Lokacija: Beč / Gasometer / Austrija
Datum: nedjelja, 23. 10. 2022.
Bečka koncertna dvorana Gasometer je pretposljednje listopadske nedjelje ‘pucala po šavovima’, jer su je napunili ljubitelji kultnog engleskog progresivnorockovskog sastava Porcupine Tree. Prvaci suvremenog progresivnog rocka u Beču su nastupili prvi put nakon dvanaest godina, otkako su barem naizgled prestali s radom, a njihov svestrani poglavar Steven Wilson, kojega većina najbolje poznaje kao osnivača, pjevača i gitarista, dugo se vremena posvetio vlastitoj samostalnoj karijeri. Nakon više od desetljeća odsutnosti ove su se godine vratili s novim albumom »Closure/Continuation« (RockLine recenzija), koji je među većinom sljedbenika opravdano toplo primljen, te najavili novu koncertnu turneju.
S obzirom na to da je sasvim moguće da je riječ o oproštajnoj turneji, i zbog toga je za njihov bečki nastup vladalo iznimno zanimanje, koje je u Beč privuklo i mnogog slovenskog ljubitelja eksperimentalne, često intelektualno obojene i ambijentalno duboke, premda često izrazito melankolične i mračne glazbe. Unatoč tome što Steven mrzi usporedbe s drugim sastavima i što je do nedavno za glazbu Porcupine Tree odbacivao oznaku ’progresivni rock’, mnogi ih obožavatelji zbog ambijentalne dubine, s naglaskom na mračnoj melankoliji i romantici, rado uspoređuju s legendarnim Pink Floyd.
Steven i ekipa su trosatni nastup podijelili na dva dijela, koja je razdvajala dvadesetominutna stanka, jer band ‘po susretu svih triju članova s Abrahamom’ više ne spada među mlađe predstavnike svojeg glazbenog zanata i treba kraći međuodmor. Stevenu su na pozornici društvo pravila preostala dva dugogodišnja člana, to jest prekaljeni klavijaturist Richard Barbieri (ex-Japan) te bubnjarski velemajstor Gavin Harrison, koji kruh zarađuje i u King Crimson, dok su se brojni posjetitelji koncerta prvi put susreli s dvojicom gostujućih koncertnih glazbenika iz SAD-a.
Gitarist i prateći pjevač Randy McStine (poznat po suradnji s glazbenicima poput Nicka D’Virgilija, Marca Minnemanna, Rya Okumota, Adama Holzmana, Davea Kerznera, Douga Pinnicka, Vinnieja Moorea i Charliea Benantea) te basist Nate Navarro sjajni su glazbenici, što su tijekom koncerta više puta dokazali, no njihova daljnja sudbina u Porcupine Tree nije jasna. Prilično je vjerojatno da će ostati samo koncertni pomoćnici, slično kao Randyjev prethodnik John Wesley. Pritom ne treba zaboraviti spomenuti da je Randy svojim izvrsnim sviranjem dodatne gitare i pratećim vokalnim harmonijama bio izniman pomoćnik Stevenu, pa zaslužuje posebnu pohvalu.
Porcupine Tree su svoj nastup otvorili izvedbom progmetalski usmjerenog standarda s albuma »In Absentia« (2002), »Blackest Eyes«, koji spada među njihove najreprezentativnije stvari. Steven je, kao što mu je to stara navika, na pozornici bio bos i neprestano se šetao područjem između Barbierija i Harrisona. Te je večeri na trenutke djelovao pomalo mrzovoljno, a ni njegovim se šalama ovaj put nisu svi smijali, iako je njegov smisao za humor i dalje posebno duhovit i nekoliko se puta našalio i na vlastiti račun. I sam je pri jednoj prilici izjavio da njegove šale očito više nisu smiješne, jer su na prethodnom koncertu, u usporedbi s ozbiljnošću bečke publike, izazvale barem nekoliko prigušenih smješaka.
Istodobno se zahvalio publici što nije radije otišla na koncert grupe The Cure, koji se održavao istog dana, te se na račun opće nepopularnosti SAD-a odnosno američke politike među većinom Europljana narugao objema američkim ’novacima’. Isto tako se osjećala blaga (glumljena?) ljubomora prema Gavinu, jer on, kao član Porcupine Tree i King Crimson te jedan od najcjenjenijih rock bubnjara našeg doba, uživa izniman ugled. Neki sljedbenici u publici naime nisu u rukama držali samo ploče u znak potpore Stevenu, nego su na taj način slavili i Gavina.
