35 godina Iron Maiden turneje “World Slavery” i albuma “Live After Death”

Iron Maiden su prije 35 godina objavili live album »Live After Death«. Bilo je sredinom listopada one davne godine.  Priča koja stoji iza njega pothvat je na razini biblijskih podviga sijedobradog Mojsija. Priča o Eddie mumiji iz koje sijeva vatra, o faraonskim sarkofazima, škripanju brodske palube te 189 odsviranih (od ukupno 194 najavljena) koncerata. Sve su to Iron Maiden izvели  u samo jedanaest mjeseci. Nabijeni koncertni raspored i maratonski svjetski marš nagurali su između kolovoza 1984. i srpnja 1985. Priča, dakle, koja je Iron Maiden definitivno uvrstila među najveće sastave svijeta. Trijumf koji je bend okrunio na metalskom prijestolju svijeta. Priča o turneji svih turneja koje je dotad svijet vidio i, ne na kraju, križni put koji je bend i izuzetno iscrpio.  O toj povijesnoj Iron Maiden epopeji oko svijeta sve je vrlo dobro dokumentirano na dvostrukom DVD reizdanju iz 2008., to jest u filmu »The History of Iron Maiden – Part 2: Live After Death« (RockLine recenzija).

Iron Maiden su do 1984. već konkretno učvrstili svoju poziciju. Poznavao ih je cijeli svijet. Zahvaljujući katapultnom lansiranju s albumima »Number of the Beast« (1982., RockLine recenzija) i »Piece Of Mind« (1983., RockLine recenzija). Bend je nakon dviju nužnih promjena – prva je uopće bila ključna, kad im se pridružio Bruce Dickinson – ušao u svoje najplodnije stvaralačko razdoblje. Nakon dolaska Nicka McBraina 1983. na mjesto stalnog bubnjara, Iron Maiden bili su spremni osvojiti svijet. Svjetskom turnejom »ropstva«, preciznije »World Slavery tour«. Ime turneje potječe iz naslova albuma »Powerslave« (1984., RockLine recenzija), koji se danas smatra jednim od krunskih dragulja njihova cjelokupnog diskografskog opusa.

U pozadini je stajala diskografska kuća EMI Records, koja je u Iron Maiden vrlo brzo vidjela zlatni rudnik pa je za aktivnosti benda posezala dublje u džep nego što bi to učinila za bilo koji drugi heavy metal ili hard rock bend tog vremena. Među užim kandidatima za ulaganje novca u to su se vrijeme pojavili i Def Leppard, no u EMI Records-u odluka je prevagnula u korist Iron Maiden. Oni su na novo svjetsko hodočašće krenuli s mnoštvom opreme koja je za tadašnje pojmove, očima laika, bila fantastično nezamisliva. Golema i do tog dana neviđena scenska konstrukcija, sa svim popratnim elementima i detaljima zabavnog parka, kasnije je u mnogočemu snažno nadahnula i druge izvođače te pridonijela daljnjem razvoju takvih scenskih atrakcija. S tim u vezi  »World Slavery« pozornica važi za jedan od najprodornijih i najdrskijih poteza ere rock’n’rolla. Scenske kulise oslanjale su se na omot tadašnjeg aktualnog albuma »Powerslave«, dakle na tematiku starog Egipta.

