Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Emerson, Lake & Palmer
Izdavač: Sanctuary Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 1:49:41
Ocjena: 5/5
Godine 1974. engleski progresivnorockovski prvaci Emerson, Lake & Palmer bili su, i u stvaralačkom i u komercijalnom smislu, na vrhuncu karijere. Kad su se pojavili, malo je tko očekivao da će jedan od prvih bendova koji je uspješno spojio klasičnu glazbu i rock tako brzo osvojiti srca masa, no oni koji su od početka pratili karijere sva tri člana, još u njihovim prethodnim sastavima, nisu bili previše iznenađeni kad su počeli rasprodavati velike stadione kao od šale.
Njihovi su scenski ekscesi, među kojima vjerojatno najviše odskaču Emersonovo zabadanje noževa među tipke klavijatura, nastupanje na crvenom tepihu, unajmljivanje triju kamiona koji su zasebno prevozili scensku opremu za svakog člana benda te pokazivanje golih stražnjica tisućama obožavateljica usred dupkom punih stadiona, postali dio brojnih rockovskih legendi i jedna od omiljenih hipoteza zašto je progresivni rock nakon sredine sedamdesetih naglo počeo gubiti na popularnosti. ELP nisu ni htjeli skrivati da su se rado sunčali u slavi i uživali u pompi, pa su postali jedan od rijetkih, ako ne i jedini progresivnorockovski bend koji je u svakoj prilici temeljito iskorištavao taj zvjezdani status, a ipak izbjegavao skandale koji su obično pratili sve njihove vršnjake koji su svirali nešto jednostavnije rockovske varijacije, najčešće proizašle iz bluesa.
Dvostruki koncertni album “Welcome Back My Friends…” već svojim kilometarskim imenom zvuči barem onoliko pompozno koliko su u to doba bili i nastupi svetih triju kraljeva progresivnog rocka. Naslov albuma inače potječe iz uvodnog stiha suite “Karn Evil 9: First Impression, Part 2”. Originalna je verzija albuma obuhvaćala čak tri vinilne ploče, čiji su omoti bili posebno označeni inicijalima sva tri člana, dok CD verzija obuhvaća dva diska. Svi snimci potječu sa svjetske turneje “Someone Get Me a Ladder”, koja se održala između 1973. i 1974.
Izbor skladbi sanjski je u svakom pogledu i nazorno pokazuje kakvim su snažnim oružjem ELP raspolagali u vrijeme dok su sjedili na progresivnorockovskom prijestolju. Svaka set lista koja istodobno sadrži cjelovite verzije super epova “Tarkus” i “Karn Evil 9”, nedvojbeno dvaju najboljih ostvarenja u njihovoj povijesti, naprosto je čista pobjeda i nudi najbolji prikaz svih glazbenih vrlina triju legendarnih mačaka. “Hoedown”, omiljena adaptacija klasične kompozicije koju je izvorno stvorio američki skladatelj Aaron Copland, izvrsno je otvaranje albuma jer ga otvara na pozitivnoj i do kraja naoštrenoj noti, s Emersonovim razigranim dionicama na Hammond orguljama i Moog modularu, dok Palmerovi bubnjarski marševi između toga žestoko tutnje. Nakon uspješnog početnog zagrijavanja atmosfere slijedi moćna himna “Jerusalem”, koja je i ovaj put prava inkarnacija legendarne ELP-ove epskosti i pompoznosti, s odličnim Lakeovim pjevanjem engleske nacionalne budnice koju je u 19. stoljeću osmislio legendarni engleski pjesnik William Blake i moćnim, sakralnim zavjesama Emersonovih orgulja.
Novi kontrast donosi kaotična “Toccata”, koju je Emerson adaptirao uz blagoslov njezina izvornog autora, poznatog argentinskog skladatelja Alberta Ginastere, jer pokazuje onu eksperimentalno-avangardnu stranu ELP-ova izričaja koju su u idućim godinama sve više zanemarivali. Emersonovo bravurozno izživljavanje na Moog modularu i posljedično izvlačenje raznobojnih elektroničkih zvukova podsjeća na igru malog djeteta koje je upravo dobilo svoju najdražu igračku i oduševljeno je počelo stiskati.
Naglim prelaskom u petu brzinu, koji se događa na početku prve sekcije megastičnog epa “Tarkus”, legendarne suite o ratobornom oklopniku-tanku usred postapokaliptičnog svijeta, đavo uzima šalu u svoje ruke. Usporedbe sa studijskom verzijom neizbježno se javljaju i iako ona i dalje ostaje superiornija u odnosu na koncertnu inačicu, u ovoj se može naći mnoštvo oduševljavajućih improvizacija koje dodatno obogaćuju izvorni tijek ovog nezaboravnog znanstvenofantastičnog epa. To posebno vrijedi za tri središnje sekcije, “Stones Of Years”, “Manticore” i “Battlefield”, među koje su ubacili poprilično nasumičnih improvizacijskih umetaka koji nude puno više od pukog divljenja pojedinačnim tehničkim vještinama sva tri legendarna aktera. Emersonovo neukrotivo orgazmiranje na Moog modularu i hammondici zapravo je tu tek priprema za ono što slušatelja čeka na kraju albuma.