Dokaz da se vodeći mecena suvremenog progresivnog rocka socijalno i emocionalno pretvara u ekscentričnu primadonu prije svega je njegov odnos prema fotografiranju. Fotografiranje za akreditirane fotografe bilo je strogo ograničeno isključivo na prve dvije izvedbe i to samo s određenih pozicija, dok je za publiku bilo kakvo fotografiranje ili snimanje koncerta bilo najstrože zabranjeno. Sve se više čini da Steven glede takvog cjepidlačenja i ukočenosti iz godine u godinu postaje sve sličniji Robertu Frippu, jednom od svojih glazbenih idola.
Dugogodišnji standardi bili su pomiješani sa stvarima s aktualnog studijskog albuma, koji je odsviran u cijelosti, što je Steven posebno istaknuo te prošao po svim sastavima koji prilikom izlaska novog albuma na koncertima sviraju samo šačicu novih skladbi. Tijekom većine izvedbi, kao što je kod ovog sastava već dugogodišnja tradicija, nisu izostale zanimljive i potresne vizualne projekcije. Među njima su se najviše isticale one za izvedbu skladbe »Fear of a Blank Planet«, s psihosocijalno uništenom djecom, te za novu stvar »Herd Culling« sa strašnim vukovima odnosno vukodlacima.
Ljubitelji opskurnijih djela Porcupine Tree obradovali su se izvedbi skladbe »Buying New Soul«, koja je 2008. izašla na razmjerno rijetkom singlu i koju poznaju samo najvjerniji sljedbenici. Nije lako biti sljedbenik Porcupine Tree i poznavatelj njihovih najrjeđih stvari, jer konkurenciju predstavljaju razni doktori glazbene znanosti i računalni ’štreberi’, što je otkrivao i pogled na publiku, dok je žena, kao i obično na njihovim i Stevenovim solo koncertima, i te večeri bilo malo, iako se stanje polako popravlja.
Album »Stupid Dream« (1999) bio je zastupljen samo skladbom »Even Less«, dok su se ljubitelji manje razvikanih stvari obradovali izvedbi kompozicije »Drown With Me«, koja je izvorno izašla samo na ekskluzivnoj, europskoj verziji albuma »In Absentia«. Iako je riječ o manje poznatoj stvari, konačna reakcija nije bila ništa manje bučna nego na većinu ostalih izvedbi te večeri. Vjerojatno smo se baš svi u dvorani obradovali izvedbi poslastice s »In Absentia«, »The Sound of Muzak«. To je u vrijeme izlaska bila vizionarska skladba, jer se njezina poruka odnosno upozorenje o dolasku i trijumfu glazbe koja će to biti samo po nazivu u idućim godinama u mnogočemu ostvarila, ako se pogleda vrhove modernih glazbenih ljestvica. No, stvarnost je ipak malo manje crna od najava prije dvadeset godina, što je spomenuo i Steven.
I besprijekornu izvedbu psihodeličnog remek-djela »Last Chance to Evacuate Planet Earth Before It Is Recycled«, te večeri jedinog standarda s albuma »Lightbulb Sun« (2000), moglo bi se ubrojiti među veća iznenađenja. Čim se na projekciji pojavilo ludo lice Marshalla Applewhitea, vođe zloglasne sekte Heaven’s Gate, koji je 1997., prilikom preleta kometa Hale-Bopp, u smrt poslao sebe i svoje sljedbenike pod izlikom da će se njihove duše preseliti u nova tijela na izvanzemaljskom svemirskom brodu prije nego što naš planet bude recikliran, u dvorani je pošteno zašumjelo.
Posebnu je najavu zaslužilo i složeno remek-djelo »Anesthetize«, jer je prije njegove izvedbe Steven, koji se povremeno našao i za svojim omiljenim sintisajzerom, posebno istaknuo njegov nažigački-metalski srednji dio. On je naime nastao u razdoblju kad se poglavar Porcupine Tree jako oduševljavao ekstremnijim oblicima progresivnog metala odnosno ekstremnim metalcima koji su iznenada otkrili divni svijet progresivnog rocka. Slično je Steven nekoć, u mladim godinama, nakon otkrića prog rocka iz sedamdesetih, prestao pratiti NWOBHM scenu.