Alan Chester, tip koji je izabran za glavnog dizajnera te scenske kulise, zapravo je njezin autor, koji se tako našao pred posve novim izazovom. Gotovo deset metara visoka Eddie mumija s golemim torzom iz kojeg su virile ruke, a pokretao ju je kotačni mehanizam, zatim hrpa sarkofaga, pa Eddie sfinga,…. Sve poduprto golemim dizalima u pozadini, prekriveno golemim zastorima i platnima. Čak je i pozornica, koju velik dio posjetitelja ove Iron Maiden turneje tijekom koncerata nije ni imao priliku primijetiti, bila posuta mnoštvom sitnica koje su uključivale hijeroglife i hrpu ostale simbolike starog Egipta. Svoje je dodala i integracija pirotehničkih efekata. Pucketanje iskri i bacači plamena sijevali su sa svih strana, pri čemu je pod najvećim udarom, naravno, bio Eddie. Zatim hrpa zavjesa dima, među kojima se u sjećanju uvijek iznova pojavi onaj mistični kadar kad momci stoje usred srh izazivajuće mirne dionice epa Rime of the Ancient Mariner, do koljena u gustoj magli. Zapravo je sve bilo silno vješto režirano. Svaka sekunda. Svaki djelić vremena za sviranje na koncertu bio je maksimalno iskorišten, a sama simbioza spektakularne igre reflektora, scenskih kulisa i samog repertoara nije mogla biti bolje optimizirana. »U svakom trenutku si morao stvarno paziti gdje se nalaziš na pozornici«, kaže Bruce Dickinson, koji se sjeća i spaljenih dlačica u nosu. A za Eddieja Bruce naglašava da se u to vrijeme pretvorio u svjetsko »remek-djelo scenskog kiča«.

Iron Maiden su turneju započeli 9. 8. 1984. u Poljskoj. Za bazu u kojoj su provjeravali radi li sve skupa i kako radi odabrali su njemački Frankfurt Am Main. Odatle su izveli ‘blitzkrieg’ na države Varšavskog pakta. Prije toga svratili su još u Köln, gdje su pokupili vize. U pozadini ekspedicije krije se i anegdota da je bend skoro zaboravio u Njemačkoj ekipu novinara i fotografa, koji bi tako uskoro ostali u Frankfurtu, jer ih je Warren Poppe, tadašnji tour menadžer benda, telefonskim pozivima zaboravio na vrijeme izbaciti iz kreveta. Rod Smallwood u ono doba nije štedio svoj naglu narav pa je urlao i bjesnio na Poppea. Nesretnik je više puta sam u sebi kiselo i glasno uzdisao: “Rod će me ubiti!”. No iz cijele je gabule izašao kao junak. Izvukao je iz džepa svoju bankovnu karticu i unajmio manji avion koji je novinarsku ekipu na vrijeme dopremio na pravo mjesto.

Vjerojatno ste svi već gledali dokumentarac »Behind the Iron Curtain«, koji je dio dvostrukog DVD-a »The History of Iron Maiden – Part 2: Live After Death«. Ipak vrijedi na trenutak zastati i kod ovog uvodnog dijela turneje. Iron Maiden su na ovoj turneji prvi put nastupili u državama istočnog bloka, to jest u Poljskoj, Mađarskoj i tadašnjoj Čehoslovačkoj. Iako uvodna špica tog dokumentarca uz njih navodi i Jugoslaviju, koja je spadala među nesvrstane, glavnina filma bilježi događaje u Poljskoj i Mađarskoj. Bend je pri slijetanju u Varšavu naravno bio izložen kulturnom šoku kakav nije očekivao ni u najluđim snovima. Ušao je u svijet nekog drugog stoljeća, u neko drugo vrijeme. “Nightlineru” su odjednom društvo pravila vozila na dvotaktni motor. “Šarolika” družina Wartburga, Trabanta, Zaporožaca, pa i malo “ozbiljnijih” vozila, to jest Lada, Škoda, Volgi i Moskviča. Pa ona prostrana i monotona betonska sivilo, kao i ljudi u odjeći svete jednostavnosti. Obožavatelji benda snašli su se na svoj način i na koncerte došli odjeveni u Iron Maiden majice koje su uz malo improvizacije i mašte napravili kod kuće. Pa i na kraju, a to nije potrebno posebno prešućivati, s pogledima punim najljepših žena svijeta. Kako god, taj je dio turneje ispao fenomenalno, a bend se jedne večeri našao i na vjenčanju, gdje je zasvirao pred svatovima koji su plesali, a slobodan dan iskoristio je i za egzibicijsku utakmicu između svoje ekipe i ekipe poljskih novinara, koju je dobio sa sedam naprema jedan. Do izlaska albuma »Powerslave« preostalo je još 30 dana, iako se u Poljskoj njime nitko nije pretjerano opterećivao jer je tamo vladala potpuna albumska cenzura (uz iznimku domaćih izvođača i klasične glazbe). Do pada berlinskog zida preostalo je još pet godina.