Za sve one koji su uz ELP veliki ljubitelji King Crimson, a time vrlo vjerojatno i vatreni sljedbenici Grega Lakea, slijedi iznimno ugodno iznenađenje koje se pojavljuje usred sekcije “Battlefield”. Epskom Lakeovu solažu, koji spada na sam vrh njegove gitarističke karijere, naime slijedi legendarni Sinfieldov stih “Confusion Will Be My Epitaph”, koji naravno potječe iz King Crimson klasika “Epitaph”. To je ujedno i jedan od rijetkih trenutaka u kojima se ELP, odnosno Lake, klanjaju King Crimson, jer su se, osim na početku karijere kad još nisu imali dovoljno vlastitog materijala, koliko god su mogli, izbjegavali izvođenja klasika svojih prijašnjih bendova. Završna kataklizma s “Aquatarkus”, koja za još jedan stupanj dramatičnije obnavlja glavni motiv cijele suite, ispada kao zlatni vrh na vrhu piramide. Daljnja demonstracija istodobnog spajanja virtuoznosti i osjetljivosti u stvaranju zapanjujuće lijepih aranžmana slijedi kroz Lakeovo psihodelično-folk rockovsko remek-djelo “Take a Pebble”, u koje lukavo ubacuju neuvenuće balade “Still You Turn Me On” i “Lucky Man”. Lakeov je pjevački talent tu proživljavao svoj vrhunac, zato nije iznenađenje da obje balade otpjeva iznimno srčano i nadahnuto.
I drugi disk nastavlja pravo sladostrašće za svakog progresivnorockovskog manijaka, iako ga ne otvara neka tradicionalna ELP-ova klasika, nego Emersonova solo točka. Klavijaturistički čarobnjak naravno nije mogao iz svoje kože, pa je “Piano Improvisations” kolaž raznih klavirskih improvizacija iz svijeta klasične glazbe predvođen “Fugue” u izvornoj izvedbi austrijskog skladatelja Friedricha Gulde, dok je varijacija klasika “Little Rock Getaway”, koju je izvorno osmislio američki jazzovski pijanist Joe Sullivan, malo iznenađenje jer Emerson nikad nije bio baš gorljivi pristaša jazzovskih pijanista. Emersonove su klavirske improvizacije inače odsvirane kao dulji umetak prije nastavka, odnosno završetka “Take a Pebble”, gdje ponovno oživljava romantična strana benda koju je oduvijek personificirao Lake.
Iz romantike slijedi nagli skok u šaljivost kroz šaljivi vijenac dviju omiljenih društvenih satira, “Jeremy Bender” i “The Sheriff”. Obje salonske burleske, koje slušatelja prebacuju na divlji zapad, vrlo se dobro prelijevaju jedna u drugu i pobrinu se za prijeko potrebnu opuštenost prije drugog velikog, do kraja dramatičnog vrhunca albuma. Riječ je naime o idućem super epu, “Karn Evil 9”, jedinoj kompoziciji u povijesti legendarnog trija koja se po kvaliteti, količini dobrih ideja i kompleksnosti može postaviti uz bok “Tarkusu” kao vrhuncu njihove skladateljske karijere. Ova je verzija u odnosu na izvornih pola sata produljena za više od pet minuta, što znači da se unutar nje može naći niz neočekivanih improvizacija, što sve zajedno dodatno začinjava. Teško bi se reklo koja je verzija ovog proročkog znanstvenofantastičnog epa o vladavini računala nad ljudima bolja, ali treba navesti da je koncertna izvedba odsvirana s nevjerojatnim žarom i sa 110% uložene energije svih triju članova. Tužno, ali istinito, ELP nikad više nisu uspjeli izvoditi oba super epa s takvom suverenošću pa su ih u kasnijim godinama sve više skraćivali ili čak izostavljali s koncertnog programa.
“Welcome Back My Friends…” jedan je od onih klasičnih koncertnih albuma koji pružaju najbolji mogući uvid u najplodnije razdoblje benda, kao što su u ovom slučaju zlatne stvaralačke godine ovog legendarnog progresivnorockovskog trija. Turneja je bila toliko naporna da su ELP trebali čak tri godine prije nego što su se dovoljno oporavili i izdali novi studijski album, ili bolje rečeno, dva nova studijska albuma pod zajedničkim naslovom “Works”. Do tada je njihova zvijezda već poprilično izblijedjela, što znači da se nikad više nisu oporavili, ni u stvaralačkom ni u komercijalnom smislu, zato je “Welcome Back My Friends…” njihovo posljednje izdanje koje bi još zaslužilo mjesto u zbirci svakog ljubitelja progresivnog i klasičnog rocka.
Postava
Keith Emerson – klavijature, vokal na “Karn Evil 9 – 1st Impression”
Greg Lake – vokal, bas-gitara, električna i akustična gitara
Carl Palmer – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Greg Lake
Popis skladbi
CD1:
1. Hoedown (4:55)
2. Jerusalem (2:51)
3. Toccata (7:24)
4. Tarkus (16:42)
a) Eruption
b) Stones Of Years
c) Iconoclast
d) Mass
e) Manticore
f) Battlefield (Including “Epitaph”)
g) Aquatarkus
5. Take A Pebble (11:07) (Including “Still… You Turn Me On” {Lake} and “Lucky Man” {Lake}
CD2:
1. Piano Improvisations {Emerson} (11:53)
(Including “Fugue” {Friedrich Gulda} and “Little Rock Getaway” {Joe Sullivan})
2. Take A Pebble (Conclusion) {Lake} (3:33)
3. Jeremy Bender / The Sheriff (Medley) {Emerson / Lake} (5:06)
4. Karn Evil 9 (35:19)
a) 1st Impression (Includes Percussion Solo (Con Brio)
b) 2nd Impression
c) 3rd Impression
