učvršćivanja imena i prepoznatljivosti na današnjoj melodic rock/AOR, ali i prog rockerskoj sceni (ovdje su uključeni fanovi grupe Saga), izvrsna je odskočna daska za pokretanje samostalne karijere. Pritom iskoristiš čvrste veze i poznanstva koja si stekao u tom razdoblju i formiraš ekipu prekaljenih glazbenika s kojima snimiš album.
Skladbe su doista dlakocjepački izbrušene i minutaža ovog albuma ne zna dosađivati. Jedini slabiji član albuma je trivijalno zamišljena (i bolešljiva) “šećerna” I Promise You, koja pomalo kvari inače odličnu smjesu melankolije i svečanosti, te bombastičnog začina osnovnih AOR vektora, koji inače preko albuma ne poznaju saharinske viškove. Takve savršene raspoloženjske smjese nalazimo i u Standing On The Top Of The World, koja bi bez problema na poziciji otvaranja albuma mogla zamijeniti inače jednako ultra uzbudljivo pompoznu točku Life On The Line.
Rob Moratti je s “Victory” doktorirao! Izdao je profinjen, autorski izuzetno zreo album koji se drži osobne prepoznatljive autorske note (usput, i inače izvrsni “Human Condition” jedinstven je i neponovljiv Saga album upravo zbog Robove note,) koja mu širom otvara vrata produbljivanju samostalne karijere. Da je Moratti doista dlakocjepački pristupio punoj oblikovanosti ovog proizvoda potvrđuje i sudjelovanje Richarda Chyckija, koji se pobrinuo za miks zvuka na albumu. Chycki je u prošlosti surađivao, među ostalima, i s Rush i Gotthard. Nadajmo se da će Moratti graditi dalje na ovoj izvanrednoj platformi koju je usidrio ovim odličnim samostalnim studijskim prvijencem. I prije svega? “Pobjednički”!
Postava
Rob Moratti – vokal, prateći vokal
Reb Beach – gitara
Christian Wolff – gitare, klavijature
Fredrik Bergh – klavijature
Tony Franklin – bas gitara
Brian Doerner – bubnjevi
Produkcija
Rob Moratti
Popis skladbi
1. Life On The Line
2. Everything But Good Bye
3. Life Time
4. Power Of Love
5. Hold That Light
6. On And On
7. Take It All Back
8. I Promise You
9. Standing On The Top Of The World
10. Jennie
11. Now More Than Ever