Bend je naravno nastupao u raznim dvoranama. Različitih dimenzija. Nicko McBrain sjeća se zgode: »S sobom smo imali Eddieja u svom njegovom blistavom sjaju, koji se tijekom koncerta svake večeri pojavljivao iza mojih leđa. Jedne me večeri opalio svojim mahajućim rukama, cimbale su letjele posvuda, a ja sam vikao: ‘Podignite ga više’. Dobio sam odgovor: ‘Ne možemo. Nema kamo!’«

Eddie je bio i dvosjekli mač. Jedne je večeri naime nestao jedan od njegovih dijelova. Ne glava, ne ruke, nego njegov najveći dio. Torzo, naravno. »Čudaštvo« te krađe natjeralo je bend na izdašnu kreativnost. Nicko McBrain kaže: »Otišli smo u dućan po kupaonske ručnike, koje smo omotali jedan na drugi i napravili zamjenski torzo koji je spašavao koncertne večeri dok nisu poslali pravi, prekriven pjenom. Svake večeri, dok smo promatrali Eddieja sa strane, ti su ručnici otpadali i uvijek smo komentirali: ‘Gle ga. Tamo je Ed. Upravo se vraća ispod tuša.’«

Zapadni bend na području zemalja Istočnog bloka. Pet godina prije nego što se srušio berlinski zid. Čak je i Rod Smallwood priznao značenje tih koncerata u Poljskoj, kad je događaj popratio rečenicom: »Radilo se o fenomenalnim vibracijama. Bilo je jednostavno nevjerojatno. Znali smo da radimo nešto važno i to nešto davalo je osjećaj kao da smo zatresli zid!«

Da. Iron Maiden su iz istočnog bloka ‘upali’ i na područje pokojne Jugoslavije. 18. 4. 1984. nastupili su drugi put u Beogradu (prvi put u rujnu 1981.), a dan poslije i u ljubljanskoj dvorani Tivoli. Prema svjedočenjima, Tivoli je bio nabijen do posljednjeg mjesta. Na ta dva koncerta uoči Iron Maiden trebali su otvoriti srpski heavy metalci The Warriors. U Beogradu im je to uspjelo, u Ljubljani nije, jer je jedan od šlepera Iron Maiden s dijelom “backline opreme” zapeo kod Slavonskog Broda. Zbog toga je došlo do kašnjenja u postavljanju pozornice pa su Iron Maiden izašli na pozornicu čak i bez prethodne probe zvuka. Trebao je slijediti koncert u talijanskom Pordenoneu, najavljen za 21. 8. 1984. No upravo je taj bio jedan od ukupno pet otkazanih koncerata cijele turneje. Na ostalim koncertima prvog europskog dijela turneje na starom kontinentu su prije Iron Maiden svirali njemački Accept, a na Britanskom otočju Waysted. Nakon tri mjeseca lutanja Europom bend je uspio uhvatiti nekoliko dana odmora, a onda se već selio u Sjevernu Ameriku, gdje ga je čekao još opsežniji koncertni raspored. Iron Maiden su za američki dio turneje malo prilagodili koncertni repertoar pa su iz set liste otpali: instrumental »Losfer Words (Big ‘Orra)«, zatim »22 Acacia Avenue« i gitarski solo koji je bio ugurnut prije »The Number of the Beast«.