Album »The Incident« (2009), koji je dugo vremena važio za posljednje studijsko postignuće engleskih prog prvaka, bio je zastupljen s »I Drive the Hearse«, koja je u izvorniku završni dio 55-minutnog epa »The Incident«. Steven je tijekom izvedbe skladbe »Sleep Together«, kojom su završili drugi dio koncerta, zaboravio neke stihove, što si glazbenik njegova kova stvarno ne bi smio dopustiti. Ipak mu je većina sljedbenika taj propust brzo oprostila, jer je u bisu s drugarima odsvirao tri klasika Porcupine Tree uz koje su većini milili žmarci po cijelom tijelu. Prvi bis bio je nostalgično remek-djelo »Collapse the Light into Earth«, koje je Steven uz sviranje akustične gitare otpjevao s izuzetnim zanosom, dok mu je društvo na pozornici pravio samo Barbieri na klaviru. Iznenađenja još nije bilo kraj, jer je uslijedila izvedba standarda s albuma »Deadwing« (2005), »Halo«, koji je te večeri, iznenađujuće, bio jedina skladba s navedenog, među sljedbenicima vrlo omiljenog albuma.
Porcupine Tree su nastup završili svojom najprepoznatljivijom skladbom – »Trains«. Prema Stevenovim riječima još ni sada ne znaju pravi odgovor zašto je taj keltskim melosom obojeni standard postao tako omiljen među sljedbenicima. Dvorana je eksplodirala od oduševljenja nakon što nas je Steven najprije zadirkivao lažnom najavom izvedbe medleyja, sastavljenog od obrada raznih rock klasika, što je zatim nazvao jednom od jadnijih koncertnih navika nekih glazbenih sastava. Nakon što je među mogućim obradama spomenuo »Sweet Home Alabama«, odmah je bilo jasno da je riječ o neslanoj šali. Nažalost, izvedba »Trains« nije sadržavala keltski obojeni instrumentalni dio, koji je u izvorniku jedan od rijetkih primjera bavljenja folkom u povijesti Porcupine Tree, nego su je presjekli kratkom pauzom odnosno tišinom, nakon čega su posljednji put punom snagom odsvirali njezin središnji motiv te tako završili svoj nastup.
Konačan dojam o bečkom koncertu Porcupine Tree mogao bi se sažeti u prilagođenu verziju staroga rimskog izreka ’došao, vidio, pobijedio’, koji se ne pripisuje Stevenu Wilsonu, nego jednoj antičkoj, ali srodnoj, autoritarnoj duši – Juliju Cezaru. Sve je skupa bilo odsvirano i otpjevano na zavidnoj razini, pa ni prije spomenuti Stevenov propust s tekstom skladbe »Sleep Together« nije pokvario vrlo dobar konačan dojam. Ozvučenje u dvorani također je bilo fantastično, jer je Steven, dugogodišnji zvučni inženjer i producent, u tom pogledu pravi perfekcionist. Popis izvedbi bio je takoreći sanjski, iako smo neki propustili još neke omiljene standarde iz riznice Porcupine Tree kao što su primjerice »Lazarus«, »Open Car«, Shesmovedon«, »Way Out of Here«, »Four Chords That Made a Million«, »Mellotron Scratch«, »Stranger By the Minute« i »Radioactive Toy«, da navedem samo neke, ali u tom bi slučaju koncert trebalo produljiti za još barem jedan sat.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
Set 1:
1. Blackest Eyes
2. Harridan
3. Of the New Day
4. Rats Return
5. Even Less
6. Drown With Me
7. Dignity
8. The Sound of Muzak
9. Last Chance to Evacuate Planet Earth Before It Is Recycled
10. Chimera’s Wreck
Set 2:
11. Fear of a Blank Planet
12. Buying New Soul
13. Walk the Plank
14. Herd Culling
15. Anesthetize
16. I Drive the Hearse
17. Sleep Together
—bis—
18. Collapse the Light Into Earth
19. Halo
20. Trains
