Van Der Graaf Generator: The Aerosol Grey Machine
Datum izlaska: 01.09.1969
Izdavačka kuća: Mercury Records
Produkcija: John Anthony
Trajanje: 60:20
Žanr: progressive rock
Ocjena: 7/10
Prvi album kultnog engleskog progresivnorockovskog sastava Van Der Graaf Generator isprva je bio zamišljen kao solo projekt već tada izdaleka prepoznatljivog pjevača i povremenog gitarista Petera Hammilla, koji je želio ostvariti svoje glazbene i filozofske vizije, a one su bile daleko ispred tekstova većine tadašnjih glazbenika. Za Hammillove tekstove bilo je osobito karakteristično koketiranje s granicom između znanosti i fikcije, razuma i intuicije, apokaliptičnih vizija i egzistencijalizma. Iako je sve to na »The Aerosol Grey Machine« još bilo prilično u začetcima, mnogi plodovi njegovih kasnijih majstorija (što vrijedi i za sastav kao cjelinu) pokazali su se već na samom početku.
Pod Hammillovim vodstvom sastav, koji se prije početka snimanja već jednom raspao, ponovno se okupio i započeo svoju novu glazbenu misiju. Hammill će u idućim godinama stalno dijeliti svoje vrijeme između Van Der Graaf Generator i svoje ništa manje zapanjujuće solo karijere. Razlika među tim dvama projektima često je bila jedva primjetna jer je Peter na oba često koristio upravo iste glazbenike, no Van Der Graaf Generator su ipak od samog početka imali neku posebnu auru koja ih je učinila tako zanimljivima brojnim ljubiteljima progresivnog rocka. Sastav je do izlaska ovog albuma ionako već prošao svašta. Hammill je grupu osnovao 1967., još kao student na sveučilištu u Manchesteru, zajedno s Chrisom Judgeom Smithom na bubnjevima i puhačkim instrumentima te orguljašem Nicom Pearneom.
Nakon preseljenja u London počeli su snimati glazbu. Tada im je uspjelo potpisati i prvi ugovor s izdavačkom kućom Mercury. Hammillovo dotad najveće postignuće bilo je oblikovanje njihove prve prave postave dolaskom Hugha Bantona na orgulje, Guya Evansa na bubnjeve, Keitha Ellisa na bas te sklapanje suradnje sa šefom izdavačke kuće Charisma, Tonyjem Strattonom Smithom, koji je pod svojim okriljem imao i Genesis. Unatoč tomu odmah ih je počela pratiti smola. Judge je napustio sastav čim su snimili svoj prvi singl »People You Were Going To« (na b-strani je skladba »Firebrand«), a nakon nekoliko nastupa ukradena im je i oprema, što je posredno uzrokovalo da se sastav raspadne.
Kao što je već spomenuto, Hammill počinje snimati solo album kad odjednom shvati da mu treba pomoć starih prijatelja i Van Der Graaf Generator ponovno su rođeni. Većina radova na »The Aerosol Grey Machine« doduše je daleko od njihovih kasnijih, često kompleksnih, simfonijskih, epskih i po atmosferi uglavnom mračnih kompozicija, no album ipak sadrži mnogo zanimljivih djela koja slušatelju daju dobar uvid u evoluciju sastava. Uz psihodelično intonirane stvaralačke radove na njemu je i nekoliko kompleksnijih i ambicioznijih djela koja su dala smjernice njihovim budućim albumima. Šteta je što je ovaj album po izlasku 1969. izašao samo u SAD-u. Spretna Strattonova manipulacija bila je dovoljna da sastav raskine ugovor s Mercuryjem i preseli se k njegovoj izdavačkoj kući Charisma, gdje su uz Genesis i Lindisfarne postali jedan od njezinih glavnih aduta.
Već uvodna, psihodelično intonirana i prilično naivno obojena »Afterwards« otkriva prikriveni potencijal sastava. Po atmosferi to je mirna i lijepa skladba, prikladna za opuštanje, kakvih VDGG u idućim godinama zapravo neće snimiti baš u izobilju. Slušateljima predstavlja prije svega Hammillov jedinstveni vokal (ovaj put njegovu nježniju, svjetliju stranu), koji je barem toliko prepoznatljiv kao i njegovi tekstovi. Iako svoj pravi potencijal još ne pokazuje, bez sumnje je već tada nagovijestio zašto je oduvijek bio jedan od najboljih pjevača u progresivnom rocku. Vrijedi spomenuti i vrlo dobru melodiju na Bantonovu klaviru.
Nakon mirnog početka oba dijela »Orthenthian« odnose nas u Hammillov često mračni i jezivi svijet postapokaliptičnih vizija, koje će zaista oživjeti na njihovu idućem albumu. Iako skladbi još nedostaje prave energije koja je poslije resila većinu njihovih kasnijih djela, riječ je o vrlo dobrom ostvarenju i prvom pravom prikazu onoga na što je sastav sposoban i kamo vuče njihov zvuk. Evansovo delikatno bubnjanje i Bantonova veličanstvena upotreba hammond orgulja postat će uz Hammillov vokalni i lirski genij glavni zaštitni znakovi sastava, dok će Ellis sa svojim često ritmičnim i tankim basom već nakon ovog albuma »ispasti iz igre«.