Nabijen i intenzivan raspored ubrzo je počeo uzimati svoj danak. »Bilo je nemilosrdno«, prisjeća se Bruce Dickinson opisujući taj užurbani raspored: »Jedan za drugim, jedan za drugim, jedan za drugim,…«. Kako se dobra riječ o nevjerojatnim koncertima širila eksponencijalno, bend je dobio dodatni pritisak, jer je svoje poslovično blistave nastupe morao opravdavati još izdašnije. Adrian Smith kaže: »Bend je odjednom postao stvarno vrlo, vrlo velik i to je bilo zastrašujuće«, te priznaje: »Odgovornost da svake večeri izađeš pred publiku i sviraš za nju mjesecima i mjesecima, izvlačeći iz sebe najbolje, postala je za sve nas dodatno opterećenje.«

Nakon prvog dijela američke turneje bend si je priuštio nekoliko dana odmora, a potom nastupio na jedinom južnoameričkom koncertu, usred festivala Rock In Rio, gdje ipak nije bio glavna zvijezda. Ta je uloga pripala Queenima, a nakon Iron Maiden na pozornicu su izašli i Whitesnake. Iron Maiden su tamo nastupili pred otprilike 350.000 posjetitelja, a snimka je nezaboravna i zato što je izbliza uhvatila okrvavljenog Dickinsona, nakon što je pjevač tijekom svojih pozorničkih ‘akrobacija’ razbio čelo, ali je ipak herojski nastavio dalje. Adrenalinska navala doista čini čuda.

Posljedice svih stresova tijekom turneje intenzivnije je osjetio, dakako, Bruce Dickinson. Kad je bend krenuo na drugi dio sjevernoameričke turneje u siječnju 1985., na rasporedu je imao čak sedam nastupa u njujorškoj dvorani Radio City Music Hall (koncertne su večeri ondje otvarali Queensryche). Bruce Dickinson se prisjeća: »Radio City Music Hall… ondje smo trebali odsvirati sedam koncerata, a nakon trećeg ili četvrtog rekao sam Rodu: ‘Stvarno se loše osjećam, razbolio sam se.’ A on će: ‘Koliko si jako bolestan?’, ponovim mu: ‘Jako’, a on nastavlja: »Pa, večeras ćeš još nekako izdržati. Sutra ionako imamo slobodan dan.’«

Pjevač je pokušao skupiti sve snage kako bi nadvladao iscrpljenost, ali mu to nije uspjelo: »Otišao sam na pozornicu, vrtjelo mi se i nisam se mogao micati. Sjeo sam i presjedio veći dio koncerta. Na podestu za bubnjeve.« To je bio peti uzastopni nastup Iron Maiden u dvorani Radio City Music Hall (bez dana pauze), a sljedeća četiri (dva njujorška te dva u gradovima Glenn Falls i Bethlehem) Iron Maiden su otkazali. Tako je Dickinson dobio šest dana slobodnog vremena da napuni baterije i oporavi se. Regenerira.

McBrain dodaje: »Znam da se sve to intenzivno odrazilo na Bruceu. Intenzivnije nego na bilo kome drugom u bendu. Dickinson je zbog izvanrednih napora koje je zahtijevala turneja tijekom nje počeo i ozbiljno razmišljati da »napusti brod«.

Koncertima nije bilo kraja. Dani su se pretvarali u mjesece. Dickinson pripovijeda o životu na cesti: »Sva se stvarnost počne izmicati. Čitaš priče i pritom misliš: ‘Tip je poslao svoj privatni avion da mu dovuče ‘curry’. Kakva seronja.’ A kad se nađeš u tom pomaku stvarnosti, potpuno uronjen u rock and roll scenu, obuzme te bizarna logika misli u kojoj ti se događa ovo: ‘Želim ‘curry’. Ako ga ne dobijem, poludjet ću. Nije bitno koliko košta. Nabavi mi ‘curry’.’ A do kraja turneje ostalo je još pola godine. Onda doma shvatiš: ‘Je li moguće da sam potrošio toliko love na ‘curry’? Za taj novac mogao sam već kupiti novi auto.’« 

