Jethro Tull razapeli progresivnorockerska nebesa nad Ljubljanom – Hala Tivoli, 3.6.2023

Jethro Tull
Ljubljana / Hala Tivoli / Slovenija
nedjelja, 3. 6. 2023., u 20.00 sati

---

Tradicionalno zamračena progresivnorockerska nebesa nad Slovencima nakon niza sušnih godina, što se tiče nastupa žanrovskih predstavnika na domaćim koncertnim prostorima (pritom se ne računaju nastupi predstavnika jazz rock fusiona, koji su kod nas u međusobnoj usporedbi dosta češći), ove su se godine ipak malo razvedrila. U ljubljansku Halu Tivoli stigli su naime legendarni britanski starci progresivnog rocka Jethro Tull, koji su se do sada u našim krajevima zadržali samo dvaput. Prvi put bili su ovdje još davnog 15. travnja 1975., kad su predstavljali album “Warchild” (1974). Drugo gostovanje dogodilo se također već poprilično davne 2000., kad je bio aktualan album “J-Tull Dot Com” (1999). Četiri godine kasnije legendarni poglavica Jethro Tulla Ian Anderson nastupio je u Cankarjevom domu kao gost naše najpoznatije flautistice Tinkare Kovač, koja je kasnije s njim surađivala i na nekim zajedničkim nastupima po Europi.

Gospodin Anderson, nesmiren flautistički inovator, specifičan pjevač, unikatni skladatelj, ogorčeni društveni kritičar/satiričar i karizmatični scenski zabavljač, već više od pedeset godina utjelovljuje i vodi Jethro Tull. Sa svojom zaštitnom stojkom na jednoj nozi dok svira flautu spada među najveće rockerske ikone, iako u bogatoj glazbenoj karijeri nije izazvao nijedan skandal, nego je više nego po seksu, drogama i rock’n’rollu poznat po odličnoj, uglavnom prilično kompleksnoj glazbi, koja obično spaja neke elemente tvrdog rocka, jazza, klasične glazbe i folka te je obično izdašno ‘začinjena’ društveno kritičnim i podrugljivim tekstovima. Ian i Jethro Tull došli su u Ljubljanu nakon dva španjolska datuma aktualne turneje na kojoj predstavljaju i neke nove skladbe s oba nedavno objavljena studijska albuma, dakle “The Zealot Gene” (2022, RockLine recenzija) i “RökFlöte” (2023, RockLine recenzija). Nakon duže, gotovo dvadesetogodišnje studijske stanke u kratkom su razdoblju objavili čak dva nova studijska ostvarenja i dokazali da su još uvijek sposobni stvarati izvrsnu glazbu s društveno potresnim porukama.

Ian, koji za sebe ne voli oznaku rockerska legenda i ide spavati prije nego što nastupi vučji sat, zajedno sa svojom ekipom, koja je 2023. potpuno drukčija od one verzije benda koja je zadnji put posjetila Ljubljanu, još prije početka izlaska Jethro Tulla na pozornicu zapovjedio je spartanska pravila fotografiranja. Sve do zadnje skladbe te večeri bilo je naime strogo zabranjeno bilo kakvo fotografiranje sastava tijekom nastupa, jer Ian na stare dane ne voli bljeskanje fotoaparata i mobitela ispod pozornice. U tom je pogledu ipak manje strog od Roberta Frippa, legendarnog gitarista i ekscentričnog poglavice skupine King Crimson, koji dopušta slikanje tek na završnom aplauzu.

Odabir izvedbi bio je te večeri iznimno zanimljiv i, osim u završnom dijelu, potpuno nepredvidljiv. Ljubljanski nastup progrockerskih ikona sadržavao je i nekoliko starih skladbi koje Jethro Tull već jako dugo nisu izvodili. Svi mi koji smo godinama uzalud čekali neku izvedbu s često previđenog albuma “Stormwatch” (1979) te smo večeri napokon došli na svoje. Općenito je popis izvedbi bio dobro promišljen i sadržavao je taman pravu mješavinu starih i novijih djela iz svih razdoblja Jethro Tulla osim osamdesetih. 

