Autor: Primož Novak
Izvođač: Arch Enemy
Izdavač: Century Media
Izlazak: year_month
Trajanje: 50:16
Ocjena: 3/5
Švedski melodični death metal sastav Arch Enemy posljednjih godina uživa nevjerojatan ugled. Iako se činilo da će popularnost nakon odlaska pjevačice Angele Gossow pasti, dogodilo se upravo suprotno. Alissa White-Gluz, pjevačica kanadskog podrijetla, ušla je u velike cipele i više nego uvjerila. Prodaja albuma Arch Enemy nije pala, a koncerti su u skladu s tim dupkom puni. Prvi album na kojem se predstavila (War Eternal, recenzija OVDJE) dobro se primio. Nikakve bitne promjene zapravo se nije moglo osjetiti, samo je Alissa željela proširiti vokalni spektar povremenom upotrebom melodičnih vokala, što je radila već u sastavu The Agonist. Bend je u međuvremenu dobio i novog gitarista, moćnog Jeffa Loomisa (Nevemore, Conquering Dystopia), koji je jedan od najcjenjenijih modernih metal gitarista.
Oduševljenje zbog toga što će Jeff Loomis surađivati s Michaelom Amottom na pisanju novog albuma Arch Enemy bilo je neopisivo, no do toga nije došlo. Amott je rekao da Loomisov stil, koji je bio posebnost sastava Nevemore, ne pripada u Arch Enemy, pa je za pisanje albuma i ovaj put bio odgovoran sam Michael Amott, koji je ujedno i producent albuma. Loomisu je na kraju dopustio da doprinese nekoliko solaža. Michael je doduše nedvojbeno iskusan pisac i izniman gitarist, no bez pomoći brata Christophera Amotta, koji je otišao nakon albuma Khaos Legions, jednostavno više nema svježine i inovativnosti, što se snažno osjetilo na War Eternal. Mlađi Amott je u međuvremenu oživio sastav Armageddon, kojim je pokazao kako zvuči staroškolski melodični death metal bez uljepšavanja. No tako Arch Enemy ne mogu zvučati jer trebaju pompoznost i zarazan štih kako bi privukli veću masu slušatelja.
Ako se okrenemo albumu: Will To Power otvara se melodičnim instrumentalnim introm Set the Flame to the Night, koji čak malo podsjeća na intro na albumu Khaos Legions. Očekivano, Will To Power eksplodira skladbom The Race, brzom i udarnom, s jakom ritam sekcijom i gitarama koje vrhunac dosežu u solo dionici. Kako bi naglasili agresivnost skladbe, Arch Enemy donose hardcoreovski obojen refren. Vokal White-Gluz je u skladu s tim snažan i bijesan. Početak je solidan, no prilično brzo postaje jasno da pretjeranih ambicija ovdje nije bilo, što se pokazuje već sljedećom generičnom skladbom Blood in the Water. Amott i ekipa doduše su se potrudili napraviti raznolik album, ali kao cjelina stvar jednostavno ne uvjerava. Naravno, nađe se pokoja svijetla točka, dosta obećava prvi singl The World Is Yours, koji se izjalovi slatkastim dijelom, ali ostatak je ipak relativno slušljiv. To, međutim, ne vrijedi za skladbu The Eagle Flies Alone, koja zvuči klišejski i patetično, a ističe se refren s još klišejskijim tekstom, koji bi se mogao pripisati i Ektomorfu. Tu se također pokazuje da Arch Enemy na zadnjim albumima vole ponavljati svoj recept, koji se temelji na sing-along refrenima. Srećom, monotoniju razbijaju virtuoznim solažama i raznim melodijama, što skupini oduvijek daje posebnost i ponešto nade za ubuduće.
Nakon nekoliko skladbi više je nego očito da Arch Enemy ne žele više komplicirati ni eksperimentirati. Vrhunac patetike album naravno dostiže baladno obojenim Reason to Believe, gdje White-Gluz pokazuje svoje sposobnosti lijepog pjevanja, koje prelazi u “vrištanje” u stilu njezina bivšeg sastava The Agonist. No, nakon toga se pojavljuje nada. Skladba First Day in Hell s introm koji podsjeća na Slayer gitarski je snažna, što daje osjećaj da skupina nije radila samo na važnosti refrena. Nakon kratke instrumentalne skladbe Saturnine Arch Enemy nude nešto dulju skladbu Dream of Retribution, koja ima dobar potencijal s melodikom, ali pred kraj sve skupa djeluje previše repetitivno i razvučeno.
Uz pomoć masovne produkcije skupina je čak nešto dala na epičnost, pa su povremeno prisutni i klavir i razne orkestracije. To posebno dolazi do izražaja u završnoj skladbi A Fight I Must Win, koja je definitivno svijetla točka ovog suhoparnog albuma.
Produkcijski je album snažan, izvedba je nedvojbeno vrhunska, gitare i dalje odskaču sa svim svojim vragolijama, bubanj je dinamičan, iako na trenutke malo previše power metalski, bas je dobar oslonac gitari, a vokal je također primjereno snažan. Problem je samo u tome što su skladbe predvidljive i nedomišljene. Isto tako pojavi se i nekoliko fillera, što potvrđuje činjenicu da je album pisan prilično na brzinu. Ni na sam zvuk ne mogu se požaliti. Jens Bogren (Kreator, Amon Amarth) ponovno je odradio vrhunski posao.
Novim oboževateljima skupine album će svakako biti skrojen po mjeri, dok će stariji znalci primijetiti da je članovima Arch Enemy jednostavno ponestalo inspiracije i pravih ideja, pa su u skladu s tim napravili generičan i zaboravljiv uradak u kojem se svijetlih trenutaka itekako malo može naći. Vjerojatno bi bio krajnji čas da se u skupinu vrati Christopher Amott i svojim idejama začini sviranje? Za sada više izgleda da će skupina prije lansirati kolekciju modne odjeće …
Postava
Alissa White-Gluz – vokal
Michael Amott – gitara
Jeff Loomis – gitara
Sharlee D’Angelo – bas
Daniel Erlandsson – bubnjevi
Produkcija
Michel Amott, Daniel Erlandsson, Jens Bogren (postprodukcija)
Popis skladbi
1.Set Flame to the Night
2. The Race
3. Blood in the Water
4. The World Is Yours
5. The Eagle Flies Alone
6. Reason to Believe
7. Murder Scene
8. First Day in Hell
9. Saturnine
10. Dreams of Retribution
11. My Shadow and I
12. A Fight I Must Win
