Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Trapeze
Izdavač: Threshold
Izdanje: 1972
Trajanje: 37:42
Ocjena: 4.5/5
Kultni britanski hard rockeri Trapeze u svijesti većine ljubitelja teških rock zvukova zauvijek će ostati zapisani kao prvi profesionalni sastav legendarnog pjevačkog šampiona i basista Glenna Hughesa (Black Country Commuion, ex- Deep Purple, Black Sabbath). U vrijeme kad je izašao treći album Trapeze, »You Are the Music…We’re Just the Band«, nalazili su se točno na vrhuncu svojih artističkih moći. Uz Hughesa, kojem je to bio posljednji album s ovim sastavom prije odlaska u Deep Purple, kamo je 1973. otišao kao zamjena za Rogera Glovera i isprva, prije dolaska Davida Coverdalea, i za Iana Gillana, u Trapeze su se tada kalili i sjajni, nažalost već pokojni gitarist Mel Galley i kultni bubnjar Dave Holland, koji će, unatoč pedofilskoj aferi, ostati zapisan među najboljim heavy metal bubnjarima svih vremena.
Duhovito naslovljen treći studijski uradak Trapeze predstavljao je još jedan stilski korak naprijed u artističnom sazrijevanju ovog kultnog hard rock sastava, jer su u toj fazi karijere otvorili vrata znatno većoj dozi živopisnih elemenata funka, soula i r’n’b-ja u odnosu na prethodnika »Medusa« (1970), od kojeg se ovaj album razlikovao i po općoj atmosferi, budući da je bio zavijen u puno svjetlije, optimističnije i življe ambijentalne tonove. ‘Zvjezdani’ trio i dalje je jamčio hard rockersku udarnost, no u pojedine je kompozicije unio izdašnu dozu suptilnih finesa, pri čemu su im ovaj put pomogli brojni sjajni povremeni glazbenici poput Roda Argenta (Argent, The Zombies) na električnom klaviru, Jimmyja Hastingsa (Caravan) na alt saksofonu, BJ Colea (Cochise) na pedal steelu, Kirka Duncana na električnom klaviru i Franka Ricottija na vibrafonu.
Već na uvodnom »Keepin’ Time«, ukusnoj fuziji funka i bluesa, trio Trapeze zrači novom, znatno profinjenijom i samouvjerenijom energijom, pa se osjeti da imaju stvari čvrsto pod kontrolom. Hughesove suptilne bas linije lijepo se prepliću s udarnim Galleyjevim gitarskim pasažama, dok Holland na umjetnički način tempira svoje udarne bubnjarske kružne zvuke. Glennov uvijek impresivan vokal u usporedbi s prethodna dva albuma Trapeze u ovoj je fazi već dozrio na onu emotivno-izražajnu i tehničku razinu s kojom je postao slavan u Deep Purple. Klasik »Coast to Coast«, koji gospodin Hughes i danas rado izvodi na svojim solo nastupima, osim očekivane blues melodike odiše i nekim nadasve profinjenim soul finesama koje lijepo pojačavaju njezinu sveukupnu blagotvornu atmosferu. ‘The voice of rock’ uz nježnu akustičnu pratnju sve to otpjeva sa zavidnom mjerom suptilnosti i patosa, dok njegova boja glasa prilično zabavno podsjeća na Stevieja Wondera.
Funk ritmičkim elementima začinjen »What Is a Woman’s Role« usprkos svom izrazito mačističkom naslovu, pa i tekstu, po glazbenom je sadržaju još jedan nadasve profinjen uradak s brojnim suptilnim gitarskim finesama i briljantnom Hughesovom pjevačkom izvedbom, u kojoj čovjek izvanrednim prelaženjem iz visokih u niske lege ‘para svoje ranjeno srce’. Galley usput oduševi bravuroznom gitarskom solažom kakva može biti plod samo velikog majstora gitarske suptilnosti. Udarni »Way Back to the Bone« bezobrazno je učinkovita mješavina bluesa i funka predvođena moćnim hard rock rifom, u kojem Trapeze prvi put na albumu pošteno naoštre zube. Hughes opet briljantno varira, ovaj put u pjevačkoj ulozi ‘grmljavog, preholog seksualnog razbijača’, dok njegovi drugovi oduševljavaju podivljalim bubnjarskim stampedima odnosno vatrenim gitarskim varijacijama. »Feelin’ So Much Better Now« je punokrvni blues rocker s dašak soula na račun Hughesove izvrsne pjevačke izvedbe i suptilnih klavirskih aranžmana u režiji Roda Argenta. Izrazito visoka višeglasja pod Glennovom dirigentskom palicom pobrinula su se za izdašnu mjeru melodramatike, dok središnju melodiju obilježavaju moćan gitarski rif i inteligentni bubnjarski prijelazi.