Otvarajući energetski katalizator “Nothing Is Easy” nije bio baš tako iznenađujuć, jer je Ian pri brojnim prilikama izjavio da mu je “Stand Up” (1969, RockLine recenzija) najdraži album Jethro Tulla. Zato nije bilo neobično ni da je s tog albuma te večeri odsvirano najviše skladbi. Priličnim iznenađenjem pokazala se izvedba mračnog standarda “With You There to Help Me” s često previđenog albuma “Benefit” (1970, RockLine recenzija). Svaku izvedbu te večeri pratio je prikladan video u pozadini, koji je dobro predstavio središnju poruku pojedine skladbe. U tom su pogledu Jethro Tull od zadnjeg susreta s takvim vizualizacijama nedvojbeno napravili priličan napredak. To je posebno došlo do izražaja tijekom izvedbe starog, ali još uvijek odličnog singla “Sweet Dream”, uz koji je išao već gotovo kultni video u kojem je Ian glumio grofa Drakulu i svoj najpoznatiji alter ego – starog i bolesnog skitnicu Aqualunga, o kojem će biti više riječi u nastavku reportaže.

Ian je već na samom početku nastupa pokazao zadivljujuću vitalnost za 75-godišnjaka, jer se bez problema više puta tijekom sviranja flaute postavio u svoju ikoničnu pozu na jednoj nozi i svojim karizmom u trenu očarao ljubljansku publiku. Novi gitarist Joe Parrish dokazivao je pritom da je posve dostojan nasljednik nezaboravnog Martina Barrea, iako je svojim mladenačkim izgledom malo ‘kvario’ tradicionalnu vizualnu sliku skupine kao bradatih težaka okupljenih oko ognjišta usred šumske čistine. 

Ian je popis izvedbi posložio tako da je instrumentale rasporedio na taman prava mjesta kako bi si povremeno mogao malo odmoriti umoran vokal, koji već od 1985. nije više “onaj pravi”. Svoju jedinu manu uspješno je prikrio i povremenim popratnim vokalima te vokalnim zamjenama Parrisha i basista Davida Goodiera. Klavijaturist John O’Hara, koji je nedavno zajedno s pjevačem Iron Maidena Bruceom Dickinsonom boravio kod nas u sklopu orkestralnog koncerta glazbe Deep Purplea u Cankarjevom domu, cijelo je vrijeme marljivo skrbio za simfonijsku stranu benda. Osim poznavatelja Ianova lika i djela, malo tko zna da je izvrsni bubnjar Scott Hammond sin slavnog flautista. I te je večeri otac mogao biti ponosan na sinovljeve bubnjarske vještine. Cijeli je bend u instrumentalnom smislu nevjerojatno uigran i teško da će ga pokvariti, dok Ian spretno odradi vokalnu mimikriju i po novome dobro prikrije svoju najveću manu.

I u nastavku smo mogli uživati u izvedbi nekih rijetkih djela iz bogate riznice Jethro Tulla. “We Used to Know” s albuma “Stand Up” nekoć je prijetila opasnost da se pridruži onim ‘zaboravljenim’ skladbama Jethro Tulla koje uživo više nikad neće biti odsvirane, da se nije otkrilo kako je slavna američka rock skupina Eagles za svoj najveći hit “Hotel California” iz tog Tullova standarda ‘prepisala’ određeni slijed akorda. Članovi razvikanog američkog benda to naravno uporno poriču. Ian je doduše u prošlosti više puta izjavio da skupini The Eagles, koja je u lipnju 1972. bila predgrupa Jethro Tullu, to ne zamjera, no te je večeri bilo moguće osjetiti upravo suprotno, jer se stari majstor podrugljivo i crnohumorno prilično potkačio na račun američkih rockerskih heroja u popratnoj video projekciji, i to preko nove verzije čuvenog neonskog natpisa s naslovnice albuma “Hotel California”. 

Još veće iznenađenje bila je izvedba skladbe “Wicked Widows” s nešto manje cijenjenog, ali još uvijek vrlo solidnog albuma “J-Tull Dot Com”, koja je ipak bila odsvirana u pravo vrijeme. Njezin je antiratni tekst naime vrlo aktualan za trenutno doba sveprisutnog militarističkog ludila, što je putem video projekcije vrlo dobro dočarano potresnim snimkama ratnih strahota i dosta apstraktno prikazanim marširajućim vojnim četama, koje su po kacigama i opremi najviše podsjećale na američku pješadiju.