»Running Back« je općenito prilično mirno ostvarenje melankolične atmosfere. Odlikuju ga prije svega Hammillov emocionalan vokal, koji je ujedno pun poetike, i flauta gostujućeg člana Jeffa Peacha, koja posredno pridonosi njegovoj svježini i lakoći. Bez sumnje je riječ o jednom od boljih djela na albumu, iako je bend imao još dosta neiskorištenog prostora. Taj će na kasnijim albumima uspješno popuniti saksofonist David Jackson.
Uvod na akustičnoj gitari u »Into The Game« odličan je i pomalo podsjeća na klasik sastava The Who »Pinball Wizard«. Bas je ovdje vrlo razgovijetan i u prvom planu, što je lijepo čuti jer VDGG nakon ovog albuma tako reći kroz cijelu karijeru neće imati pravog basista. Basove linije svirat će kar Banton na svojim klavijaturama. Završava jazzy jamom koji se nikako ne razvuče kao što se to obično rado događa. Ovo sedam minuta dugo djelo već posredno pokazuje koliko će kompleksan biti ovaj sastav. Naslovna skladba je šala kraća od minute, koja bi prije pripadala u neku radijsku komediju iz pedesetih godina prošlog stoljeća.
Sljedeća skladba, »Black Smoke Yen«, kratak je i repetitivan instrumental. Ove su dvije stvari tu više radi popunjavanja minutaže nego zato što bi ih krasila neka osobita kvaliteta. Sastav si je očito tijekom snimanja priuštio i tri minute za opuštanje i punjenje baterija. Zanimljivo je da upravo druga polovica albuma sadrži najbolja djela, koja već nagovješćuju njihov kasniji, mnogo kompleksniji, mračniji, epski i tmurni zvuk. »Aquarian« je pravi preteča kasnijih majstorskih djela kao što je npr. »Darkness« s njihova idućeg albuma. Sadrži opskuran tekst, izvanrednu ritmičku podlogu s naglaskom na Ellisovu basu i odličan Hammillov vokal.
Na epskom i tajanstvenom »Necromacer« VDGG su tako reći već gotovo u svojem pravom izdanju. To djelo odlikuje prije svega Peterov jeziv i tajanstven tekst, kakvih će u svojoj karijeri napisati još mnogo (otkud li samo sva ta njegova mračna inspiracija?), te epska, marširajuća ritamska linija, kakvu će rado koristiti i na kasnijim djelima.
Završni »Octopus« još je jedno djelo koje se može ubrojiti među vrhunce albuma. Ujedno je jedno od prvih zaštitnih djela sastava, u kojem blistaju prije svega izvanredne Bantonove solaže na orguljama, Ellisov razgovijetan bas i Hammillovo zaštitno, varijabilno izmjenjivanje emocija na vokalu. Njegovo pjevanje ovdje zvuči kao da mu je stalo do golog preživljavanja, a takve će nastupe u karijeri priuštiti sebi još mnogo puta. Nestabilnu konstrukciju kompozicije dodatno pojačavaju kraćim jamom (nešto što će rado raditi i u budućnosti). Sve skupa završava kaotično, baš kao što će završavati i većina njihovih kasnijih djela.
Bonus skladbe na aktualnom reizdanju obje su strane njihova prvog singla – »People You Were Going To« i »Firebrand« te »Giant Squid« i »Ferret & Featherbird«. Od njih valja istaknuti »People You Were Going To«, kratak, pop orijentiran pokušaj koji se danas čini prilično netipičnim za njih, te »Ferret & Featherbird«, folk skladbu s dobrom flautom, koja u tom segmentu čak malo podsjeća na Jethro Tull.
Zaštitni zvuk legendarnog sastava na »The Aerosol Grey Machine« još nije bio razvijen, no za razliku od debija nekih njihovih glazbenih vršnjaka, već je bio nagoviješten budući smjer. VDGG će s idućim albumom napraviti izniman napredak, zbog kojeg će se njihovih početaka sjećati tek rijetki. Iako njihov prvijenac sadrži tek malo njihova pravog potencijala, koji će ih poslije lansirati među glavne aktere britanskog progresivnog rocka, klice takvog napretka već su bile posijane.
»The Aerosol Grey Machine« nije ni u čemu revolucionaran debi, a čak je i najmanje primjetno djelo u njihovoj povijesti, no zreliji je od mnogih prvijenaca njihovih glazbenih vršnjaka, što rječito govori o izuzetnoj konzistentnosti i sveopćoj kvaliteti diskografije Van Der Graaf Generator. Riječ je o vrlo dobrom početku koji poručuje da su Van Der Graaf Generator bili spremni napraviti prvi korak koji će ih ustoličiti kao jedne od glavnih inovatora i vizionara u svijetu rock glazbe.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Afterwards (4:58)
2. Orthenthian St. (Part I) (2:23)
3. Orthenthian St. (Part II) (3:53)
4. Running Back (6:32)
5. Into a Game (5:56)
6. Aerosol Grey Machine (0:56)
7. Black Smoke Yen (1:18)
8. Aquarian (8:27)
9. Necromancer (3:30)
10. Octopus (7:41)
Bonus skladbe s reizdanja:
11. Giant Squid (3:19)
12. Ferret & Featherbird (4:34)
13. People You Were Going To (2:44)
14. Firebrand (4:08)
Van Der Graaf Generator:
Peter Hammill – vokal, akustična gitara
Keith Ellis – bas gitara, prateći vokal
Hugh Banton – klavir, orgulje, prateći vokal
Guy Evans bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenici:
Jeff Peach – flauta na “Running Back”
Chris Judge Smith – slide saksofon i harmonijski vokal na “People You Were Going To”, zborski vokal na “Firebrand”