Nakon posjeta Japanu i Australiji bend se ponovno vratio u SAD, gdje se turneja dodatno intenzivirala. Dave Murray kaže: »Ne znam jesmo li uopće shvatili u što smo se upustili i do kamo smo sami sebe dogurali. Turneja je na našim štitovima počela ostavljati ogrebotine i udubine. Počeli smo se polako gubiti.« Posljednji nastup na turneji »World Slavery« Iron Maiden su odsvirali 5. 7. 1985. u kalifornijskom gradu Irvine. U toj su točki svi imali dosta svega. Bili su potpuno izmoždeni i iscrpljeni, a Harris dodaje: »Nakon tog koncerta stigao je trenutak kad smo prvi put na turneji dobili priliku reći: ‘Dobro. Uzmimo malo pauze, inače ćemo svi završiti u ludnici’.« Bruce Dickinson je kasnije u svojoj autobiografiji »What This Button Do?« priznao da je nakon turneje »Powerslave« bio vrlo blizu toga da napusti Iron Maiden.  

Slijedila je godina dana bez koncerata. Sljedeća koncertna epopeja »Somewhere on Tour« počela je u rujnu 1986. Započela je upravo u Jugoslaviji, a trećim koncertom 12. 9. 1986. Iron Maiden su ponovno posjetili ljubljansku dvoranu Tivoli.

14. 10. 1985. izašao je dvostruki vinilni album »Live After Death«. Na njemu je sažet zapis četiriju uzastopnih koncertnih nastupa benda u dvorani Long Beach Arena kraj Los Angelesa. Snimka potječe iz dviju koncertnih večeri u Los Angelesu, a preostali prostor na albumu popunjen je skladbama koje je bend snimio na nekoliko uzastopnih nastupa u londonskom Hammersmith Odeonu. Ne samo da je to koncertni album po kojem su se ugledale druge heavy metal grupe kad su se odlučivale za izdavanje sličnih albuma, nego predstavlja Iron Maiden na vrhuncu koncertne moći, gdje nije bilo nepotrebnih pitanja ni ikakvih sumnji. Računala su se djela, bez isprazne skepse, uz zapovijed: »Učini to, i učini najbolje što trenutno možeš.« To mogu ostvariti samo najbolji među najboljima, a to su Iron Maiden sredinom osamdesetih u metalu doista i bili.

Svirali su za ono doba modernu verziju metala, koja je spajala najbolju kombinaciju udarnosti, muzikalnosti i kreativnih domišljatosti savršenog razigravanja skladbi i atmosfere, pritom posredno popularizirali spandex i high-top tenisice, čime se ubrzo zarazila Metallica i ostali sljedbenici, koji su tražili još više izražajne beskompromisnosti.

Nicko McBrain je na jednom od koncerata usred američkog dijela turneje odlučio iskoristiti onu dužu instrumentalnu dionicu unutar epa Rime of the Ancient Mariner za posebnu začinsku točku. Nakon što je napustio pozornicu, kao što je činio svake koncertne večeri, za razliku od ustaljenih rituala odlučio se ovaj put radije rashladiti u obližnjem bazenu. Uvukao se u njega kako je bio, odjeven. Ubrzo nakon što se smjestio, začuo je dozivanje da se smjesta vrati na pozornicu. Odjurio je koliko su ga noge nosile, ravno iz bazena. S bubnjara je curilo. Takav je sjeo za bubnjeve. Sve je odjednom bilo u lokvama. Kamo god je pogledao. Jedva je hvatao skliske činele, držao ritam i ostajao na stolcu, dok mu je tehničar iz pozadine dodavao ručnike.

U Quebecu je tijekom koncerta nakon pada s visine od gotovo 30 metara s piste, postavljene u prostoru za novinare, smrtno stradao 18-godišnji obožavatelj benda. Iron Maiden su to saznali tek nakon koncerta.