Bližećem ljetu u inat, barem na početku djelovala je neočekivano izvedba božićnog instrumentala “Holly Herald” s albuma “The Jehtro Tull Christmas Album” (2003), ali je bila odsvirana tako dobro da nije bilo mjesta za bilo kakav negativizam. Slijedile su izvedbe dvaju novih djela, koja su od većine ostalih izvedbi te večeri mlađa za nekoliko desetljeća. “Hammer On Hammer” s aktualnog, konceptualno zamišljenog albuma “RökFlöte”, prožetog vikinškom mitologijom, Ian je posvetio glasovitom nordijskom bogu groma Thoru, što je većina slovenskih privrženika skupine, koji su novi album kupili čim je to bilo moguće, vjerojatno već znala. Većina pak nije znala da se dio teksta odnosi i na glasovitog sovjetskog vođu s čekićem i srpom, koji se Thoru pridružio u nastavku video projekcije.

Izvedba “Mine Is the Mountain” s albuma “The Zealot Gene”, neslužbenog nastavka standarda “My God” s albuma “Aqualung” (1971, RockLine recenzija), bila je trenutak u kojem je Ian opet na svoj duhovito zajedljiv način obračunao s organiziranom (monoteističkom) crkvom i službenom slikom jedinog boga svih triju abrahamskih religija u tradicionalnom obliku dugobradog starca na vrhu visoke planine ili usred nebesa. Prvi dio nastupa Ian i društvo zaključili su tradicionalnom izvedbom baroknog Bachova instrumentala “Bouree”, koji su prvi put izveli 1969. na albumu “Stand Up”. Slijedila je 15-minutna stanka, koju je većina u dvorani iskoristila za kupnju novih majica Jethro Tulla ili za osvježenje. Nakon završetka stanke, tijekom koje nas je s platna promatrao smrtno ozbiljan Ianov lik usred mora, koji je odjednom ‘oživio’ i počeo micati očima sve dok nije prihvatio dalekozor u kojem su bili znakovi zabrane fotografiranja fotoaparatom odnosno mobitelom, Ianovo trolanje publike opsjednute suvremenim mobitelima doista je dobilo sasvim nove dimenzije, ali ga je na neki način moguće posve razumjeti.

Jethro Tull snimili su u drugoj polovici sedamdesetih prekrasnu progfolkrockersku trilogiju albuma. Te su večeri iz spomenute trilogije izveli tri skladbe. Prva među njima bila je “Heavy Horses” s istoimenog sjajnog albuma, koji je izašao 1978. i bio posvećen rijetkoj pasmini britanskih konja. To je bilo veliko iznenađenje, i zato što je riječ o vokalno prilično zahtjevnom ostvarenju. Neki se još dobro sjećamo kako se Ian mučio pjevajući ovaj evergreen na jednom od prošlih koncerata. Ovaj je put upotrijebio lukavu taktiku i početak refrena, koji je postavljen više od njegovih trenutnih pjevačkih mogućnosti, prepustio basistu Goodieru. Potonji je zajedno s klavijaturistom O’Harom otpjevao i popratne harmonije, koje u ovoj skladbi imaju važnu ulogu, tako da je na kraju sve skupa ispalo bolje od očekivanja. 

Izvedbom (za njihove moderne prilike) neobično udarne skladbe “The Navigators”, koja je djelomično posvećena vikinškim moreplovcima, Jethro Tull vratili su nas natrag na aktualni studijski album. Slijedilo je još jedno veliko iznenađenje, jer je na red došla izvedba ‘uživo’ rijetko izvođenog instrumentala “Warm Sporran” s prije spomenutog albuma “Stormwatch”, tijekom kojeg je Ian mogao ponovno odmoriti umorne glasnice. Tom skladbom, koja je posvećena posebnom privjesku na tradicionalnom škotskom kiltu, Ian nas je podsjetio na svoje škotske korijene. Čovjek je prije izlaska novog albuma istražio svoje obiteljsko stablo i došao do zanimljivog otkrića – njegovi davni preci navodno su prije preseljenja u zapadnu Europu potjecali negdje s Balkana. Taj podatak publici nije spomenuo. Možda je pak jedan od rijetkih zapadnih Europljana koji Sloveniju ne računa u Balkan. 