»Will Our Love End«, jedan od najboljih trenutaka u cijeloj karijeri Trapeze, prelijepa je balada s divnim jazzovskim varijacijama na alt saksofonu u režiji Jimmyja Hastingsa i električnom klaviru, dok Hughes opet zapanjuje svojom emotivno iznimno dubokom pjevačkom izvedbom. Naravno, unutar melodramatične atmosfere ne manjka ni suptilna gitarska solaža u domeni gospodina Galleyja. Razigrani »Loser« temperamentan je i melodičan hard rocker koji je, kako se i očekivalo, vođen funk ritmičkim smjernicama, dok glavni tempo među žestokim bubnjarskim kružnim zvukovima diktira srdit gitarski rif. Glenn i ovaj put blista emotivnom ‘kameleonskom’ pjevačkom izvedbom i skokovitim prelaženjem između visokih i niskih lega, pri čemu dosegne nekoliko bezobrazno visokih vokalnih frekvencija. Naslovna skladba, dakle »You Are the Music, We’re Just the Band«, potpuno je funk rock začinjen završetak kojem nedostaje samo još pompozna puhačka sekcija nekih Earth, Wind and Fire pa bi komercijalni uspjeh bio zajamčen, dok bi uz Hughesovu strastvenu pjevačku izvedbu neki laik i danas pomislio da je riječ o nekom crnom soul pjevaču s afro frizurom ‘okrunjenom’, koji se pjevajući vrpolji u šarenim hlačama na zvono.
Remek-djelo »You Are the Music…We’re Just the Band« i danas predstavlja vrhunac diskografije Trapeze, kad su se oni prvi i posljednji put po kvaliteti potpuno ravnopravno mogli mjeriti s najboljim hard rock sastavima svog vremena. Galley i Holland su, unatoč bolnom udarcu koji je predstavljao Hughesov odlazak u Deep Purple, s Trapeze nastavili dalje te snimili još nekoliko studijskih i koncertnih albuma i aktivno koncertirali. Ironično, nakon Glennova odlaska komercijalno im je nakratko išlo čak i bolje, jer su zbog Hughesove povezanosti s Deep Purple postali znatno prepoznatljiviji i počeli nastupati čak u manjim arenama po SAD-u. No to je prilično uspješno razdoblje (u to je vrijeme u Trapeze zarađivao kruh i budući pjevač Uriah Heep Pete Goalby) koje se završilo nakon neuspjelog pokušaja ponovnog okupljanja s Hughesom 1976. i Hollandova odlaska u Judas Priest 1979. bilo prilično kratko. Galleyjevim odlaskom u Whitesnake 1982. priči o Trapeze definitivno je bio kraj, ako se ne računa vrlo kratkotrajno i neuspješno ponovno (koncertno) okupljanje s Hughesom početkom devedesetih.
Postava
Glenn Hughes – vokal, bas gitara, klavir, prateći vokal, ritam gitara
Mel Galley – gitara, prateći vokal
Dave Holland – bubnjevi, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
B J Cole – pedal steel na “Keepin’ Time” & “Coast To Coast”
Rod Argent – električni klavir na “Coast To Coast”, klavir na “Feelin’ So Much Better Now”
Kirk Duncan – električni klavir na”What Is A Woman’s Role”
John Ogden – udaraljke na “What Is A Woman’s Role”
Frank Ricotti – vibrafon na “Will Our Love End”
Jimmy Hastings – alt saksofon na “Will Our Love End”
Produkcija
Trapeze
Popis skladbi
1. Keepin’ Time
2. Coast To Coast
3. What Is A Woman’s Role?
4. Way Back To The Bone
5. Feelin’ So Much Better Now
6. Will Our Love End
7. Loser
8. You Are The Music, We’re Just The Band