Na američkom dijelu turneje koncertne su večeri većinom otvarali Twisted Sister. Među njima i sve one četiri večeri u dvorani Long Beach Arena, odakle potječe koncertni album. U manjem opsegu uloge predgrupa američkog dijela turneje popunjavali su i: W.A.S.P., Mötley Crüe te već spomenuti Accept i Queensryche.

Uz standardni repertoar koji se nalazi na prvom izdanju ovog koncertnog dokumenta, dakle dvostrukoj vinilnoj ploči, prvi vinil i prva strana drugog vinila u cijelosti pripadaju snimkama iz dvorane Long Beach Arena, pri čemu bend nije uključio izvedbu »Sanctuary«, kojom je zaključivao koncerte na cijeloj turneji »World Slavery«. Na drugoj strani drugog vinila nalaze se skladbe koje su Iron Maiden također svirali u sklopu  te turneje, ali samo na prvom dijelu europske turneje, to jest između kolovoza i studenoga 1984.

Izvedbe »Wrathchild«, »22 Acacia Avenue«, »Children of the Damned«, »Phantom of the Opera« i »Die With You Boots On« potječu s četiri uzastopna koncerta grupe u londonskom Hammersmith Odeonu, odsviranih u listopadu 1984. Tamo je bend izveo i »Murders in a Rue Morgue« i »Losfer Words (Big ‘Orra)«. Verzija skladbe »Sanctuary« odsvirana u Long BeachAreni izašla je kao B-strana sedmoinčne vinilke za live singl “Running Free” (izdan u kolovozu 1985.), a dvanaestoinčna verzija istog live singla uz istu koncertnu verziju skladbe “Sanctuary” na B-strani sadržavala je još i »Murders in a Rue Morgue« iz londonskog Hammersmitha. Drugi singl s albuma »Live After Death«, za skladbu »Run to the Hills« (izdan u prosincu 1985.), u svojoj je sedmoinčnoj verziji na B-strani imao izvedbu skladbe »Phantom of the Opera« iz londonske dvorane Hammersmith Odeon.  Dvanaestoinčna vinilna verzija tog singla uz Phantom of the Opera sadržavala je i koncertnu izvedbu instrumentala »Losfer Words (Big ‘Orra)« – također iz londonskog Hammersmith Odeona.

»Live After Death« kasnije je izlazio u raznim varijantama. Originalna VHS kaseta bilježi cijeli snimak iz Long Beach Arene, uključujući i završnu »Sanctuary« (2008. izašao je u dvostrukom DVD reizdanju). Prvo CD izdanje albuma »Live After Death« bilo je jednostruko (bez londonskih snimaka). Umjesto originalne – to jest produljene verzije »Running Free« – na prvoj CD verziji albuma “Live After Death” nalazi se editirana dvipol-minutna verzija koja je izdana kao singl. Godine 1995. album je reizdan u količinski ograničenoj nakladi, gdje je prvi CD ostao isti, a na dodatnom drugom CD-u našle su se sve skladbe koje su izašle kao B-strane obaju live singlova s ovog albuma, dakle »Sanctuary«, »Losfer Words (Big ‘Orra)« i »Murders in a Rue Morgue« (one, dakle, koje originalno izdanje dvostrukog vinila ne sadrži). E, ponovno CD reizdanje albuma iz 1998. otklanja gnjavažu vremenskog eksperimentiranja i donosi album na dva diska, koji napokon korektno prate izvornu verziju dvostrukog vinila.   

»Live After Death« je tjedan dana nakon izlaska na domaćoj britanskoj glazbenoj ljestvici dosegnuo peto mjesto najprodavanijih ploča, a na američkoj devetnaesto. Izlazak ovog briljantnog live albuma, koji važi za jedan od najboljih, ako ne i najvažnijih u povijesti heavy metala, grupi je kupio ogromnu količinu vremena da u miru napuni baterije, regenerira se i krene snimati novi studijski album, koji je 1986. postao »Somewhere in Time« (RockLine recenzija).

Autor: Aleš Podbrežnik

---