Izvedba mračne i podrugljive skladbe “Mrs. Tibbets” s albuma “The Zealot Gene” poslužila je potresnom vizualizacijom eksplozije atomske bombe, jer tekst govori o majci američkog pilota Paula Tibbetsa, koji je 1945. zrakoplovom Enola Gay bacio atomsku bombu na Hirošimu. Od svih video projekcija upravo je ta bila najpotresnija, no Ian nas je na kraju izvedbe nasmijao opaskom da gospođa Tibbets idući put prije nego što ‘skoči u krevet’ radije zadrži gaćice na sebi. Za nastavak turobnih tema i društveno kritičnih poruka pobrinula se “Dark Ages”, još jedna odlična skladba sa “Stormwatcha”, koju Jethro Tull već jako dugo nisu izvodili ‘uživo’. To je bila još jedna vokalno prilično zahtjevna skladba i ovaj put za glavni refren dobro se pobrinuo gitarist Parrish, koji je tako spriječio da Ianu slučajno ponestane glasa.

Za završetak redovnog dijela pobrinula se, kako se i očekivalo, klasika “Aqualung”, koja je dugim instrumentalnim dodatkom učinkovito produljena, a publiku je potresla slikama različitih beskućnika sa svih strana svijeta. Nakon kratke stanke sve je bilo spremno za bis i vrhunac večeri izvedbom najslavnijeg djela u riznici Jethro Tulla – “Locomotive Breath”. Najprije je maestro O’Hara majstorski odsvirao uvodni klavirski dio, nakon čega su mu se polagano, tik pred prijelaz u udarni, tvrdorockerski dio, pridružili i ostali članovi benda pod Ianovim zapovjedništvom. Za tu je priliku Ian čak odobrio slikanje i publika je do kraja “Locomotive Breath” napokon mogla odahnuti. Ian i njegovi drugari naklonili su se publici i otkoračali s pozornice uz tradicionalne, snimljene zvukove skladbe “Cheerio” s albuma “The Broadsword and the Beast” (1982), dok su se u pozadini pojavile slike svakog člana benda s imenom i prezimenom za sve one rijetke posjetitelje koncerta koji nisu znali u kojoj postavi Jethro Tull djeluju zadnje tri godine. Nakon što benda više nije bilo na pozornici, pustili su, kako je to karakteristično za Ianov tip humora, još i središnju glazbenu temu iz stare engleske humoristične serije Benny Hill.

Gospodin Anderson i njegovi sjajni pomagači razveselili su nas prekrasnom koncertnom večeri u kojoj smo uživali od početka do kraja. Jethro Tull su ponovno dokazali da su još uvijek pravi majstori iznimne uigranosti i da ni izdaleka ne spadaju u staru šaru, dok je ‘novajlija’ Parrish do u tančine proučio Barreovu gitarsku tehniku tako da se čini kao da je već dugo član benda. Za pola tona niže ugođeni Ian više ili manje je spretno zakrio svoju vokalnu istrošenost i srećom se nije ‘forsirao’ na težim refrenima, dok mu je sviranje flaute još uvijek bilo za čistu desetku. Unatoč tome što će neuništivi progrockerski patrijarh ove godine napuniti već 76 godina, još je uvijek vrlo vitalan i izniman scenski motivator, koji tijekom koncertnih nastupa, barem po viđenom i čuvenom, uživa posve jednako kao u mlađim godinama, kad je važio za još većeg scenskog razuzdanka. Ozvučenje je, za uobičajene prilike Hale Tivoli, cijelo vrijeme ostalo na pristojnoj razini i sve se razgovjetno i dobro čulo i na tribinama, a nisu se primijetili nikakvi tehnički problemi. Napokon smo nakon dugo vremena i na našem tlu dočekali nastup jednog od ključnih predstavnika progresivnog rocka i nadajmo se da pritom, kao što je kod nas uobičajeno kad je riječ o organiziranju progrockerskih koncerata, neće ostati za idućih deset godina.

Autor: Peter Podbrežnik

Setlista:
1. Nothing Is Easy
2. With You There to Help Me
3. Sweet Dream
4. We Used to Know
5. Wicked Windows
6. Holly Herald
7. Hammer On Hammer
8. Mine Is the Mountain
9. Bouree
10. Heavy Horses
11. The Navigators
12. Warm Sporran
13. Mrs. Tibbets
14. Dark Ages
15. Aqualung
—dodatek—
16. Locomotive Breath